Tema U prethodnom tekstu temata Kulturni hodogram tražili smo odgovore na nejasnoće u tijeku obnove Kina Europa, zatvorenog još 2019. godine uz obrazloženje da je zgradu nužno obnoviti. Nakon toga skele su postavljane i skidane, rokovi su pomicani, no što se iza svega toga točno događalo ostalo je uglavnom nejasno. Cjeloviti projekt obnove napokon je krenuo u veljači 2026., nakon višegodišnjeg zastoja iza kojeg, saznajemo, stoje manjkavi početni elaborati koji nisu uzimali u obzir potresna oštećenja, komplicirani imovinsko-pravni sporovi i čekanje na financiranje iz EU fondova. Iako je iz same činjenice da je projekt konačno krenuo jasno da se na njemu zaista aktivno i kontinuirano radilo, javnost nije dobivala konkretne odgovore o tome što se sa zgradom događa ni zašto se rokovi uzastopno pomiču, što je izazvalo zbunjenost, pa i ogorčenost dijela filmske zajednice.
Uz obnovu zgrade kasni i plan upravljanja Kinom i njegovim programskim sadržajima koji je, prema Programu razvoja kulture, trebao biti izrađen do 2025. godine. Prostor je nakon zatvaranja kina dan na upravljanje Kulturno-informativnom centru, javnoj ustanovi koja je i partner Gradu na EU projektu Novo Kino Europa – unaprjeđenje javne kulturne infrastrukture. KIC-ova uloga u Kinu Europa za sada je definirana upravo tim projektom – iz Grada objašnjavaju da je “vezana uz program, različite usluge poput digitalne platforme i javne komunikacije”, i to u svrhu ostvarenja pokazatelja koje projekt predviđa u roku pet godina od otvorenja. Širi model korištenja i upravljanja, dodaju, tek treba definirati.
Kako je u razgovoru za Kulturpunkt podijelio ravnatelj KIC-a Hrvoje Hribar, odgovor o budućnosti djelovanja Kina Europa će “dijelom dati praksa, a dijelom slovo strategije audiovizualne djelatnosti Grada Zagreba, koja je u fazi nastajanja, a zatim javne rasprave”. Što se samog modela upravljanja tiče, trenutačno postoji nekoliko različitih scenarija, a Hribar pretpostavlja da će “uloga KIC-a biti značajna u takozvanoj beta fazi, tj. fazi stavljanja pogona u funkciju”, dok daljnji razvoj upravne strategije “ovisi o reformi i razvoju modela upravljanja kulturnim ustanovama u gradu Zagrebu u cjelini”. Potreban je, dakle, još niz opsežnih koordinacija, dokumenata i strategija koje će definirati daljnji rad Kina kroz dulji period.
Hribar je također zadužen za planiranje programskog sadržaja u sklopu projektnog tima Kina Europa, a taj će sadržaj, kaže, također uvelike ovisiti o povezanim kulturnim strategijama. “Europa/Balkan je reprezentativni prostor koji prirodno udomljuje tri velika i nekoliko manjih zagrebačkih festivala, domaće, regionalne i europske premijere, inauguraciju kapitalnih domaćih restauracija – mjesto s kojeg se lansira repertoar hrvatskih neovisnih kina objedinjenih u mrežu kojoj treba novi poticaj i nova organizacijska energija”. Ta je mreža danas, kako Hribar ne skriva, “prilično potrgana intruzijom američkog komercijalnog filma i manjkom odlučnosti u provođenju normativne nacionalne strategije”, a njezino obnavljanje je posao koji, smatra, predstoji HAVC-u i samoj mreži.
Zadaća Europe je i da dijelom funkcionira kao repertoarno kino za nove domaće i europske naslove, što je, kako naglašava Hribar, “značajni izazov, s obzirom na monodvoranski karakter koji je zadan arhitektonskim planom i na opće stanje s publikom, kojoj će biti potrebni snažni poticaj i suradnička aktivacija drugih ekrana na području grada”.
U posljednjem desetljeću, porast kulture cineplexa, utjecaj pandemije i zatvaranje vrata ključnih kinoprikazivača poput Europe simultano su utjecali na navike gledateljstva, ali i ponude na ekranima Zagreba. “Zlatnih” 2010-ih, Kino Europa funkcioniralo je kao pravo suvremeno art kino u kojem su se prikazivali novi autorski filmovi iz selekcija Cannesa, Berlina, Sundancea te drugih većih međunarodnih festivala. Pritom je fokus često bio na francuskoj, njemačkoj, skandinavskoj i balkanskoj kinematografiji, tj. neholivudskom filmu. Radilo se, dakle, o kinu koje je pratilo suvremenu filmsku umjetnost izvan domene mainstream naslova američke hiperprodukcije.
Lokalnu je ponudu upotpunjavao Tuškanac, orijentiran više prema filmskoj baštini, repertoarima velikih imena poput Ingmara Bergmana i Federica Fellinija te ciklusima koji su davali pregled određene nacionalne kinematografije ili filmskog pokreta. Kinoteka je kombinirala ta dva pristupa te prikazivala repertoarne klasike, ali i nove naslove autorskog filma i programe nacionalnih kinematografija, uz selekciju novijih popularnih naslova. U kontekstu zatvaranja i privremenog izmještanja ključnih gradskih kino dvorana, ulogu alternativnog prostora odigralo je KIC-ovo Surogatkino, u kojem se smjestilo i Dokukino, specijalizirani program koji od 2012. godine vodi Restart, a posvećen je dokumentarnom filmu, posebice onom s angažiranim i društveno relevantnim temama, uz redovite razgovore s autorima.
Govoreći o odnosu Kina Europa prema drugim kinoprikazivačkim prostorima u gradu, Hribar ističe da su programi Surogatkina različitih profila i ciljane publike od onih koji će biti dostupni u Kinu Europa. KIC-ov program je, kaže, “po karakteru komoran i ekspertski, rijetko koji naslov se u programu ponavlja, a kad se ponavlja, ne ponavlja se u repertoarnom kontinuitetu” te kao takav nije prenosiv u dvoranu od 400 mjesta. S druge strane, ni takva velika, “ceremonijalna dvorana” ne može samostalno zadovoljiti sve potrebe bez druge, manje dvorane, koja “produžuje život filma u drugoj fazi javnog prikazivanja”. Ta dva prostora su, zaključuje, komplementarna, ali ne i međusobno zamjenjiva jer su različitih programskih profila.
Ključan aspekt će predstavljati i interes publike, a i najavljena obnova Tuškanca: “Budući da će Europa biti otvorena puno prije kina Tuškanac, koji je profiliran kao Surogat-Kinoteka, izvjesno je da će prvih sezona Hrvatski filmski savez, tj. Tuškanac u gostima biti značajni programski partner, a zatim, kad se Sloboda (originalno ime Tuškanca, op.a.) digne iz ruševina, slijede nove okolnosti. Prikazivački život filma ovisi o brutalnoj vrsti demokratskog odlučivanja koje je u rukama publike, a život prikazivačke institucije ima istu vrstu sudbine. Projekt će biti uspješan u onoj mjeri u kojoj će uspjeti reformirati navike publike, kako god mi bili progresivni ili konzervativni u izboru upravnog modela.”
Planirana digitalna platforma pritom je zanimljiv dodatak upravo u smislu promjena u navikama publike, a posebno s obzirom na to da umjetnička organizacija Zagreb Film Festival, prethodni upravitelj Kina Europe, već vodi streaming platformu Croatian film. Također je 2020. vodio i platformu Kino Europa Online kako bi “umanjio prazninu nastalu prekidom programa”. No ZFF zasad neće biti uključen u rad obnovljenog kina, a ni platforme. Kako navode iz Grada, nova platforma će “omogućiti gledanje filmova putem pretplate podržane mobilnom aplikacijom. Programiranje je u fazi javne nabave, a početak razvoja platforme očekuje se u drugoj polovici ove godine.”
Kako razjašnjava Hribar, neće se raditi o platformi šire namjene kao što je Croatian film. Nova Europa online će služiti kao “pomoćno sredstvo ograničenog dostupa repertoaru, ograničeno na osobe s posebnim potrebama, takvima kojima je fizički dostup ograničen te na druge dislocirane korisnike”, uz napomenu da je uzor bio norveški model ograničene online distribucije kino-repertoara.
Iz svega navedenog, možemo zaključiti da će šire gradske audiovizualne i kulturne strategije, zajedno s planom upravljanja Kinom Europa, morati uzeti u obzir ove programatske odnose između različitih kino dvorana te konsolidirati ukupnu ponudu kako bi privukla novu generaciju gledatelja_ica. Nemala uloga Kina Europe, povijesno i danas, pritom će potencijalno moći poslužiti kao orijentir koji bi gradu vratio kinematografski život kakav njegovi prostori zaslužuju.
Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.
ObjavljenoObjavljeno
