“Tehnologija je aktivno ljudsko sučelje s materijalnim svijetom.
No riječ se stalno zlorabi da bi se označila samo enormno složena i specijalizirana tehnologija iz posljednjih nekoliko desetljeća, podržana golemim iskorištavanjem prirodnih i ljudskih resursa. Ovo nije prihvatljiva upotreba riječi. Tehnologija i hi tech nisu sinonimi, a tehnologija koja nije hi, nije nužno niska u bilo kojem smislu.”
Ursula K. Le Guin, A Rant About “Technology”
Broj raznih servisa i proizvoda koji potencijalnim kupcima obećavaju neki oblik automatizacije ili povećanja produktivnosti ubrzano raste od otvaranja pristupa ChatGPT-u krajem 2022. godine. Nekadašnji promotori NFT-ova, Weba3 i ostalih inačica “kripto proizvoda” brzo su se prekvalificirali u AI poduzetnike i krenuli s napuhivanjem novih balona. Istovremeno velike kompanije natječu se tko će automatizirane sustave što prije i što (bes)korisnije implementirati u postojeće proizvode, dok šefovi tih kompanija propovijedaju o nadolazećoj apokalipsi – što je pak teško promatrati kao bilo što drugo doli još jedan oblik ciničnog marketinga. Kao odgovor na potencijalne opasnosti, paralelno buja i regulatorni (bio)etički diskurs uglavnom baziran na maglovitom “apolitičnom” konceptu ljudskih vrijednosti. Drugim riječima, percepcijom suvremene tehnologije prevladava košmar apstraktnih narativa i nerijetko misticistčkih pristupa. Međutim, na marginama tog sustava stvaraju se prostori za alternativne i radikalno drugačije pristupe tehnologiji – pristupe koji tehnološke proizvode ne promatraju kao puke neutralne alate, već kao inherentni dio konkretnih društvenih i političkih odnosa.
Tehno-kapitalni stroj tržišta
Unatoč tome što načinima na koje mislimo o automatiziranim sustavima u određenoj mjeri dominira predodžba da se nalazimo u potpuno neistraženom teritoriju, alternativni modeli kojima se u prošlosti hvatalo ukoštac s tehnologijama itekako nas podsjećaju da to nije slučaj. Kako uostalom upozorava i raniji citat Ursule K. Le Guin, tehnologija nije izum proteklih desetljeća, već je temeljni uvjet ljudske društvenosti i djelovanja. Ta uvjetovanost društvenosti tehnologijom između ostalog podrazumijeva da svi imamo interes da preuzmemo kontrolu nad njenom proizvodnjom. Međutim, kada se prisjetimo poprilično ironične situacije da kapitalistička društva trenutno prioritiziraju automatizaciju djelatnosti koje, bar na nekoj generalnoj razini, više volimo raditi nego što ih ne volimo raditi, razmjeri “tehnološkog otuđenja” postaju poprilično bjelodani. Slikanje, pisanje, stvaranje glazbe – drugim riječima, polja s određenom minimalnom autonomijom koju pripisujemo umjetničkom radu – rijetko su kome do prije nekoliko godina padali na pamet kao poslovi koje može obavljati software, ili za koje bi uopće bilo poželjno da ih obavlja. Ipak, ona trenutno predstavljaju središnja mjesta implementacije automatiziranih sustava – takozvane generativne umjetne inteligencije.
Razloge tome ne treba tražiti daleko, jer koliko god tehnološke kompanije u svojim press releaseovima spominjale ciljeve poput olakšavanja rada, stvaranja zajednica, izgradnje bolje budućnosti i slično, ili pak uzvišene principe poput “fiducijarne dužnosti prema čovječanstvu”, njihovi proizvodi ne nastaju iz potrebe za rješavanjem bilo kojih drugih problema osim otvaranja novih područja za ekstrakciju profita. Pritom ovdje nije riječ o jednostavnoj moralnoj osudi, već o naglašavanju sistema poticaja koji prioritizira prevlast privatnih interesa nasuprot interesa radnika, zajednica i čitavih ekosustava. Naš utjecaj na dizajn digitalnih alata unutar tog sustava je minimalan, čak ni famozno “glasanje novčanikom” na tržištu nema ni približno toliki utjecaj koliki bi ekonomisti htjeli vjerovati. Splet financijskog i tehnološkog sektora kroz uzajamno djelovanje osigurava da veliki institucionalni ulagači i fondovi odlučuju koji proizvodi zaslužuju financiranje. Najbolji primjer načina na koji je suvremeni model tehnološkog razvoja određen financijskim kapitalom možda predstavlja Uber, čije su vožnje godinama znatnim dijelom subvencionirane od strane fondova saudijske kraljevske obitelji, sve s ciljem zadobivanja monopolne pozicije na tržištu, nauštrb tradicionalnih taksista i javnog prijevoza.
U nedavno objavljenom Manifestu tehno optimista, ideološku je nadgradnju ovog sustava korisno sažeo Marc Andreessen, vlasnik jednog od brojnih fondova rizičnog kapitala, riječima: “Vjerujemo da tehno-kapitalni stroj tržišta i inovacija nikada ne prestaje, već se umjesto toga kontinuirano vrti prema gore. Komparativna prednost povećava specijalizaciju i trgovinu. Cijene padaju, oslobađaju kupovnu moć, stvaraju potražnju. Pad cijena pogoduje svima koji kupuju robu i usluge, što će reći svima. Ljudske želje i potrebe su beskrajne, a poduzetnici kontinuirano stvaraju nova dobra i usluge kako bi zadovoljili te želje i potrebe, angažirajući neograničen broj ljudi i strojeva u procesu. Ova uzlazna spirala teče već stotinama godina, unatoč neprekidnom urliku komunista i ludita”. Kako je za osvještavanje posljedica neograničenog rasta na ograničenom planetu posljednjih godina nerijetko dovoljno samo pogledati kroz prozor, nije potrebno previše se obazirati na Andreessenove argumente o kontinuiranom napretku. Ali ono što ostaje važno jest to što ta ideološka perspektiva u bitnom određuje razvoj suvremene tehnologije, bez obzira vjeruje li određena osoba u nju ili ne – jer je riječ o sistemskim uvjetima.
Vojska Generala Ludda
No, što je alternativa takvom sustavu? Andreessen zgodno u gornjem citatu spominje dvije: komunizam i ludizam. Kako to ističu teoretičari poput Gavina Muellera, autora knjige o luditima Breaking Things at Work, ne radi se o toliko drugačijim alternativama, unatoč tome što je pejorativno shvaćanje ludizma prošireno i u marksističkoj tradiciji.
No napravimo nekoliko koraka unatrag, što su uopće luditi i zašto o njima danas pričamo? Luditski pokret označava organizirane skupine tekstilnih radnika i njihov militantni otpor masovnom uvođenju strojeva u proizvodni proces. Originalni pokret svoj vrhunac doživljava na sjeveru Engleske tijekom Napoleonskih ratova. Naime, pojava novih strojeva odjednom je omogućila zamjenu vještina tkalačkih radnika – vještina čije je savladavanje podrazumijevalo godine šegrtovanja – nekvalificiranim radom, koji je za manju naknadu mogao obavljati puno širi krug ljudi. Nazivajući se sljedbenicima Neda Ludda – mitske osobe koja je navodno u znak prosvjeda prva razbila strojeve za tkanje – često su napadali i uništavali strojeve u tajnim noćnim racijama. Pokret je bio koncentriran u okolici Nottinghama, kraja u kojem se odvija i legenda o Robinu Hoodu, što priziva određene paralele između dviju figura. Tadašnji parlament na luditske je akcije odgovorio usvajanjem novog zakona, koji je za uništavanje strojeva određivao oštre kazne – poput pogubljenja i deportacije. Nakon što su pobune suzbijene korištenjem vojske, u revizionističkoj historiografiji sljedbenici Generala Ludda postaju sinonim za tehnofobe, povijesne gubitnike i priglupe protivnike napretka.
Međutim, kako u sveobuhvatnoj narativnoj povijesti luditskog pokreta, pod naslovom Blood in the Machine: The Origins of the Rebellion Against Big Tech, objavljenoj krajem 2023., pokazuje tehnološki kritičar Brian Merchant, luditi nisu bili neprijatelji tehnologije kao takve. Baš suprotno uvriježenim predodžbama, njihov je otpor bio strateški i promišljen, usmjeren protiv eksploatatorskih praksi industrijskog kapitalizma, omogućenih nekontroliranim širenjem strojeva. Članovi pokreta, prvo su na vlasnike tvornica pokušali utjecati mirnim putem i unutar legalnog okvira, s javnosti i predstavnicima vlasti često bi komunicirali objavom pisama koje bi potpisivali imenom Ned Ludd. Kako su ti pokušaji pregovora propali, luditi su bili primorani pronaći nove i efektivnije taktike djelovanja. Iz te perspektive, taktika sabotaža i uništavanja tkalačkih tvornica, po kojima (p)ostaju poznati, bila je dobro organizirani odgovor na egzistencijalnu prijetnju koju je predstavljala automatizacija, i s njome obećana učinkovitost i profitabilnost nauštrb ljudskog dostojanstva i sredstava potrebnih za život. Krv u stroju prati ključne osobe u luditskom pokretu, političare, industrijalce i izumitelje novih strojeva, tijekom za englesku radničku klasu kriznih vremena Napoleonskih ratova, kao i tadašnje djelovanje poznatih literarnih figura poput Lorda Byrona i Mary Shelley. Merchantova knjiga stoga se lako čita i kao povijesna fikcija smještena u zoru industrijske revolucije.
Tadašnje uvođenje strojeva u tvornice ne samo da je transformiralo prirodu rada, već je poremetilo i čitave zajednice. Industrijskoj revoluciji se nerijetko pripisuje zasluga za univerzalno podizanje standarda života, ali je za generacije koje su živjele tijekom tog razdoblja kvaliteta života zapravo pala. Za ludite je stoga na kocki bio njihov način života. Međutim, njihove pobune, ističe Merchant, kao i sami radnici, već su tada bile ismijavane među konzervativnim establišmentom jer je hodanje “okolo i razbijanje proizvodnih strojeva jednostavno otkrilo da radnici nisu mogli vidjeti veću sliku”. Kao i danas, ono što je za jedne stvar nezaustavljivih sila historijskog napretka, za druge je stvar neposredne borbe. Merchantova knjiga svoju aktualnost crpi upravo iz povezivanja dvaju na prvi pogled različitih vremena, a sličnosti itekako postoje.
No glavna lekcija luditskog pokreta, kako je sažima Merchant, sastoji se u tome što su tehnologiju shvaćali “ne kao dvosmislenu silu, obavijenu budućnošću, već kao mehanizam koji se koristi u ‘sadašnjem vremenu’, i koji se u skladu s tim može prihvatiti ili odbaciti. Luditi su u potpunosti procijenili implikacije kako će određena tehnologija utjecati na njihove živote i odlučno su odgovorili. Razjasnili su i izvor eksploatacije: ne sami strojevi, već klasa vlasnika tvornica. Svojim su ustankom rasvijetlili krizu koja se okupljala među radničkim ljudima posvuda. Zbog toga su neko vrijeme bili toliko popularni, podržavani i zastrašujući. Nasilno su u javni diskurs gurnuli živi primjer takozvanog pitanja strojeva, čime su otvorili raspravu o radnim uvjetima, tehnologiji i eksploataciji koja traje do danas”. Duh ludizma prema tome itekako odjekuje u suvremenim raspravama oko automatizacije, algoritamske kontrole, umjetne inteligencije i prekarne budućnosti rada: “Luditi su iskovali model i jezik za otpor protiv ekscesa industrijskog kapitalizma i tehnološkog izrabljivanja. Otvorili su prostor svakome tko bi pomislio ustati protiv ekonomskog ugnjetavanja, identificiravši sredstva eksploatacije i žestoko ih udarivši. Po potrebi i čekićima.”
Automatizacija kao kontrola
Kako je ranije spomenuto, luditi nisu bili nekvalificirani radnici, ako uopće o nekvalificiranom radu možemo govoriti. Naučene vještine i poznavanje radnog procesa u izradi odjeće omogućavali su im relativno veliku količinu moći na tržištu, a posljedično i pristojan život u tadašnjim uvjetima. Nije pritom riječ o iznimnom slučaju – u raznim historijskim periodima postojali su, i još uvijek postoje, sektori unutar kojih radnici zahvaljujući svojem poznavanju proizvodnih procesa i vlastitim vještinama mogu uvelike diktirati vlastite uvjete rada. Motivacija za uvođenje strojeva zbog toga nije ograničena na racionalizaciju radnog procesa ili poboljšanje proizvoda. Baš suprotno, kada su tekstilni industrijalci počeli uvoditi strojeve, kvaliteta tekstila je naglo pala, no niveliranjem vještina potrebnih za obavljanje posla omogućeno je uspostavljanje kontrole nad proizvodnim procesom. Automatizacija neizbježno podrazumijeva blisko praćenje radnog procesa kako bi se pronašle minimalne jedinice koje je moguće instrumentalizirati. Sličan oblik devaluacije vještina omogućilo je treniranje digitalnih modela na sadržaju dostupnom na internetu, uz razliku da je ovaj put riječ o “kreativnim” djelatnostima umjesto o manualnom radu. Razbijanje radničkog monopola nad vještinama i znanjem prava je slika onoga što su vlasnici tekstilnih tvornica radili uvođenjem tkalačkih strojeva, onoga što je u 20. stoljeću radio Frederick Taylor u tvornici, kao i onoga što danas radi takozvana umjetna inteligencija.
Međutim, luditski odgovor nije izostao. Kada su se prije nekoliko godina pojavili automatizirani generatori slika, umjetnici i umjetnice su se instinktivno pobunile protiv korištenja tih modela, dobrim dijelom izgrađenim i na njihovim radovima dostupnima na internetu. Njihova bojazan pokazuje se istinitom, brojne poslove preuzimaju generatori slika. Dok su određeni slučajevi vidljivog korištenja generiranog sadržaja izazvali javna sramoćenja i bijes umjetnika, veliki broj poslova nema potrebnu javnu vidljivost pa prolazi ispod radara. Umjetnici borbu nastavljaju pravnim putem, ali i pokušajima sabotaže modela koji dekvalificiraju njihov rad. Uspješnu kampanju, motiviranu između ostalog i planovima za implementaciju automatiziranih sustava, protekle su godine vodili američki pisci i glumci, koji su izborili moratorij na korištenje umjetne inteligencije u svojim branšama. Drugim riječima, luditske taktike itekako žive i danas.
Efektivne strategije djelovanja
Umjetnost nije jedino polje u kojem ludizam doživljava revival. “Zeleni ludizam mogao bi biti alternativa slijepim ulicama tehnološkog rješenja i primitivizma povratka prirodi: potraga za sporijim, manje intenzivnim, manje otuđenim, više društvenim metodama zadovoljavanja naših potreba”, napominje Gavin Mueller u ranije spomenutoj knjizi Breaking Things at Work. Tako degrowth pokret poziva na radikalno drugačiju organizaciju suvremene ekonomije, podsjećajući da suočavanje s klimatskom krizom ne može biti riješeno tehnološkim napretkom, već reorganizacijom društva i načina na koje koristimo tehnologiju. Nedavni uspjesi pokreta Right to repair također zaslužuju spominjanje u okviru luditskih politika, pogotovo zbog toga što predstavljaju povratak vlasništva nad tehnološkim proizvodima i načinima njihovog korištenja. U kontekstu popravka možemo spomenuti i zajednice poput The Maintainersa, istraživačke mreže koja se fokusira na brigu i održavanje društvenih i tehnoloških sustava, umjesto na dominantan narativ inovacija, kao i pirate, ljude koji izdušuju gume SUV vozilima, određenih programera_ki računalnih virusa i haktivističkih skupina, kao i brojnih drugih.
Krug ljudi koji direktno preuzimaju naziv ludita također raste. Ovaj tekst se znatno oslanja na rad Briana Merchanta, čija luditska kolumna redovito izlazi u LA Timesu, kao i Gavina Muellera, sveučilišnog profesora i urednika na Jacobinu. Važno mjesto širenja luditskih ideja predstavlja i ekipa okupljena oko tech podcasta This Machine Kills i Tech won’t Save Us, kao i događanja poput luditskih tribunala na kojima se ritualno razbijaju primjerci suvremenih tehnologija, poput univerzalno omraženih printera. Umjetnica Molly Crabbaple također pripada krugu ludita, kao i tehnološki kritičar i pisac Cory Doctorow, koji argumentira kako žanr spekulativne fikcije predstavlja luditsku književnost. Posebnu pozornost proteklih godina privukao je i Andreas Malm knjigom How to Blow Up a Pipeline, svojevrsnim manifestom ekološkog ludizma.
Biti luditom znači da umjesto prihvaćanja narativa o tehnološkom razvoju i o potencijalnim opasnostima u budućnosti, tehnologiju promatramo kao stvar aktualnih političkih borbi neodvojivu od odnosa moći u suvremenom društvu. Za ludite tehnologija nije neutralan alat, ovisan tek o načinu kako ga netko odluči koristi. U vrijeme kada se automatizirani sustavi bez zadrške koriste za izvršenje i moralnu racionalizaciju neselektivnog bombardiranja, teško je opravdavati bilo kakvu ideju neutralnosti. Stanje u kojem nije moguće pregovarati ili kontrolirati tehnološki razvoj, u kojem tehnologija kakvu zaslužujemo ostaje tek stvar spekulativne fikcije, oživljavanje ludizma postaje nužnost, a sabotaže i prijetnje imovini opravdane i efektivne strategije djelovanja.
Konačno, luditi nisu tehnofobi, već umjesto nekontroliranog ekstraktivističkog razvoja na štetu većine ljudi na planeti, traže drugačije tehnologije – one koje će olakšavati život, facilitirati društvenost, omogućiti eksperimentiranje i modificiranje, nastajati iz potrebe zajednica… To nisu nužno cutting edge tehnologije – javni prijevoz, otvoreni internet, mreže uzajamne brige i brojne druge nisu izrazito hi tech rješenja. Ali kako uostalom napominje Ursula K. Le Guin, to što tehnologija nije hi tech nikako ne znači da je niska ili beskorisna. Valja se samo prisjetiti, kada je to potrebno, low tech rješenja poput čekića mogu biti efikasno primjenjiva na nebrojene stvari – jednako i na servere, i robo taxije, i jahte…
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno