Kako je kultura napala “junkspace”

Intervencijom u polupraznu zgradu tržnice Kvatrić, projekt "Transparency Agency" otkriva skrivene potencijale kvarta, ukazujući pritom i na nedostatak priuštivih prostora za rad umjetnika.

FOTO: Karas Art Hub / Facebook

U zgradu zagrebačke tržnice Kvatrić na adresi Martićeva 67 ulazim prvi put. Ponedjeljak je, 18 sati, u zgradi nema nikoga, a ja kasnim. Na jednom od polumračnih katova susrećem par djevojaka koje se doimaju jednako izgubljeno kao ja. Ponadam se da tražimo isto, no na pitanje “Idete li i vi u obilazak?”, nailazim na šutnju. Pokušam još jednom: “Transparency Agency?”, no njihovi zbunjeni pogledi govore dovoljno i shvaćam da zbilja zvučim pomalo ludo. Obilazak čega? Poluprazne zgrade tržnice? Kakva prozirna agencija?

Riječ je zapravo o projektu umjetnika Karla Iaroa i Luane Lojić, koji je nastao u okviru programa KARAS+KVART kao rezultat rezidencijalnog promišljanja užeg susjedstva Galerije Karas (Ulica kralja Zvonimira 58) te kreativnih mogućnosti za aktivaciju zapostavljenih punktova unutar kvarta. Jedan od takvih prostora umjetnici su prepoznali upravo u zgradi tržnice Kvatrić na uglu Martićeve i Šubićeve ulice. Osim zatvorenih prostora tržnice, u zgradi se trenutno nalazi Knjižnica Augusta Cesarca, nekoliko fast food restorana, mali šoping centar te niz poslovnih prostora. No čak i uz sve nabrojano, kako tvrdi umjetnica Luana, trenutno je u zgradi više od polovice praznih prostora, od kojeg je dio i u vlasništvu Grada Zagreba.

FOTO: Andrea Stanić

Transparency Agency ili Prozirna Agencija zamišljena je kao con event (događanje koje glumi događanje), ne bi li umjetnicima pružila dovoljno dobru izliku da zgradu iskoriste na drugačiji način i potaknu ljude da procirkuliraju prostorima koje smatraju nedovoljno iskorištenima i često nevidljivima, usprkos tomu što su nam zapravo “pred nosom”. Od 19. do 24. listopada 2024., pod krinkom agencije koja nudi “konzultacije za korištenje i interdisciplinarno djelovanje na području Kvatrića” te “osobno savjetovanje na području javnih privida”, umjetnici su zaposjeli uredski prostor na drugom katu južnog krila zgrade tržnice Kvatrić. Kroz nekoliko dana zgradu su oživjeli nizom događanja, uključujući večernje druženje uz svjetlosne instalacije i DJ session, radionicu koja istražuje optička svojstva želatine, kao i vođeni obilazak zgrade tržnice, što je ujedno i povod mom gubljenju po naizgled pustim katovima u Martićevoj 67.

FOTO: Karas Art Hub / Facebook

Agenciju naposlijetku uspješno lociram zahvaljujući grupici mladih ljudi (i nekoliko pasa) koji su se okupili ispred staklene stijene omanje uredske ćelije. Prostorija od desetak kvadrata opremljena je standardnom uredskom opremom – radnim stolom i stolicom, računalom, monitorom, mišem i tipkovnicom, policom s knjigama i registratorima, nekoliko lampi i sobnih biljaka te još nizom nasumično raspoređenih objekata, papira i kutija. Usprkos očiglednoj zastarjelosti elektroničke opreme, zaista nije teško povjerovati da je riječ o stvarnom uredu kakve javne ustanove ili generičke agencije. Kasnije saznajem da je umjetnike zatekla prazna soba, a sve stvari donijeli su “izvana”, no ne bi se reklo jer se ured Agencije savršeno uklapa u postojeći ambijent poslovnog dijela zgrade tržnice, s interijerom u nekoliko tonova beža i jednako zastarjelim dekorom u stilu ranih dvijetisućitih.

FOTO: Andrea Stanić

Voditeljica obilaska, arhitektica Mirna Udovčić, dočekuje nas zaogrnuta dvostranom, zlatno-srebrnom izotermalnom folijom čime već daje naslutiti da ovo neće biti sasvim običan obilazak građevine. Mirna je vođenje odlučila usredotočiti na ono što nastaje između zidova, podova, krovova i svega onog što arhitekti nazivaju “ovojnicom” zgrade, na međuprostor, odnosno šupljinu ispunjenu zrakom. No, prije nego se upustimo u otkrivanje nevidljivih slojeva zraka, ipak nas ukratko upoznaje s povijesti zgrade u kojoj se nalazimo. Naime, prostor oko Kvaternikovog trga (nekada Međašnog) u prošlom stoljeću zauzimale su hale tvorničkih pogona, među njima Badel, tvornica likera i rafinerija, te Gorica, tvornica emajliranog, pocinčanog i brušenog posuđa. Nakon izgradnje Šubićeve ulice krajem 1950-ih Gorica je dio svojih proizvodnih pogona izgradila na slobodnom dijelu tvorničkog kompleksa u Martićevoj ulici, na mjestu današnje tržnice. Ona je ondje preseljena tek 2001. godine, a prije toga bila je smještena na lokaciji Kvaternikovog trga te je nosila i drugo ime – Tržnica Gorica.

No, ideja o njenom premještanju pojavila se još i ranije; 1980. proveden je natječaj za urbanističko rješenje Kvaternikovog trga, a prvonagrađeni rad nedavno preminulog arhitekta i urbanista Zorana Hebara predlagao je poziciju nove tržnice na uglu Šubićeve i Martićeve ulice. Gradnja zgrade, doduše, započela je tek početkom 90-ih godina i to prema nešto izmijenjenom projektu u odnosu na Hebarovo rješenje. Gradnju je tada preuzelo građevinsko poduzeće Gortan, no vrlo brzo je i zaustavljena zbog financijske propasti poduzeća. Tako je zgrada Tržnice Gorica bila posljednje Gortanovo gradilište, a sudeći po nekim navodima, i doprinjela njegovoj propasti. Zgrada nakon toga ulazi u gotovo desetljeće dug period poluizgrađenosti i “međuživota” za vrijeme kojeg pruža utočište osobama u beskućništvu, a predstavlja i trn u oku stanarima susjedstva. U konačnici je dovršena tek ranih dvijetisućitih kada gradnju preuzima Industrogradnja.

FOTO: Karas Art Hub / Facebook

Nakon povijesnog uvoda, Mirna nam otkriva i svrhu folije; ona odražava sve snažniji trend digitalizacije svakodnevnih objekata, to jest pretvaranja običnih predmeta u uređaje s nizom pametnih funkcija koje bi trebale automatizirati i pritom olakšati svakodnevni život. Tako i folija stvara simboličku opnu koja kontrolira toplinske gubitke njenog tijela. Isti trend, primjećuje, postoji i u arhitekturi – zgrade se sve više hermetički zatvaraju ne bi li se potom kondicionirale, a zrak unutra kontrolirao klimatizacijskim, ventilacijskim i drugim sustavima, trošeći pritom velike količine energije. U eseju Junkspace (izvorno objavljen 2001.) nizozemski arhitekt Rem Koolhaas tvrdi da je upravo klimatizacija zaslužna za istinsku revoluciju arhitekture, pokrenuvši val beskrajne gradnje posebne kategorije kaotičnih i fragmentiranih prostora. To su prostori poput trgovačkih centara, hipermarketa, poslovnih kompleksa i aerodroma; prostori masovne potrošnje, površnosti i ekscesa te (nus)proizvodi komercijalizacije i globalizacije prošlog stoljeća. Eskalatori i hodnici koji ne vode nikuda, znakovi koji vode do drugih znakova i nikada do cilja, neprekidno širenje bez prostorne povezanosti; sve su to značajke koje oblikuju junkspace i doprinose dezorijentiranosti onih koji borave u njemu.

U osvajanje koridora junkspacea upuštamo se oboružani malim prijenosnim senzorom za kvalitetu zraka iz IKEA-ine linije proizvoda za pametan dom koja, obećaje, “može učiniti svakidašnje trenutke još pametnijima”. U uredu Agencije senzor pokazuje zabrinjavajuću razinu čestica PM 2.5 no nismo sigurni je li očitanje iskrivljeno zbog izgaranja mirisne svijeće u njegovoj blizini pa ga odlučujemo testirati vani. Međutim, u Parku Bartola Kašića razine su tek koji stupanj niže te zaključujemo da je zasigurno zrak u Zagrebu općenito loš.

FOTO: Art Hub Karas / Facebook

Napustivši senzor, vraćamo se u zgradu tržnice kako bi još istražili njene skrivene kutke. Svaki mračni koridor razbuktava maštu, svaka zatvorena vrata obećavaju čitave neotrkivene svjetove u pozadini. Obilazimo eskalatore koji stoje zamrznuti u vremenu, van funkcije. Ako želiš na gornji kat, moraš stubama, no tamo je ionako teretana pa dođe kao kardio. U svega par minuta prolazimo pored zamračenih izloga salona vjenčanica, Printify shopa, tvrtke koja se zove Vesela motika i male (nagrađivane) pržionice kave. Na mjestu gdje se danas nalazi jedna agencija, već idući tjedan može biti druga. Iako je kasno, tu i tamo nailazimo na druge ljude, doimaju se kao da rade (pitam se što), a jedan stariji gospodin u potrazi je za putničkom agencijom (pitam se kamo putuje) iako je radno vrijeme davno završilo. Susrećemo čak i dvije djevojke s početka teksta koje su, čini se, uspjele pronaći put do knjižnice. Zaključujemo da je zgrada pravi mali presjek svih djelatnosti, od tržnice i agrarije do sportske kladionice, frizerskog salona, autoškole pa i umjetnosti, kao da se sve označava jednako potrebitim te da je i umjetnički rad – rad.

Pri kraju obilaska dotičemo se planova za budućnost. Luana, suautorica Agencije, s nama dijeli viziju zgrade tržnice kao novoga kulturnog centra grada, no za početak u bližoj budućnosti planira aktivirati neiskorištene prostorije u gradskom vlasništvu na trećem katu. Ističe kako su brojni ključni prostori za kulturu u posljednjih nekoliko godina izmješteni radi obnove ili naprosto ugašeni te da, u nedostatku priuštivog prostora, brojne umjetnice i umjetnici nemaju gdje raditi. Paralelno s time postoji niz slabo iskorištenih i praznih prostora, poput zgade tržnice Kvatrić, koji mogu preuzeti tu ulogu, ali su mahom nevidljivi i zarobljeni u zrakopraznom prostoru.

Umjetnički projekt Transparency Agency prepoznaje i namjerno uzurpira takvo postojeće stanje, propitujući i preokrećući sile koje su dovele do fragmentacije tih prostora. Upravo u junkspaceu umjetnici prepoznaju priliku, ne samo za rad i stvaranje već i za dublje promišljanje budućnosti gradskih prostora i njihovih funkcija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano