Tema Fotografija The Terror of War, poznata i pod nazivom Napalm Girl, koju je 1972. godine snimio američko-vijetnamski fotograf Nick Ut, vjerojatno je najprepoznatljiviji simbol razornog utjecaja Vijetnamskog rata na civile. Scena prikazuje golu, teško opečenu devetogodišnju Phan Thi Kim Phuc kako s drugom djecom bježi od južnovijetnamskog napada napalmom. Kao snažan prikaz patnji i užasa rata Napalm Girl postaje dio “kanona” antiratne fotografije. Međutim, kada je 2016. godine norveški pisac Tom Egeland Utovu fotografiju objavio na Facebooku, moderatori mreže jednostrano su odlučili da ona krši pravila objavljivanja. U skandal koji je ta odluka prouzročila uključili su se dnevni mediji, članovi i članice tadašnje norveške vlade i šira javnost. Facebook je zbog velikog pritiska na koncu odlučio dozvoliti objavljivanje fotografije. No unatoč konačnom popuštanju u tom konkretnom slučaju, cenzura na društvenim mrežama narednih godina kontinuirano i nezaustavljivo raste, a neproničnost kuratorskih algoritama i pravila moderiranja doprinose stvaranju okruženja u kojem je teško razlikovati istinu od laži. Ipak, sama raširenost društvenih medija podrazumijeva da imaju izuzetno važnu ulogu u prenošenju informacija, kao i formiranju strategija za njihovo dijeljenje. Razmjeri tog utjecaja možda nikad nisu bili toliko očiti kao što su to u okolnostima trenutnog genocida u Gazi.
Nakon što je Izrael krajem svibnja izvršio novi napad na grad Rafah, u kojem je ubijeno oko pedeset osoba, uključujući djecu, na Instagramu se pojavila računalno generirana slika golemog šatorskog naselja s natpisom All eyes on Rafah. Natpis se referira, između ostalog, i na raniju izjavu Rika Peeperkorna, predstavnika Svjetske zdravstvene organizacije na Zapadnoj obali i u Gazi. Rečenicu su u međuvremenu prisvojile aktivistice i aktivisti i koristili je u raznim antiratnim i propalestinskim vizualnim materijalima. Sama digitalno generirana slika podijeljena je i lajkana oko pedeset milijuna puta, u čemu su sudjelovale i brojne poznate osobe – poput Gigi i Belle Hadid, Lewisa Hamiltona, Dua Lipe, Marka Ruffala, Ousmanea Dembéléa itd. Osim viralnosti, slika je pokrenula i brojne rasprave i kritike. Dok jedni podcrtavaju vrijednost u osvještavanju i barem minimalnom skretanju pozornosti na genocid, mnogi_e korisnici_e društvenih mreža ukazuju na to kako pasivni čin “držanja očiju na Rafi” nije pridonio mnogo (tj. ništa) zaustavljanju genocida te da sama slika sanitizira brutalnost rata izbjegavajući grafičke prikaze nasilja i razaranja. Potonji argument dodatno dobiva na težini kada se prisjetimo koliku neposrednu opasnost za novinare i aktiviste predstavlja dokumentiranje razaranja i zločina u Gazi.
Preispitivanje toga tko je u pravu na apstraktnoj razini neće nas dovesti daleko. Aktivističko djelovanje na društvenim mrežama, zbog unutarnje logike funkcioniranja istih, dobrim je dijelom tek simboličko – to jest, bez očitih neposrednih efekata izuzev informiranja ili eventualnog podizanja svijesti. No odjek koji je računalno generirana slika imala u javnosti otvara pitanje uloge društvenih mreža u strukturiraju prostora online aktivizma i novinarstva.
Na primjer, početkom prošlog desetljeća taj je odnos bio idiličan, ili ga se bar tako voljelo prikazivati. Društvene mreže – u prvom redu Twitter i Facebook – predstavljale su važne kanale komunikacije u prosvjedima obuhvaćenih pod nazivom Arapsko proljeće. Tadašnji prosvjedi, usmjereni protiv režima koji su na zapadu uglavnom jednoznačno okarakterizirani kao autokratski, dozvolili su velikim tehnološkim kompanijama da se predstavljaju kao sile demokratizacije. Unatoč svim manama parazitskog poslovnog modela, društvene mreže su tada jednostavno mogle reći: “Evo, naša tehnologija služi u borbi protiv diktatora, bilo kakve regulacije ili preskupo moderiranje predstavljali bi izravnu štetu razvoju demokratske kulture”. Kako su u međuvremenu pokazale brojne kritike, istraživanja i analize, efekt društvenih medija na Arapsko proljeće najvjerojatnije je bio zanemariv, ili barem supstancijalno manji od onog koji mu se pripisuje. Štoviše, u međuvremenu su razni režimi i nebrojeni pokreti nesmetano i znatno učinkovitije instrumentalizirali organizacijske i mobilizacijske potencijale platformi – između ostaloga, Facebook je poslužio kao komunikacijski alat u genocidu nad Rohingyama. Od polovice prošlog desetljeća, dezinformacijske kampanje, teorije urote, deepfakeovi, AI slike, lažne vijesti i slični fenomeni postaju svakodnevica života na društvenim mrežama. Šokirani uspjehom Trumpa, Brexita, a kasnije i Covid teorijama urote – dio korisnika i pripadnika vladajućih struktura poziva mreže na borbu protiv dezinformacija. No kako bi što više izbjegli troškove moderiranja, platforme pak reagiraju implementacijom neproničnih i automatiziranih procedura i pravila – pritom otežavajući korištenje društvenih medija za aktivističko djelovanje i organiziranje. Drugim riječima, kada se radi o političkim temama jeftinije je korisnicima automatski smanjiti doseg ili u potpunosti ukloniti problematični sadržaj, nego podrobno provjeravati krši li kakva pravila.
Unatoč tome što o njima ne možemo govoriti kao o prostorima slobodnog izražavanja, društvene mreže ostaju važan kanal za širenje informacija o genocidu u Gazi – u prvom redu zbog toga što je i sam novinarski rad znatno otežan. Tako je Odbor za zaštitu novinara (CPJ) izvijestio da je najmanje 108 medijskih djelatnika ubijeno u Gazi od 7. listopada, najveći broj otkad ta organizacija dokumentira smrti novinara. Međutim, ne treba zanemariti ni politički motiviranu cenzuru u redakcijama. Na primjer, Los Angeles Times kaznio je grupu novinara koji su potpisali pismo osuđujući ubojstvo novinara u Gazi od strane Izraela tako što im je zabranio izvještavanje iz Gaze, New York Times je pak svoje novinare uputio da izbjegavaju korištenje termina poput “genocid”, “etničko čišćenje” i “izbjeglički kamp” prilikom izvještavanja o ratu, dok je izraelska vlada nedavno zabranila rad medijske mreže Al Jazeera u Izraelu.
Vratimo se stoga na konkretni primjer Mete – kompanije u čijem se vlasništvu nalaze Facebook, Instagram i WhatsApp – i aktualne cenzure propalestinskih glasova. Prema izvješću međunarodne nevladine organizacije s fokusom na digitalna prava Access Now, “Metina cenzura palestinskih glasova i sadržaja vezanog uz Palestinu nije nova. Međutim, posljednjih godina postala je sve izraženija, s dobro dokumentiranim sustavnim obrascem algoritamske pristranosti i diskriminatornog moderiranja sadržaja. Tijekom protesta u Sheikh Jarrahu (pretežito palestinska četvrt u Istočnom Jeruzalemu) 2021. godine, sadržaj na društvenim mrežama koji je izražavao podršku palestinskim pravima bio je brisan i skrivan, dok su korisnici koji su dijelili takav sadržaj bili suspendirani ili spriječeni u komentiranju ili prijenosu uživo, a propalestinski hashtagovi bili su potisnuti; što je Meta odbacila kao tehnički problem”. Dakle, umjesto da preuzme odgovornost i troškove potrebne za moderiranje, te da izbjegne eventualni politički pritisak, Meta radije odlučuje prikriveno cenzurirati propalestinski sadržaj.
Situacija u aktualnom razaranju Gaze nije bitno drugačija. Između listopada i studenog 2023., Human Rights Watch dokumentirao je preko 1050 slučajeva suzbijanja sadržaja na Instagramu i Facebooku, uglavnom usmjerenog na objave Palestinaca i njihovih saveznica koje su ukazivale na genocid i ostala kršenja ljudskih prava. Brojka je u stvarnosti daleko veća, ovdje je riječ samo o dokumentiranim slučajevima za potrebu prikaza praksi cenzuriranja u izvješću. Identificirana cenzura pokazuje da Meta nedosljedno provodi svoje politike, što dovodi do neopravdanog uklanjanja sadržaja koji podržava Palestinu. Izvješće također naglašava da Metine neopravdane restrikcije na antiratni propalestinski sadržaj krše univerzalna prava na slobodu izražavanja i pristup informacijama. Iako dopušta određenu razinu propalestinskih glasova, Metina sustavna cenzura značajno ograničava dijeljenje informacija o genocidu. Slična je situacija i s ostalim društvenim mrežama.
Ograničenje dosega, brisanje objava, zabrana objavljivanja sadržaja, oslanjanje na automatizirane sustave i slične metode moderiranja sadržaja dijelom su posljedice poslovnog modela društvenih platformi, ali i rezultat političkih pritisaka. Društvene platforme u posljednjoj su fazi onoga što je autor i tehnološki kritičar Cory Doctorow naziv entšitifikacijom (engl. entshitification). Prema Doctorowu, internetske platforme postupno gube na kvaliteti kako sve više stavljaju profit ispred potreba svojih korisnika. U početku, platforme nude visoku vrijednost kako bi privukle korisnike i izgradile lojalnu bazu. Kako rastu, počinju balansirati interese korisnika i poslovnih klijenata, poput oglašivača. Na kraju, platforme se snažno naginju prema maksimiziranju profita. Tako, primjerice, Facebook itekako ima poslovni interes u sprječavanju širenja slika ratnih razaranja – naime, nitko ne želi kupiti reklamu usred snimki genocida.
Što se tiče političkih pritisaka, njih je naravno mnogo teže odrediti, ali ne bi trebalo biti pretjerano za pretpostaviti da će korporacije uskladiti svoje interese s interesima vladajućih struktura. Na primjer, nedavna legislativna ofenziva na TikTok pokazala je u kolikoj je mjeri američka vladajuća klasa spremna potisnuti platforme koje pretjerano izlaze iz njezinog okvira kontrole. Pritom valja istaknuti kako se TikTok supstancijalno ne razlikuje od ostalih platformi po pitanju parazitskog poslovnog modela, već se jednostavno zbog popularnosti među mlađom populacijom stvorila percepcija o navodnoj progresivnosti same platforme. Između ostaloga, ta je percepcija omogućila da se TikTok promatra kao glavni uzrok promjene javnog mnijenja o Izraelu. No ovdje je riječ o zamjeni uzroka i posljedice koja nije rijetkost kada analiziramo društvene medije. Umjesto da sadržaj na platformama promatramo kao refleksiju stvarnosti, skloniji smo stvarnost promatrati kao refleksiju sadržaja.
Dakle, sustavna cenzura i ograničavanje dosega informacija o genocidu u Palestini odvija se na višestrukim razinama. Sama brutalnost rata, ograničenje pristupa internetu te ubijanje novinara znatno otežavaju neposredno dokumentiranje nasilja, dok državno sponzorirana propaganda te cenzura prisutna unutar brojnih redakcija velikih medija proizvode nepovjerenje u informacije koje uspiju doprijeti do same javnosti. Na to se nadovezuju društvene platforme u posljednjem stadiju entšitifikacije koje prisiljavaju propalestinske glasove na prilagodbu govora nevidljivim algoritmima kako bi proširili informacije o genocidu. S razlogom se o Palestini komunicira emodžijima lubenice, izvijanjem riječi (p@l3st!ne) ili pak dijeljenjem kompjuterski generiranih slika umjesto stvarnih snimki. Nikoga neće iznenaditi da društvene mreže u privatnom vlasništvu korporacija ne pružaju otvoren teren za aktivističko djelovanje ili slobodno širenje informacija. To što na njima ipak uspijevamo saznati nešto o genocidu treba zahvaliti milijunima aktivista koji odbijaju šutjeti i razvijaju taktike za mimoilaženje algoritamske cenzure. No takvo stanje je neodrživo, odnosi moći ostaju asimetrični, a tehnike nadzora nastavljaju se ubrzano razvijati. Krajnje je vrijeme za uspostavu novih načina komunikacije izvan pandži velikih korporacija. Alternative itekako postoje.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
