Tema
Kompleksu bivše tvornice Badel prilazim iz smjera Martićeve. Sunce je neumoljivo; odbija se od staklene fasade nekadašnje poslovne zgrade INA-e, danas naseljene Državnim inspektoratom, grijući asfaltirane površine kojih je ovdje napretek. Na suprotnoj strani ulice nalazi se javno parkiralište s tek pokojim praznim mjestom, opasano sa sjeverne strane visokom ogradom od betonskih blokova. Iza graffitirane ograde i nabujale vegetacije proviruju gornje etaže Pjenice, zgrade u kojoj se nekoć proizvodio kvasac za potrebe poduzeća Arko, a kasnije i tvornice likera i rafinerije Marijan Badel.
Premda mi ovaj dio grada nije stran – u neposrednoj blizini smješten je Kvaternikov trg, važna spona središnjeg i sjeveroistočnog dijela Zagreba, a zgrada tržnice Kvatrić bila je kulisa moga ranijeg teksta na ovom portalu – unutrašnjost nekadašnjeg tvorničkog bloka Badel još nisam imala priliku istražiti. Kao savršen povod pokazao se prijedlog Kulturpunktova uredništva za reportažu o Pjenici, napuštenom primjerku međuratne industrijske arhitekture koji Grad Zagreb planira prenamijeniti u novi kulturni centar posvećen izvedbenoj umjetnosti, u sklopu šireg projekta urbane revitalizacije prostora omeđenog Martićevom, Derenčinovom, Vlaškom i Šubićevom ulicom.
Ulaz u dvorište bloka pronalazim u Šubićevoj, pored zgrade Gorice, bivše tvornice za proizvodnju emajliranog posuđa. S privatnog parkirališta uz trgovinu keramike i sanitarija otvara se pogled na Pjenicu. Njezina prepoznatljiva silueta gotovo je u potpunosti zaklonjena gustom vegetacijom, evocirajući prizore postapokaliptičnih filmova, dok se oko zgrade gomilaju odbačene palete, gume, keramičke pločice, sanitarije i razni ostaci građevinskog materijala.
Oljuštena žbuka otkriva masivne zidove od opeke, a kroz razbijene prozore naziru se metalne rešetke krovne konstrukcije zgrade. Velika čelična nadstrešnica na južnom pročelju zgrade odolijeva gravitaciji, usprkos hrđi koja nagriza njene konzolne nosače. Pred takvim prizorom teško je ne zapitati se – gdje se nalazi granica nakon koje se više neće obnavljati zgrada, nego tek memorija prostora?
Ideja o prenamjeni Pjenice u prostor kulture pojavila se i prije zatvaranja destilerije sredinom osamdesetih. Već početkom desetljeća, u sklopu natječajnog rada za uređenje Kvaternikova trga, urbanist Zoran Hebar predlagao je da se dio kompleksa Badel adaptira za potrebe multifunkcionalnoga društvenog objekta s kazalištem. Nešto kasnije ta je zamisao nakratko dobila i svoju izvedbenu potvrdu: u rujnu 1990. u Pjenici izvedena je Vatrotehna, prva cjelovečernja predstava skupine MONTAЖ$TROJ, jednog od najznačajnijih kolektiva hrvatske izvedbene scene posljednjih desetljeća.
Petnaest godina poslije, Blok Badel ponovno je postao pozornica. Desetodnevna manifestacija Operacija:grad 2005. pretvorila je napušteni industrijski kompleks u privremeni laboratorij suvremene kulture, okupivši umjetnike, organizacije i publiku oko ideje da zapušteni gradski prostori mogu postati mjesta kulturne proizvodnje i društvenog života. Njezine kasnije iteracije dodatno su učvrstile percepciju Bloka Badel kao jednog od ključnih neiskorištenih prostora kulturnog potencijala u Zagrebu. Drugim riječima, mnogo prije nego što je prenamjena Pjenice ušla u gradske strategije i razvojne planove, umjetnice i kulturni radnici već su pokazivali što bi taj prostor mogao biti.
Izvedbena scena u potrazi za domom
Ideja prenamjene Pjenice u centar za izvedbene umjetnosti nije važna samo zbog očuvanja zgrade. Ona otvara i pitanje infrastrukture za suvremene izvedbene umjetnosti u Zagrebu, koja se posljednjih desetljeća razvijala znatno sporije od samog umjetničkog polja. Ako izuzmemo otvaranje Zagrebačkog plesnog centra 2009. godine, nastalog prenamjenom nekadašnjeg kina Lika, te recentniji projekt HNK 2, u posljednjih dvadesetak godina nije bilo većih ulaganja u namjensku infrastrukturu za izvedbene umjetnosti. Zagrebački plesni centar pritom predstavlja možda i najvažniju javnu investiciju za nezavisnu izvedbenu scenu u poslijeratnom razdoblju – prvi ozbiljan pokušaj da se prenamjenom postojećeg gradskog prostora osiguraju uvjeti za kontinuirani razvoj suvremenog plesa i srodnih izvedbenih praksi.
No model upravljanja koji je od početka bio postavljen na krivim osnovama – bez zasebne ustanove i adekvatnog financiranja – onemogućio je da ZPC zaista postane ono što je trebao biti. Povrh toga, rastuće potrebe izvedbene scene vrlo brzo su prerasle postojeće gradske kapacitete, zbog čega sve važniju infrastrukturnu ulogu preuzimaju drugi gradski i negradski prostori, poput Pogona Jedinstvo, Teatra &TD, KNAP-a, kluba MaMa, TALA Plej(s)a, dvorane Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, gradskih kulturnih centara itd.
Posljednjih godina značajnu ulogu preuzima i Scena Ribnjak, koja nije nastala kao rezultat velike kapitalne investicije, nego postupnim programskim i institucionalnim profiliranjem postojećeg prostora Centra kulture Ribnjak. Ondje se od 2022. godine provode rezidencijalni programi za umjetnike, organizacije i udruge s izvaninstitucionalne scene, a prostor se postupno afirmirao kao produkcijski i prezentacijski centar suvremenih izvedbenih praksi. Za nezavisnu plesnu scenu posebno važnim se pokazalo otvaranje TALA Ple(j)sa u Radničkoj 27 (bivšoj tvornici Katran), koji osim dvorane za izvedbe, umjetnicama nudi produkcijsku i rezidencijalnu podršku, prostor za rad i razvoj projekata, edukacijske programe te mogućnosti međunarodne suradnje.
Istodobno, najveći dio gradskih ulaganja u kulturu posljednjih je godina bio usmjeren na obnovu postojećih ustanova, modernizaciju tehničke opreme te sanaciju posljedica potresa iz 2020. godine. Značajan dio sredstava usmjeren je na muzeje i baštinske objekte, dok je broj novih prostora namijenjenih izvedbenim umjetnostima ostao ograničen. Dio tih potreba trebao bi zadovoljiti i Društveno-kulturni centar Paromlin, koji je trenutno u izgradnji. Prema dostupnim planovima, sadržavat će multimedijalne dvorane za izvedbene i audiovizualne programe, radioničke prostore, galerijske sadržaje, urede te apartmane za umjetničke rezidencije. No Paromlin je zamišljen kao višefunkcionalni kulturni centar koji na jednom mjestu nastoji odgovoriti na potrebe različitih kulturnih sektora.
Centar za izvedbene umjetnosti kakav se planira u Pjenici imao bi drugačiju logiku. Osim prostora za prezentaciju programa, takav bi centar mogao objediniti dvorane za probe, produkcijske prostore, radionice, skladišta scenografije i opreme, rezidencijalni smještaj te druge sadržaje nužne za svakodnevni rad umjetnika. U multifunkcionalnim kulturnim centrima izvedbeni programi često dijele prostor s drugim aktivnostima, dok namjenski centri omogućuju dugoročniji razvoj produkcije i stabilnije uvjete rada. Isto tako, prostori namjenskih centara mogu biti oblikovani tako da zadovoljavaju specifične potrebe jedne kulturno-umjetničke grane, što u višefunkcionalnim centrima često izostaje (poput čistih i toplih dvoranskih podova za probe plesnih umjetnika).
U tom smislu Zagreb i dalje nema instituciju koja bi pod jednim krovom okupljala različite grane suvremenih izvedbenih umjetnosti, kakve postoje u brojnim europskim gradovima – od Tanzquartiera u Beču do Mousonturma u Frankfurtu ili PACT Zollvereina u Essenu. Upravo zato pitanje budućnosti Pjenice nadilazi sudbinu jedne zgrade: ono se tiče i pitanja kakvu infrastrukturu Zagreb želi osigurati za suvremenu izvedbenu umjetnost u desetljećima koja dolaze.
Blok Badel u procesnoj blokadi
Blok Badel proglašen je gradskim projektom 2007. godine, još za vrijeme prethodne gradske vlasti, te je 2012. proveden međunarodni urbanističko-arhitektonski natječaj na kojem je pobijedilo rješenje protugalskog ureda Pablo Pita Architects. Godinama nakon toga, međutim, nije bilo značajnijih pomaka. Tek 2018. formalno je pokrenuta izrada Urbanističkog plana uređenja bloka, koji je naposljetku usvojen krajem 2023., više od deset godina nakon provedbe natječaja. Unatoč prijeporima koji su pratili njegovo donošenje, UPU-om je formalno zatvorena važna proceduralna faza u procesu revitalizacije šireg prostora, te se činilo da će prenamjena Pjenice u centar za izvedbene umjetnosti napokon krenuti u konkretniju realizaciju.
Prenamjena gradskih brownfield zona jedan je od strateških ciljeva Plana razvoja Grada Zagreba za razdoblje do kraja 2027. godine, usvojenog u prosincu 2023. U tom je dokumentu prva faza revitalizacije Bloka Badel predviđena za razdoblje od 2023. do 2026. godine. Takozvana soft faza podrazumijeva ključne neinfrastrukturne zahvate – izradu programa za provedbu urbanističko-arhitektonskih natječaja za pojedine građevine unutar kompleksa te pripremu i izradu tehničke dokumentacije za javne sadržaje i prostore – kojima se postavlja teren za buduću izgradnju. Tim je zanimljivije što se u samom Planu razvoja Blok Badel opisuje kao “najspremniji projekt […] za koji je proveden najveći dio studijskih istraživanja i potrebnih procedura te će po usvajanju urbanističkog plana uređenja biti spreman za realizaciju”. U praksi, međutim, ta spremnost ostaje uglavnom deklarativna.
Projekt prenamjene Pjenice uključen je i u aktualni Program razvoja kulture Grada Zagreba s planiranim izvršenjem do 2030. godine. Osim Pjenice, dokument navodi niz drugih značajnih ulaganja u kulturnu infrastrukturu grada od kojih se većina oslanja na isti razvojni model – prenamjenu napuštene industrijske baštine u nove kulturne i društvene sadržaje. No od svih projekata te vrste navedenih u Programu trenutačno je u izgradnji samo nova zgrada Gradske knjižnice i spomenutog Društveno-kulturnog centra Paromlin.
Nakon što nije bila uvrštena u Plan provedbe Programa razvoja kulture za 2024. godinu, Pjenica se ipak pojavila u Planu za 2025., sugerirajući da projekt napokon izlazi iz dugogodišnje faze čekanja. Aktivnosti planirane za drugu polovicu godine uključivale su “analizu lokacije, propisa i potreba” te “izradu projektnog zadatka”, no prema Izvještaju o provedbi Programa za 2025., nijedna od planiranih aktivnosti nije realizirana, a kao razlog se navodi “rješavanje zahtjeva za povrat imovine”.
U Plan za 2026. godinu Pjenica ponovno nije uključena, a da projekt trenutačno nije među prioritetima gradske kulturne politike sugerira i nedavno predstavljanje pet novih kapitalnih ulaganja u kulturnu infrastrukturu Zagreba. Tada su predstavljeni Kulturno-umjetnički centar Pluto, Muzički centar Tesarna u Gredelju, Kulturni centar Jelkovec, Interkulturni društveni centar na Trnju i Galerija Draškovićeva, dok o Pjenici, kao ni drugim važnim gradskim prostorima poput bivše zagrebačke klaonice u Heinzelovoj i kina Kalnik na Črnomercu, nije bilo riječi.
Upravo zbog toga, kao i činjenice da od donošenja UPU-a nije bilo značajnijih javnih informacija o napretku projekta, obratila sam se Službi za informiranje Grada Zagreba s nekoliko upita o trenutačnom statusu projekta prenamjene zgrade Pjenice. No odgovor koji je stigao nije ponudio mnogo više od onoga što je već moguće pronaći u gradskim dokumentima. Iz Grada navode tek da je “u tijeku rješavanje imovinsko-pravnih odnosa sa zainteresiranim stranama koje traže povrat imovine, nakon čega će se moći pristupiti sljedećim koracima u realizaciji projekta”.
Prošle godine iz Grada su za Index izjavili da nakon rješavanja imovinsko-pravnih odnosa slijede “organizacija i provedba urbanističko-arhitektonskih natječaja za građevine javne namjene i javne prostore u unutrašnjosti bloka te rješavanje pretpostavki za realizaciju izgradnje stambenih i poslovnih građevina od strane zainteresiranih privatnih investitora”. Tom prilikom dodali su da je potrebno provesti i “detaljna konzervatorsko-restauratorska istraživanja” te “analizu povijesne i arhitektonsko-urbanističke dokumentacije”.
Spomenuti imovinsko-pravni odnosi u velikoj mjeri kompliciraju realizaciju projekta Blok Badel, koja je trenutno zakočena zbog dugotrajnog i složenog postupka oko povrata imovine obitelji Arko, pokrenutog prije gotovo tri desetljeća. Prema službenom očitovanju, Gradski ured je o zahtjevima nasljednika obitelji Arko prvi put odlučivao još 2002. godine, a potom i 2012., no u oba slučaja rješenja su poništena i proslijeđena na drugostupanjsko odlučivanje Upravnom sudu RH. U ponovnom postupku u ožujku 2025. zahtjev za naturalni povrat nekretnina opet je odbijen, na što su bivši vlasnici još jednom uložili žalbu koja je proslijeđena na odlučivanje Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne komunikacije. Gradonačelnik Tomislav Tomašević pojasnio je da poništenje ranije odluke o parceli u središtu bloka od strane višeg suda predstavlja presedan zbog kojeg Grad ne može nastaviti s projektom dok se ne donese konačna sudska presuda.
Međutim, otvara se pitanje jesu li se pojedine planirane aktivnosti, poput analize lokacije, propisa i potreba, mogle provoditi paralelno s rješavanjem vlasničkih odnosa i time osigurati preduvjete za brzo raspisivanje arhitektonskog natječaja i realizaciju projekta jednom kada to pravno bude moguće. Isto tako ostaje nejasno zašto se nisu provodile nužne mjere održavanja i osiguranja zgrade, ili barem hitne sanacije, koje bi Pjenicu zaštitile od daljnjeg propadanja uslijed dugogodišnjeg nekorištenja. No odgovori iz Grada na ta pitanja ovog puta nisu stigli.
Ovaj niz neodogovrenih pitanja, kao i dugogodišnje odgađanje konkretnih koraka, ukazuje na temeljno pitanje odnosa između proceduralne kompleksnosti upravljanja prostorom i njegove stvarne fizičke budućnosti. Korištenje ne znači samo aktivaciju programa; ono znači i osnovnu brigu o građevini. Prostor koji se koristi, grije, provjetrava, održava, poprima minimalne oblike njege koji usporavaju propadanje. Suprotno tome, prostor koji je formalno “u procesu” prenamjene, ali faktički prazan, najbrže ulazi u zonu entropije. U tom smislu, institucionalna odgoda ne samo da ne štiti prostor, nego ga aktivno dovodi u stanje u kojem će buduća obnova biti skuplja, zahtjevnija i nesigurnija.
Nasuprot toj logici stoji niz privremenih i neformalnih kulturnih praksi koje su kroz posljednja desetljeća već pokazale potencijal Pjenice i šireg Bloka Badel, ali i drugih zagrebačkih brownfielda. Prakse poput Operacije:grad, koja je prošle godine obilježila svoju 20. godišnjicu, oblikovale su drugu vrstu znanja o prostoru: ono koje ne proizlazi iz planova, nego iz uporabe.
Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.
Objavljeno
