Blic Ideologija napretka počiva na vjerovanju da razvojem znanja, znanosti ili tehnologije život naprosto postaje bolji, kako za pojedinca tako i društvo. Osim optimizma, ideologija napretka proizvodi i vjerovanje u vlastitu nužnost, nasuprot koje bilo kakve alternative postaju ili besmisleno sentimentalne ili jednostavno nezamislive. Vjerovanje u nužnost napretka tako podrazumijeva da svaki novi tehnološki proizvod nije samo nešto neupitno poželjno, već i neizbježno, gotovo sudbonosno. Bilo kakva pak naznaka kritike percipirana je tek kao gubitničko ili luditsko prigovaranje. No stvarnost je u pravilu ipak daleko kompleksnija od priča kojima je pokušavamo objasniti. Prepuna je slučajnosti, arbitrarnih odluka, sumanutih ideja, kompleksnih i uzajamnih uzročnosti, mogućnosti koje se nikad nisu ostvarile, kao i sistemskih prepreka koje im stoje na putu. Istraživanje neuspjeha, posebno onih zaboravljenih, tim je važnije jer nas podsjeća da suvremeno stanje nije rezultat pravocrtnog gibanja napretka, već konkretnih odluka u konkretnim situacijama, kao i na to da je drugačiji svijet (bio) moguć.
Alternativnim pravcima tehnološkog razvoja i zaboravljenim vizijama budućnosti već se drugu godinu zaredom u formi podcasta bavi tehnološki kritičar Evgenij Morozov. Istraživač, autor i komentator podrijetlom iz Bjelorusije poznat je po oštrim kritičkim analizama narativa vezanih uz suvremenu tehnologiju. Istaknuo se knjigom The Net Delusion iz 2011. godine. Riječ je o studiji – tada posebice aktualnoj zbog navodne središnje uloge društvenih mreža u Arapskom proljeću – koja je među prvima dovela u pitanje tada dominantno uvjerenje kako internet inherentno promiče demokraciju i slobodu. Jednako uspješna bila je i knjiga To Save Everything, Click Here iz 2013. godine, u kojem pak rastvara raširenu ideju solucionizma, prema kojoj tehnologija sama po sebi ima potencijal rješavanja društvenih i političkih problema.
Prošlogodišnji serijal The Santiago Boys, posvećen projektu Cybersyn u doba socijalističke vlade Salvadora Allenedea u Čileu, predstavljao je Morozovljev prvi izlet u format podcasta. Više o podcastu i radikalnom projektu koji je trebao pružiti decentralizirani model upravljanja ekonomijom, ali i društvom općenito, pisali smo ovdje. Početkom ovog ljeta pod naslovom A Sense of Rebellion Morozov je objavio i drugi dio planirane trilogije o tehnološkim revolucijama koje su propale. Ovaj put se bavi istraživačima okupljenim oko – neobično nazvanog – Laboratorija za okolišnu ekologiju (engl. Environmental Ecology Lab), malo poznatog istraživačkog centra u američkom Bostonu tijekom kasnih 1960-ih. Kroz deset epizoda Morozov portretira živote i ambicije trojice osnivača laboratorija – posebnu pozornost ipak dobiva eklektični karakter Warrena Brodeya, koji je središnja figura serijala – i ispituje kako su njihove radikalne ideje o tehnologiji i društvu oblikovane osobnim, kulturnim i političkim okruženjem. Ipak, za razliku od The Santiago Boysa i fokusa na šire društvene i ekonomske odnose, A Sense of Rebellion naglasak znatno više stavlja na osobnu dimenziju protagonista te njihove međusobne odnose i transformacije. Podcast je popraćen originalnom glazbom Briana Enoa, web stranicom s bogatim arhivskim materijalom sakupljenim kroz dugogodišnje istraživanje te tri bonus epizode. Dvije od tri dodatne epizode posvećene su teorijskim konceptima koji su utjecali na rad laboratorija – ono što bi na prvu ruku i očekivali od Morozova – dok je treća posvećena obiteljskom okupljanju u Norveškoj povodom Brodeyjeva stotog rođendana ranije ove godine.
Morozov je na ime Warrena Brodeyja naišao sasvim slučajno, listajući knjige u jednoj pariškoj knjižari. Nasumičan susret doveo je do desetljetne opsesije izražene kroz kopanje po arhivima i nebrojene intervjue s akterima ove priče. Brodey je izvorno psihijatar podrijetlom iz srednjoklasne obitelji, jedan od pionira onoga što će postati obiteljska terapija, da bi kasnije s gnušanjem napustio struku i prošao kroz mnogobrojne osobne i profesionalne transformacije – od suradnika CIA-e, preko tehnološkog gurua do maoista i radnika u norveškoj ljevaonici željeza. Osim Brodeyja, središnje figure predstavljaju karakterno ništa manje osebujni Avery Johnson i Peter Oser. Johnson je bio računalni inženjer i nasljednik kozmetičke kompanije Palmolive, dok je financijer laboratorija bio Peter Oser, praunuk Johna D. Rockefellera s interesom za crnu magiju, scijentologiju i francuski film. Iako će u ostatku teksta fokus biti na teorijskim aspektima rada laboratorija, važno je napomenuti da nitko od pripadnika ove skupine nije simpatična osoba bez velikih karakternih mana, a kako je posvjedočila Sansea Sparling – umjetnička suradnica u laboratoriju i jedna od glavnih Morozovljevih izvora – seksualno uznemiravanje bila je rutinska pojava u njihovim hipi krugovima. Naznake osobne transformacije od trojice protagonista pokazuje jedino Brodey, što i predstavlja svojevrstan narativni oslonac podcasta.
Morozov značaj Laboratorija za okolišnu ekologiju ne vidi u tome što bi on mogao ili trebao poslužiti kao nacrt za eventualni budući razvoj tehnologije, niti je za to nužno ikada imao potencijal, već u načinu na koji otvara radikalno drugačije zamišljanje budućnosti tehnologije – kao nečega što širi horizonte. Odražavajući vrijednosti tadašnjih kontrakulturnih pokreta, namjera osnivača laboratorija bila je osmisliti tehnologije koje bi služile za osnaživanje pojedinaca i poticanje zajednica, koje ne bi davale prednost učinkovitosti i predvidljivosti nauštrb razvitka ljudskih sposobnosti. Ukratko, kroz svoj rad laboratorij je putanju tehnološkog razvoja promatrao i kritizirao iz humanističke pozicije.
Sve to u određenoj mjeri i na apstraktnoj razini zvuči lijepo, no na čemu su te čudne osobe uopće radile u tom laboratoriju još čudnija imena? Možda je najbolji primjer “plesno odijelo”. Ideja za odijelo bila je inspirirana željom da se istraži interakcija između pokreta i zvuka na dinamičniji i integriraniji način. Drugim riječima, namjeravali su ispitati tradicionalne granice između plesa i glazbe stvaranjem dvostruke povratne petlje, konstrukcijom odijela pomoću kojeg u stvarnom vremenu ples može utjecati na glazbu, kao i glazba na ples. U stvarnosti su ušili hrpu žica i senzora u plesački triko. Očekivano, rezultat nije bio previše milozvučan. No kako ističe Morozov, poanta je bila više u testiranju ideje. Sam koncept ukorijenjen je u širem filozofskom istraživanju načina kako tehnologija može redefinirati umjetničke forme, čineći ih interaktivnijima i međusobno povezanima. Konačan cilj trebao je biti redefiniranje granice razumijevanja i doživljaja odnosa između fizičkog pokreta i zvučnog izraza, što bi dovelo do znatno bogatijeg iskustva umjetnosti. Tehnologija koja produbljuje umjetničko iskustvo umjesto da ga automatizira zaista zvuči mnogo bolje od onoga što imamo danas.
Nadalje, Johnson i Brodey osporavali su prevladavajuće shvaćanje tehnologije kao sredstva za postizanje nekog cilja, a nije im se previše sviđala ni metafora tehnologije kao roba podređenog ljudskim naredbama. Umjesto toga, tehnologiju su zamislili kao alat za proširivanje ljudskih vještina. “Ispostavilo se da ipak postoji način da tehnologija i ekologija koegzistiraju. Tajna je bila u konceptu ‘responzivnosti’”, piše Morozov u tekstu za Financial Times. “Rani, konzervativniji pravci kibernetike fiksirali su se na jednostavan model adaptivnog termostata, diveći se njegovoj sposobnosti održavanja unaprijed postavljene temperature u prostoriji. Naši moderni sustavi pametnog doma, koji intuitivno prepoznaju naše preferencije i sve automatiziraju, tiho se prilagođavajući našim potrebama, samo su otmjenije verzije ove ideje. Ali buntovnici u laboratoriju mislili su da je ova vrsta automatizacije antiteza pravoj responzivnosti. Ljudske odnose, umjetnost i identitet vidjeli su kao otvorene, stalno razvijajuće ekologije koje se ne mogu svesti na termostatski pojednostavljeni model optimizacije. Može li se doista odrediti ‘pravo’ kino, glazba ili voljena osoba na isti način kao i prava temperatura u sobi? Čini se da današnja TV, glazba i aplikacije za upoznavanje misle tako. Bostonski kontrarijanci nisu.”
Članovi laboratorija shvaćali su “ljudsku prirodu” kao inherentno fluidnu, zbog čega su nastojali stvoriti tehnologiju koja bi je odražavala kao takvu, umjesto da nastoji nametnuti neko fiksno “idealno” stanje. Prilikom jednog razgovora o osjetljivim madracima i stolicama koje bi mogle pronaći idealan položaj za svakog korisnika, Brodey je Morozovu rekao: “To nije bila naša svrha. Ne postoji ništa idealno, jer se stalno mijenjamo. Nismo poput strojeva.” Brodey i Johnson vjerovali su da bi se tehnologija trebala prilagoditi ljudskim promjenama, promičući kontinuirano istraživanje i improvizaciju. Ta je filozofija dovela je do razvoja koncepata poput flexwarea – kombinacije hardvera i softvera dizajnirane da bude responzivna. Flexware je trebao osloboditi svakodnevne predmete njihovih krutih oblika, omogućujući im da se prilagode potrebama i radnjama korisnika, i obrnuto, potaknuti nove načine korištenja. Koncept je proizašao iz prototipa “responzivnog pokrivača” dizajniranog za upotrebu u psihijatrijskim bolnicama. Deka je trebala pružiti humanije iskustvo za pacijente: ostala bi labava ako bi pacijent ostao miran, ali bi se stegnula kao odgovor na nagle pokrete i time smirivala pacijenta. Stezanje i opuštanje bilo bi moguće zahvaljujući materijalu koji se iz tekućine širi u plin nakon dodira s kožom. Magični materijal koji se trebao koristiti u pokrivaču, ali i mnogim drugim izumima osmišljenim u laboratoriju, bio je – freon, plin koji uništava ozonski omotač.
Prema Morozovu, za razumijevanje rada laboratorija punog kontradikcija posebno je korisna Brodeyjeva i Johnosonova ideja ljudskog poboljšanja (engl. human enhancement). Tehnologiju smo navikli promatrati kao alat za povećanje produktivnosti, a njen razvoj kao konstatno pronalaženje novih načina automatizacije ljudskog djelovanja. Međutim, takva strojna podrška dovodi do erodiranja vještina – onoga što bi ekonomisti nazvali deskilling. Nasuprot tome, paradigma poboljšanja želi postići suprotan rezultat te je usmjerena na razvoj novih vještina kod pojedinca i facilitiranja promjene. “Razlika između ove dvije paradigme jednako je suptilna koliko i ključna”, piše Morozov, “razmišljajte o augmentaciji kada koristite GPS svog telefona za orijentaciju na nepoznatim mjestima: na taj način brže i lakše stižete na odredište. Međutim, korist je kratkotrajna. Bez ove tehnološke pomoći bili bismo bespomoćni. Poboljšanje se sastoji u korištenju tehnologije za razvoj novih vještina – u ovom slučaju, usavršavanje urođenog osjećaja za smjer, kroz napredne tehnike pamćenja ili učenje tumačenja signala koje nudi priroda.” Umjesto ulaganja u umjetnu inteligenciju, Brodey i Johnson žele ulagati u ljudske sposobnosti.
U trenutku kad tehnološki proizvodi ne samo da ne potiču kreativnost, usavršavanje i razvoj novih vještina, nego u sve većoj mjeri ne izvršavaju ni osnovne funkcionalnosti koje obećavaju, dok u istom mahu rade golemu ekološku štetu radi implementacije proizvoda koje nitko nije tražio, Morozovljev A Sense of Rebellion pruža sliku jednog alternativnog smjera tehnološkog razvoja. Alternative u kojoj se tehnologija ne koristi za devaluaciju rada, monetiziranje svega mogućeg u neku vrste pretplate, cenzuriranje različitih perspektiva ili pak kršenje privatnosti radi boljeg plasiranja reklama, već za stvaranje više novih područja igre, zabave, učenja, promjenu i osobnog razvijanja. Drugim riječima, treba nam tehnologija za ljude, a ne strojeve.
ObjavljenoObjavljeno
