Kritika Predvečer je nultog dana KONTEJNERova festivala “eksperimentalnih zvučnih događanja” Gibanja. Sjedimo u mraku velike dvorane Pogona Jedinstvo, a nebo nam se uz krš i lom stropoštava na glave. Slušamo elektroakustičnu kompoziciju SKYFALL bečkog intermedijskog umjetnika Petera Kutina u izvedbi salzburškog ansambla NAMES, koja uobičajenu hermetičnost i tvrdoglavu apolitičnost suvremene komponirane glazbe otvara prema urgentnosti izvedbenih umjetnosti i konceptualno nabijenoj estetici. Nebo nam se svima, naime, stropoštava na glave. Kutinovi recentni radovi, poput SKYFALLova prethodnika UNSTABLE HORIZON | WARFACE, pokazuju da se čak i naoko izolirani dijelovi kulturnog spektra više ne mogu skrivati od konstantnih pritisaka globalnih ratovanja, nemilosrdnih masakara i antihumanističkih nauma tehnofeudalnih elita.
Ta se Kutinova gotovo panična osviještenost manifestira kroz komad u kojem nije ostavljen prostor za suptilnosti. Riječ je o radu koji je istovremeno krhak i grub, zaokružen i fragmentiran, kako u svojoj dramaturgiji tako i u glazbenoj podlozi, koja se povija izvedbenim potrebama. Oštre metalne ploče u precizno kontroliranim intervalima odvajaju se s magnetnog lustera i uz perkusivni tresak udaraju o tlo. Nešto dublje, u kutu dvorane, bljesak stroboskopa prati suptilno krckanje koje podsjeća na izboje žive žice.
Kroz tu se mrežu apstraktnih efekata probijaju tradicionalniji elementi komornog ansambla uz puhačke i gudačke instrumente koji razlažu gotovo melodičnu, sumorno-napetu temu u čast tjeskobom prožetog trenutka u kojem se nalazi svijet. Promatrani zasebno, stavci sadrže osvježavajuće potentnu kompozicijsku iskru koja funkcionira u okviru naglašene teatralnosti, ali su istovremeno skloni pretjeranim ponavljanjima koja narušavaju inače iznimno zanimljivu dinamiku. Posebice se ta nesigurnost i neodlučnost osjećaju u segmentu tijekom kojeg će jedan od izvođača otpale metalne krhotine uporno i strpljivo slagati na centralno montirani elektromagnet, samo da bi se ta pažljivo konstruirana arhitektura iznova raspala. Na kraju, metalne ploče ostaju razasute po podu.
Realiziran u suradnji sa Subversive Festivalom, ovaj uvodni dio programa šestog izdanja Gibanja atipično je eksplicitan u svojoj ideološkoj formi, iako je i u prošlosti po prirodi eksperimentalnih glazbenika_ca bio domom za angažirane radove. Tako će, primjerice, prošlogodišnje izdanje ugostiti Sergeja Vutuca čiji audiovizualni performans Iz kružnog toka posjetitelje slikom i zvukom tjera da svjedoče strašnom stradanju tijekom izraelskog genocida u Gazi.
Za povratak kući, biram pješačenje putevima kojima se nešto ranije u danu kretala Zvučna šetnja Cvjetnim naseljem montažerke Hrvoslave Brkušić, pokušavajući doživjeti barem djelić te interaktivne izvedbe koja otvara umjetnost prema susjedstvu i susjedstvo prema umjetnosti. Taksi, pritom, eskiviram iz praktičnih razloga. Želja mi je izbjeći rušenje lokalnog neba na glavu u susretu s vozačem naoružanim dubokim poznavanjem izopačenih stvari što se događaju u Tomaševićevim udrugama poput KONTEJNERa – omiljenoj temi opskurnih desničarskih portala, profila na društvenim mrežama i podjednako opskurnih oporbenih zastupnika zagrebačke skupštine.
Na ovaj rušilački diskurs koji udruge nezavisne kulture pretvara u vektor napada na gradsku vlast po principima nove desnice (vidi pod: flood the zone, oppo research), ne vrijedi trošiti riječi. U Gradu su pametniji, pa umjesto ignoriranja ili lansiranja odjeba, zagrebačka vlast kontinuirano uzmiče i izmiče koristeći se pragmatičnim ali u stvarnosti jalovo defenzivnim komunikacijskim strategijama, od prebacivanja loptice na Ministarstvo kulture do podcrtavanja značajnih ulaganja u sport. Taj pristup nadilazi polje kulture i zadire u širi ideološki okvir, kao što Saša Vejzagić iz Mreže antifašistkinja Zagreba precizno secira u intervjuu za H-Alter, no na vjetrometini najviše izloženima ostavlja upravo radnike_ce u kolektivima poput KONTEJNERa – mnoge od njih u pozicijama prekarnog rada – koje se javno proziva kao u kakvom nagovještaju budućeg linča.
Posljedice prepuštanja javnog prostora, a time i silnica kulturne hegemonije, konzervativnim prodorima nisu se dale naslutiti tijekom preostala četiri redovna dana Gibanja, iako se u samom programu našlo radova itekako svjesnih sličnih globalnih obrazaca ideološke borbe. Kao i u prethodnim izdanjima publici je ponuđen miks svih onih vrsta glazbe i zvukovne umjetnosti koji se nespretno guraju pod zajedničku kategoriju eksperimentalnosti a nude istinski inovativne, redovito iznenađujuće glazbene prakse. Ključ uspjeha takvog eklektičnog pristupa prvenstveno pronalazimo u radu Davorke Begović, voditeljice glazbenih programa u KONTEJNERu, koja, uz pažljivo kuriranje i izbjegavanje nepotrebne mistifikacije, nastoji približiti ponekad teško prohodne forme što širem krugu ljudi.
Zadaća otvaranja prvog pravog dana festivala u KONTEJNERovu prostoru – pod vizurom nestajućeg Vjesnika – pripala je francuskoj glazbenici s berlinskom adresom Jessici Ekomane, čiji se radovi u području računalne glazbe – posebice na izdanju Manifolds – nalaze na samoj oštrici razvoja suvremenog zvuka. Ovom prilikom, Ekomane se oslonila na svoja istraživanja polifonije, ponudivši skup treperavih i ingenioznih, ali povremeno nezgrapno povezanih elektroničkih minijatura koje svoju zanimljivost podjednako duguju zaigranim ritmičkim i melodijskim obrascima i teksturalnim intervencijama.
Kontrapunkt digitalnom svijetu u kojem obitava Ekomane te most prema kasnijim elektroničko-nojzerskim ekskurzijama dua Julien Claire (Julien Desprez i Claire Gapenne) ponudili su Noël Akchoté (gitara), Tony Buck (bubnjevi) i Vesna Pisarović (vokal). Kao što se dalo naslutiti u Močvari tijekom predstavljanja Pisarovićina albuma Poravna u studenom 2025., ovaj koncizniji format bolje nosi rastakanje i ponovno slaganje dekontekstualiziranog sevdaha, odnosno njegove forme poravna. Oslanjajući se na čvršće ritmičko fraziranje i međusobnu komunikaciju osovine Buck-Akchoté, Pisarović u izvedbi klizi od pjevnih segmenata do apstraktnih proširenih tehnika, pritom se značajno bolje snalazeći u prvima.
Kao i tijekom prethodnih nastupa, Pisarovićini izleti u vokalizacije – režanje, scatting, šaputanje – koje obično povezujemo sa slobodnom improvizacijom i radom glazbenica poput Isabelle Duthoit ili Maggie Nicols često su putovanja bez cilja, tijekom kojih naša jazz i pop glazbenica djeluje neodlučno oko smjera u kojem bi je te tehnike, kojima svakako vlada dovoljno dobro, trebale odvesti. Krajnji rezultat su segmenti koji djeluju sami sebi svrhom, vokalne egzibicije neusklađene s ostatkom repertoara i bez moćnog pečata koji bi mogla dati njihova svrsishodna primjena. Za kraj večeri, nešto drukčijim vidom improvizacije, miješanjem elektroničkih intervencija s mutiranim zvukovima električne gitare, prethodno spomenuti duo Julien Claire podignuo je tenzije do gotovo klupske razine no bez namjere da ih ikad razriješi.
Drugi je dan festivala, pak, djelovao gotovo nostalgično, usmjeren na prostorni, višekanalni zvuk koji je, početkom desetljeća, poslužio kao ishodišni raison d’être za Gibanja. Od otvaranja difuzijom monumentalnog, budizmom inspiriranog rada Kyema nedavno preminule francuske pionirke elektroničke kompozicije, dronea i ambijentalne glazbe Éliane Radigue do konkretnijih zvučnih pejzaža švedskog umjetnika zvuka BJ Nilsena, glazbi se omogućava širenje u dodatnu dimenziju, gdje prostorno pozicioniranje elemenata postaje žarišnom točkom pažnje. Iako ta prostornost nudi opasnost pretvaranja u šablonski trik, izvedbe koje je publika imala priliku iskusiti druge večeri tim se podražajima koriste suptilno i često učinkovito.
U odsutnosti bolešću spriječenog Radigueina prijatelja, skladatelja i direktora pariškog Ina GRM-a, Françoisa J. Bonneta, difuziju Kyeme u svoje ruke preuzima Miodrag Gladović. On nas vodi kroz mekane i odmjerene zvučne kretnje na granici percepcije, koje od slušatelja traže da svojim stanjem uma popuni praznine između petlji podharmoničkih, mikrotonalnih zvučnih gesti. Gladović će, nešto kasnije i u sličnom raspoloženju, izvesti svoju dosad uvjerljivo najuspješniju kompoziciju, The Last Trace (Non-Intentional), koja duboko osobnu tematiku pogrešaka, razilaženja i rastanaka pretače u osjetilno neposredan, iskustveno dirljiv doživljaj.
Upravo će ova dva komada obilježiti večer, upotpunjenu nastupom Davora Gazdea na modularnom sintesajzeru Buchla – instrumentu koji svojim predivnim tonom i toplim vibratom zamagljuje umjetnikove decentne strukturne progresije – te nešto pompozniji i tjelesno prisutniji rad BJ Nilsena čija se efektnost nažalost rasplinje u razvučenom drugom dijelu.
Sljedeću večer obilježio je povratak programskom eklekticizmu. Duo udaraljkašice Kaje Farszky i saksofonista Grgura Savića proveo nas je kroz nekoliko improviziranih segmenata koji su međusobnom estetskom distancom djelovali poput ideja u nastanku, ne još sasvim razvijenih ali dovoljno zanimljivih već i u ovoj inkubacijskoj fazi, od zaigranog dueta kinderklaviera i melodike do moćnog, poentilističkog sudara timpana i prepariranog saksofona. Posebno je, pritom, bilo zanimljivo promatrati kako Farszky i Savić pregovaraju o glazbenom jeziku, pristajući na kompromise između nešto formalnijih obrazaca akademski obilježene eksperimentalne glazbe, kojoj pripada Farszky, i otvorenosti slobodne improvizacije koju baštini Savić.
A propos društvene angažiranosti eksperimentalne umjetnosti, na nju se uvijek može računati u radovima filmašice Nicole Hewitt, ovoga puta u suradnji s kolegom Ivanom Slipčevićem i vizualnom umjetnicom Vidom Guzmić pod projektom Zvukospjevi. Ono plače ljudskim suzama odskočište pronalazi u Moru plastike, nepreglednom kompleksu staklenika koji se proteže na 40 tisuća hektara u španjolskoj pokrajini Almeriji. Kombinacijom glazbe, filma i izgovorene riječi, trojac spaja ekološke, agrarne, biološke, radničke i humanističke teme, uzdižući povijest, sadašnjost i budućnost regije na razinu pitanja koja se tiču čovječanstva u cjelini.
Ispod često humorističnih ali i mučnih skica, beatovima popločena glazbena podloga kreće se od plesnosti techna do nelagode dark ambienta, dok sugestivne no nikad plastične projekcije postaju terenom za upečatljive, često nadahnute naracije na rubu pjevnosti u kojima se izmjenjuju Hewitt i, kao posebna gošća, njena kći Billie Grace. Nakon što se računala, projektori i pojačala ugase, ostaju nam slike, zvukovi i ideje zapečene negdje duboko u podsvijesti.
Nastup škotske umjetnice Care Tolmie i engleskog producenta Riana Treanora, utemeljen u materijalu s njihova prošlogodišnjeg albuma Body Lapse, nudi sličnu silinu angažmana, ali fokus stavlja na individuu i njene limite. Suočena s Treanorovim prvo nervoznim i izlomljenim pa ekspanzivnim produkcijama, na tragu dekonstruirane plesne glazbe, Tolmie se opire glasom i pokretom, ispipavajući karakteristike vlastita uma i tijela, provodeći glas od minucioznih afektacija i narativne poezije do granica pucanja. Riječ je o nastupu koji računa na empatiju i prisutnost publike, tjerajući one okupljene oko izvođača da i sami osjete napetost tijela, krhkost glasa, ali i konačni otpust.
Iako je Farida Amadou prvenstveno prepoznata kao basistica u bučnijim granama improvizacije, na Gibanjima se pojavljuje u ulozi elektroničke glazbenice, laptopom, kontrolerima i padovima izvodeći solo djelo Darwinian 1.0. Kao refleks i odgovor na percipiranu zatvorenost eksperimentalne glazbene scene – čije potpuno razumijevanje i tumačenje traži naučeni diskurzivno-teoretski aparat, narušavajući inkluzivnost – Amadou se, kao što naslov sugerira, vraća temeljnim glazbenim principima, te poseže za zapadnoafričkim ritmovima i teksturama malijskog glazbenika Alija Farke Touréa.
U tom, po njenim riječima, primitivnom obliku, svjedočimo glazbenici koja se odriče virtuoznosti u poznatim joj formama kako bi otvorila vrata iskonske radosti muziciranja u gotovo amaterskim okvirima. Dok se Amadou kreće kroz materijal, naziru se momenti nepreciznosti i učenja, čak i šlampavosti, no oni su namjerni, a glazbeničin je instinkt nepogrešiv dok u hodu isprepliće ritmički bogatu mrežu glazbenih motiva.
Nešto ranije posljednje večeri festivala, česti zagrebački gosti, engleski gitarist Fred Frith i slovenski bubnjar Jaka Berger – koji su se, ako je vjerovati anegdoti, na jednom od ranijih KONTEJNERovih zbivanja i upoznali – proveli su nas kroz klasičniji repertoar free jazza i slobodne improvizacije. Igrajući se naizmjenično gušćim, u rocku utemeljenim figurama i labavim motivima, dvojac slaže gotovo prijemčive strukture između škriputavih akorda i podjednako nijansiranih intervencija na činelama.
Ako su tijekom prethodna četiri dana nastupi često sugerirali distancirani aktivizam i neostvarenu želju za uvlačenjem publike u fenomenološki prostor umjetnosti – bilo u ulozi svjedoka ili aktivnih dionika – američka glazbenica Felicia Chen ili Dis Fig crpi iz svoje raznolike pozadine u njujorškom eksperimentalnom undergroundu, hardcoreu i industrialu kako bi srušila sve barijere i konačno uspostavila vrlo doslovan kontakt. Pretvarajući zlokobno ali pasivnije tkanje dronea, ambienta i manipuliranih vokala u sirovi krik, Chen se u posljednjim trenucima nastupa – indikativno, i festivala – u potpunosti prepušta energiji vlastitih pjesama, rušeći se na pod među publikom i kanalizirajući mrak onog neba koje se srušilo u preplavljujuću, blistavu katarzu.
Po izlasku s posljednje večeri, ipak sjedam u taksi uz nadu da je vozač stranac ili barem blaženo nezainteresiran za lokalnopolitičku situaciju. Unatoč pritiscima i uskraćenim sredstvima za KONTEJNERov cjelogodišnji koncertni program, staviti financiranje Gibanja iz Javnih potreba u kulturi pod znak upitnika bio bi skandalozan potez čak i za poslovično plašljive članove povjerenstava. Ipak, dok mi u ušima odzvanjaju Chenini posljednji distorzijom omotani vrisak, dozvoljavam si sanjariti o gradskoj vlasti koja umjesto upornog povlačenja dolazi na nastup poput njenog, napojiti se prkosom i energijom za širi društveni otpor. Možda nagodinu.
Objavljeno
