Blic Tea: Dok sam jednog zimskog dana blejala u crnu tintu koja se slijepila na mojim prstima tijekom rijetke prilike listanja novina, ispred mene je stajala fotografija neonskog natpisa Foreigners Everywhere. Odjednom mi je, umjesto crne tinte, pažnju zaokupio tekst o Venecijanskom umjetničkom bijenalu čije je otvaranje najavljeno za travanj 2024. Tema koju je za izložbeni postav odabrao kustos Adriano Pedrosa (inače umjetnički direktor Muzeja umjetnosti Sao Paulo MASP) je stranac. Odmah sam znala da ću to ići pogledati, ali nisam znala kada niti s kime. Otišla sam tek šest mjeseci kasnije. Mislila sam da idem sama, ali…
Jan: Tea mi je napisala da bi mi se jako svidio umjetnički postav na Biennalu u Veneciji. Ona se priprema i kreće u petak. Kaže mi: “Jan, moraš obavezno ići! Otvoreno je do 24.11., još stigneš.” Odgovorio sam joj da nisam siguran hoću li ići jer sam tog tjedna bio prilično iscrpljen. Mi na kurdskom kažemo da kad se osjećaš loše trebaš malo promijeniti zrak. Tako da sam nakon par dana pisao Tei: “Mislim da ću ipak ići. Potvrdit ću ti u srijedu.” Rekao sam joj da bih išao jer mi treba bijeg od realnosti. Ona mi odgovara: “Da! I meni treba da mi mozak eksplodira od svijeta. Ne mogu na put oko svijeta, ali mogu na Biennale, koji je sakupio cijeli svijet.” Ta rečenica me toliko motivirala da sam odmah kupio kartu. Srećom, imao sam slobodan dan, plus vikend, pa sam otišao na tri dana. To se rijetko događa.
Tea: Adriano Pedrosa je prvi latino-američki kustos Venecijanskog bijenala (održava se svaku drugu godinu, a dosad su kustosi uglavnom bili zapadnjaci – uz iznimke). Pedrosa kaže da se za tu ulogu pripremao 13 godina tijekom kojih je svoje umjetničke postave uvijek gradio tako da povezuje estetiku s politikom. Rođen je 1965. u Rio de Janeiru gdje je prvotno studirao pravo, no potom se preselio u Los Angeles gdje je studirao likovnu umjetnost i kritičko pisanje na CalArtsu. U uvodnom tekstu venecijanskog postava kaže: “Na osobnoj razini, i sam se osjećam uključenim u mnoge teme, koncepte i motive izložbe te u njezin okvir. Živio sam u inozemstvu i imao sam sreću da sam puno putovao tijekom svog života. Pa ipak, često sam iskusio tretman koji je obično rezerviran za stranca iz Trećeg svijeta – iako nikada nisam bio izbjeglica, i zapravo, prema Henley Passport Indexu, imam jednu od najbolje rangiranih putovnica s Globalnog juga. Također se identificiram kao queer – prvi otvoreno queer kustos u povijesti Bijenala. Štoviše, dolazim iz konteksta Brazila i Latinske Amerike gdje indigeni umjetnici i artista popular1 igraju važne uloge; iako su bili marginalizirani u povijesti umjetnosti, odnedavno su počeli dobivati više pažnje. Brazil je također dom mnogih dijaspora, to je zemlja stranaca: osim Portugalaca koji su napali i kolonizirali zemlju, u njemu se nalaze najveće afričke, talijanske, japanske i libanonske dijaspore na svijetu.”
Jan: Kad sam stigao u Veneciju, od uzbuđenja sam se prvo pokajao što sam došao. Bilo je toliko puno mostova, a Google Maps nije radio kako treba. No kad sam konačno stigao na odredište koje sam tražio pola sata, znao sam da će se sve isplatiti.
Tea: Te subote probudila me Janova poruka u kojoj je pisalo kako je on već stigao i da me čeka kod Giardinija, koji uz Arsenale predstavlja dvije centralne lokacije na kojima se odvija Bijenale. Zaspala sam! Požurila sam sa spremanjem te izjurila van. Najbrže je bilo da sjednem na brod. Vožnja je trajala 15-ak minuta, a onda sam ispred sebe ugledala Jana s najvećim osmijehom na licu. Zagrlili smo se i on je rekao: “Kako ludo! Nikad se nismo družili u Zagrebu, a sad smo u Veneciji skupa.” U tom trenutku sam shvatila kako tek nakon 12 godina života i rada imam snage otići na nešto što zovemo “godišnji odmor” bez bježanja od stvarnosti. Ranije sam kao iscijeđena spužva čekala kraj srpnja da pobjegnem na more i samo blejim u nebo. A sada sam u Veneciji s mladim umjetnikom koji trenutno radi u call centru njemačke kompanije, ali čije ćemo izložbe kroz nekoliko godina gledati svuda. Jan je u Veneciji postao moj prijatelj.
Jan: Kupili smo ceker na kojem piše Foreigners Everywhere, i svaki put kad ga nosim, osjećam se kao da na sebi nosim neprekidni osjećaj različitosti. Te riječi neprestano odjekuju u mom umu, kao teški udarci, toliko snažne da ih gotovo mogu osjetiti na koži. Svako slovo tog natpisa urezuje se duboko, izazivajući osjećaj nelagode, ali i neizbježnu istinu. Danima sam se pitao što zapravo znači svugdje stranci. Ta rečenica, naizgled jednostavna, nosi u sebi moć koja me proganja. Činila mi se prilično rasistička kad sam prvi put o tome razmišljao. Ta fraza, foreigners everywhere, na prvi pogled zvučala je kao oštra kritika ili optužba, kao da podvlači granice među ljudima, dijeleći nas na mi i oni. Obuzeo me osjećaj nelagode, jer te riječi nose težinu predrasuda i podjela koje su tako duboko ukorijenjene u našem društvu. No, što sam više razmišljao, shvatio sam da ta fraza može nositi i drugačije značenje. Ona može biti ogledalo naših strahova, ali i poziv na promišljanje o tome što znači biti stranac i kako svi nosimo svoje različitosti sa sobom. Dok hodam s tim cekerom, nosim ga ne samo kao predmet, nego kao simbol svih onih unutarnjih borbi, svih onih trenutaka kada sam tražio svoje mjesto pod suncem. Taj ceker postaje platno na kojem su iscrtane sve naše nevidljive granice, svi naši pokušaji da se uklopimo u svijet koji nas neprestano podsjeća koliko smo različiti, koliko smo svi stranci.
Tea: Adriano Pedrosa je svom umjetničkom postavu nadjenuo ime inspiriran serijom radova umjetničkog kolektiva Claire Fontaine. Umjetnički kolektiv od 2004. godine radi neonske skulpture koje na različitim jezicima i u različitim bojama prikazuju izraz Foreigners Everywhere. Dosad je napravljeno preko 50 natpisa na različitim jezicima, uključujući jezike koji su izumrli. Naziv je prisvojen od umjetničkog anarhističkog kolektiva Stranieri Ovunque iz Torina koji se tijekom 2000-ih borio protiv rasizma i ksenofobije. U jednom od svojih intervjua iz 2016. godine Claire Fontaine ističe: “Nalazimo se na najnižoj mogućoj točki ikada dosegnutoj u Europi ako uzmemo u obzir količinu raseljenih i razvlaštenih ljudi koje ignoriramo na našim teritorijima – ignoriramo ih kao ljudska bića i kao političku snagu, kao nositelje važnih tragičnih iskustava i značenja, kao ljude koji traže slobodu, potajno ih doživljavamo kao usta koja trebamo hraniti, prosjake pred našim pragom, ljude lišene dostojanstva i značaja jer su lišeni bogatstva i društvenog statusa.”
Tema koju je Pedrosa odabrao i način na koji je složio postav dobili su pažnju koja je popraćena različitim reakcijama – oduševljenjima, zgražanjima, analizama, raspravama. U jednoj od kritika, kustos i autor Nicolas Bourriaud zaključuje: “… ono što umjetnik jest postaje važnije od onoga što proizvodi.” Možda, iako Pedrosa u svojim intervjuima snažno ističe i podcrtava kako je na ovaj projekt došao s osjećajem odgovornosti da dovede umjetnike iz cijelog svijeta. Ističe kako smatra da je panorama suvremene umjetnosti u neku ruku dekolonizirana, ali da to nije slučaj s umjetnosti 20. stoljeća. Vidi je kao ukorijenjenu povijest koju treba preispitati i baš je zato posvetio dio postava umjetnicima iz Afrike, Azije, Latinske Amerike i s Bliskog istoka – da im oda povijesni dug.
Tea: Bili smo pred ulazom u Giardini već u 10 sati, ali otvara se u 11 pa smo dobili još vremena da pijemo kavu i razgovaramo. Napravili smo plan obilaska – prvi dan ćemo Giardini, a drugi dan Arsenale; u međuvremenu i ako ćemo imati snage proći ćemo i paviljone po gradu. Kraj je srpnja tako da je naš obilazak popraćen gužvom, sparinom i venecijanskom vlagom.
U Giardiniju je centralni paviljon čije je pročelje oslikao amazonski umjetnički kolektiv MAHKU (Movimento dos Artistas Huni Kuin) osnovan 2013. u indigenom području Kaxinava (Huni Kun) u Brazilu. Slika se zove kapewe pukeni, što znači most aligatora. Priča o aligatorskom mostu je tradicija predaka etničke skupine Pano iz Amazone, koja govori o tome kako su prvi ljudi živjeli zajedno na jednoj strani rijeke. Jednog dana pojavio se veliki aligator i neki su seljani odlučili prijeći rijeku i otkriti drugu stranu, pa su se ljudi podijelili na različite nacije. To je ujedno i mit o mostu između azijskog i američkog kontinenta kroz Beringov prolaz.
Ulaskom u centralni paviljon dočekuje nas natpis Stranieri Ovunque – Foreigners Everywhere, iza kojeg je ulaz u prostoriju gdje se nalazi instalacija Exile Is a Hard Job turske umjetnice Nil Yalter koja danas živi i radi u Parizu, a dobitnica je ovogodišnjeg Zlatnog lava za životno djelo (nagradu je dobila i Anna Maria Maiolino, talijanska umjetnica koja živi i radi u Sao Paulu). Centralni paviljon sadrži postav Nucleo Storico: Abstractions i Nucleo Storico: Portraits. Nama su iz nekog razloga portreti prvi dan promakli. Jan me drugi dan pitao kako to da nismo vidjeli sliku Fride Kahlo. Odgovorila sam mu da nemam pojma, ali kad sam bolje pogledala mapu postava – shvatila sam da se moramo vratiti jer smo dobar dio postava propustili. To nam nije uopće bio problem jer smo stalno govorili da smo trebali uzeti više dana za razgledavanje kako bismo se u neke dijelove mogli vratiti.
Jan: Kada sam čuo da je slika Fride Kahlo prvi put izložena na Bijenalu, naježio sam se. Osjetio sam se kao da je poznajem jako, jako dugo. Taj osjećaj ne znam točno opisati. Dok smo bili na doručku, zamolio sam Teu da u katalogu pogleda koliko je njezinih slika izloženo na Bijenalu. Ona je odgovorila: “Jedna.”
Kada smo došli do njene slike Diego i ja, tamo je stajao zaštitar. Približavam se, a osjećam kako mi cijelo tijelo reagira, nešto se događa u meni. Ne mogu vjerovati da stojim ispred originalne slike Fride Kahlo. Gledam te tri suze na njenim očima. Tea kaže: “Ajde, Jan, da te slikam.” Ja, s osmijehom na licu i pomalo sramežljiv, pristajem. Ostao sam pred slikom još desetak minuta. Osjećao sam kako vrijeme stoji, no zbog prisutnosti zaštitara osjećao sam da moram otići. Frida me duboko inspirira kao umjetnika. Njezin rad ne samo da je izuzetno značajan u povijesti umjetnosti, već me dodiruje na osobnoj razini. Frida je kroz svoju umjetnost izrazila nevjerojatnu snagu, hrabrost i autentičnost, suočavajući se s fizičkom boli, emotivnim borbama i društvenim izazovima. Ona je za mene oličenje onoga što znači biti istinski umjetnik – onaj koji ne samo da stvara, već živi svoju umjetnost u svakom trenutku.
Tea: Arsenale nas je, rekla bih, potpuno preplavio s postavom. Hodali smo iz jedne sobe u drugu i doslovno samo uzvikivali “wow!”. Prije ulaska u prostoriju gdje je izložena instalacija The Mapping Journey marokanske vizualne umjetnice Bouchre Khalili, zastali smo nakratko i razgovarali o tome što je umjetnost za nas. Podijelili smo vlastite osjećaje jedno drugom, a onda smo se razdvojili – svatko je otišao u svom smjeru; jer nas je zanimalo i vodilo nešto drugo. Khalilina instalacija mi nije toliko obuzela pažnju, koliko sam prizor koji sam zatekla u prostoriji. Posjetitelji su sjedili i s velikom pažnjom gledali svaki video, svaku priču. Radi se o video instalacijama geografskih mapa kroz koje osobe iznose svjedočanstva o migracijskom putu na koji su otišli da bi došli do Europe. Toliko puta sam slušala slične priče, a sada su one u izložbenom prostoru. Naježila sam se. Stajala sam u kutu i promatrala ljude koji ih gledaju. Bilo je osoba koje su bile same, a bilo je obitelji s djecom. U moje tijelo su se vratili telefonski pozivi koje sam primala kada sam dežurala na telefonu na koji su nas zvali ljudi koji su zapeli na bosansko-hrvatskoj granici i trebala im je pomoć. Jedna instalacija prikazala je migraciju kroz Bosnu i Hrvatsku. Vrlo dobro znam što taj put znači – nadu, čežnju, strah, bol, nasilje, a nekad i sreću.
Jan: Došao sam ispred slike I keep my treasure in my ass (2019) Louisa Fratina. Toliko me oduševila da nisam mogao prestati gledati. Kao da je u tom platnu bilo nešto što mi se obraćalo, što me tješilo.
Sjećam se jednog događaja iz djetinjstva, kada sam imao 5-6 godina. Bio sam s tetom kod fotografa i tada sam prvi put susreo trans muškarca. Zbunjeno sam upitao tetu: “Zašto ovaj čovjek ima muški glas, a izgleda kao žena?”
Tada nisam razumio što to znači, jer sam odrastao u okruženju u kojem se o takvim temama nije govorilo. Queer identiteti, rodne razlike i seksualna orijentacija bili su tabu. Kada sam došao u Hrvatsku, susret s queer osobama bio je novo iskustvo za mene. Počeo sam shvaćati da su ti identiteti i iskustva jednako vrijedni i važni kao i bilo koji drugi.
Gledajući u ovu sliku osjetio sam duboku povezanost s umjetnošću, onaj rijedak trenutak kad slika nije samo vizualni doživljaj, nego vrata u naše unutarnje svjetove, naše neizgovorene misli i osjećaje. Slika prikazuje queer muškarca koji rađa dijete – prizor koji odmah izaziva pomiješane emocije i otvara mnoga pitanja – pitanja koja si često ne postavljamo. Možda zato što se bojimo odgovora, ili zato što društvo postavlja granice unutar kojih bi naša razmišljanja trebala ostati.
Tea: Lutajući postavom u Arsenalu našla sam se u dijelu gdje je bilo nekoliko video instalacija koje su se bavile queer tematikom. Prelazila sam iz jedne prostorije u drugu, sve sam ih pogledala. Ali instalacija Talitin (The Third) Ahmeda Umara me preplavila. Riječ je o performansu koji traje 25 minuta – sudanski svadbeni ples koji se tradicionalno izvodi u tjednu pred svadbeno slavlje. Ples izvodi sam Ahmed Umar kao snajka od koje se očekuje da pokaže svoju ljepotu i bogatstvo. Talitin na arapskom znači treća što aludira na lokalnu uvredu (biti “treća od djevojaka”) usmjerenu na dječake zainteresirane za ples i sve druge aktivnosti koje bismo etiketirali kao ženske. Izvodeći ples odjeven u tradicionalnu haljinu i nakit, Umar istovremeno izvodi očuvanje, ali i transformaciju tradicije. Kroz djetinjstvo je više puta svjedočio izvedbi tog plesa – sve dok nije ušao u pubertet, pa su mu zabranili da sudjeluje. Umar je rođen u Sudanu, a danas živi u Norveškoj. Je li mu taj odmak od doma u kojem je odrastao dao prostor za sagledavanje i hrabrost za stvaranje? Predivan je. Sjela sam i samo gledala kako pleše. Ne bih željela otplesati taj ples niti to mogu, ali želim da ga pleše on ili bilo tko drugi tko za time ima želju.
Jan: Kad smo obišli Arsenale, otišli smo na još jednu kavu. Sjedili smo u dvorištu kafića, okruženi zelenilom, sve je bilo puno biljaka. Dok smo uživali u trenutku, primjetio sam da me stariji čovjek, možda u svojim šezdesetim godinama, promatra. Naše su se oči srele, i nakon kratkog trenutka, približio mi se i upitao: “Smijem li te fotografirati?” Nasmijao sam se i rekao: “Da, naravno.” On se nasmiješio i odgovorio: “Unutra sam vidio mnogo zanimljivih slika, a sada i ovdje vidim jednu.” Tea se nasmijala. Ona me trenutak ranije fotografirala na istom mjestu. On fotografira i potom me pita: “Odakle si ti?”. Odgovaram: “Iz Kurdistana.” Na to je odgovorio s iznenađenjem: “Wow, nisam mislio da će biti toliko daleko.”
Možda me Bijenale ohrabrilo da bez oklijevanja kažem da dolazim iz Kurdistana. Moja zemlja zbog političkih i povijesnih razloga nije prepoznata na svjetskim kartama kao samostalna država. Iako Kurdi imaju snažan identitet i kulturnu baštinu, njihovo područje je podijeljeno između Iraka, Turske, Irana i Sirije, a međunarodna zajednica još nije priznala neovisnu kurdsku državu.
Nedavno sam osjetio nelagodu samo zbog toga što sam izgovorio riječ “Kurdistan”. No, unatoč tome, ponosan sam na svoje porijeklo i identitet. Rođen sam kao Kurd, i uvijek ću biti ponosan na to, bez obzira na tuđe neznanje ili predrasude.
Tea: Ideja da napišemo ovaj tekst zajedno došla je od Jana. Nakon putovanja, trebalo je vremena da se nađemo na istom mjestu i dogovorimo kako ćemo ga konceptualizirati. Nikada nismo zajedno radili, ali Jan je imao ideju i ja sam se prepustila. Sjedili smo u kafiću u Zagrebu. Jan je predložio da istrgnemo komad papira i da svatko ispiše rečenicu koja ga asocira na ono što smo vidjeli u Veneciji. Ja sam započela, a Jan se nadovezao na posljednje riječi mojih rečenica, potom ja na njegove. Tako smo dobili naše prve zajedničke impresije o Bijenalu koje su bile put prema ovom tekstu.
Tea: Nakon inspirativne razmjene, krenuli smo kući. Naš put se razilazio na Cvjetnom trgu, do kojeg smo prošetali skupa. Hodajući, razgovarali smo o tome kakav ćemo naslov predložiti za tekst koji ćemo napisati skupa. Ušli smo u Masarykovu ulicu i zaključili da se treba zvati: Svugdje stranci. Prošli smo semafor i približavali se Teslinoj ulici, gdje nas je dočekao nevjerojatan prizor: cerada na kojoj je sprejem ispisano “STRANCI SVUDA”. Pogledala sam Jana i pitala: “Jesi to ti napravio?” Jan je pogledao mene i pitao: “Jesi to ti napravila?” Oboje smo sa suzama u očima rekli: “Ne.” Očito se u ovu priču uplela sudbina ili slučajnost koja ju je tako lijepo završila.
- Odnosi se na umjetnike koji stvaraju u okviru narodne ili popularne umjetnosti. ↩︎
Objavljeno
