Blic Nakon završetka trogodišnjeg umjetničkog projekta BARBARE (odyssées) u kojem su putovali u sve zemlje članice Europske unije, umjetnički voditelji francuskog kolektiva ZONE -poème-, koreografkinja Mélodie Lasselin i redatelj Simon Capelle, otišli su u periferiju da bi istražili figuru neprijatelja te pojam mira u kontekstu sadašnjeg i prošlog rata u Europi.
Plesna izvedba ENEMY (A Peace Conference) nastaje 2022. godine kao odgovor na rat koji je započeo u Ukrajini. ZONE -poème- svoj rad temelji na dokumentarističkom pristupu pa je tako i ova izvedba nastajala tijekom terenskog istraživanja u balkanskim zemljama. Kako bi razumjeli postkonfliktnu situaciju u regiji nakon raspada Jugoslavije i posljedičnih ratova, autori su se susreli s različitim organizacijama i ljudima od kojih neke_i već trideset godina rade na odnosima između bivših neprijatelja i izgradnji mira.
Povodom izvedbe ENEMY (A Peace Conference) koja se u okviru europskog projekta Stronger Peripheries održava u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo, s autorima razgovaramo o njihovom putovanju Balkanom i susretima sa zajednicama koje su, usprkos razlikama, duboko povezane zajedničkom prošlošću i neizvjesnom budućnosti na periferiji.
U istraživanju za ENEMY (A Peace Conference) putovali ste zemljama istočne Europe s namjerom da iz postkonfliktnih odnosa, u regiji koja je pretrpjela rat za koji su se svi nadali da će biti posljednji na europskom tlu, iscrtate koordinate mogućeg izlaza iz aktualnih ratnih sukoba. Putovali ste međugradskim i regionalnim linijama. Koje ste gradove posjetili i koje ste zajednice upoznali? Jesu li vas se neki susreti posebno dojmili ili možda iznenadili?
Tijekom ljeta 2023. odlučili smo otići u balkanske zemlje koje nisu članice Europske unije. Već smo posjetili sve zemlje EU-a i bilo nam je važno shvatiti da europska povijest nije ograničena na ovih 27 zemalja. Išli smo autobusom od Prištine do Skoplja i Tetova, zatim do Ohridskog jezera, Tirane i Skadara, Podgorice i Kotora, zatim do Blagaja, Mostara i Sarajeva, i konačno do Beograda. Vratili smo se u Hrvatsku i Sloveniju prije nego što smo otišli u Italiju i Francusku. Bilo je to pravo prekogranično putovanje. Nemoguće je spomenuti sve zajednice i ljude koje smo sreli, ali možemo spomenuti susret s organizacijom LOJA u Tetovu koja organizira mirovne radionice za mlade iz različitih balkanskih zemalja, kao i susret s članovima sufijske tekije u Blagaju. Kod svih susreta bavili smo se onim što ljudima znači mir, bilo da je to svakodnevna praksa i ritual ili globalni povijesni proces. Puno smo naučili o povijesti rata jednostavno razgovarajući s ljudima. Možda je najveće iznenađenje bio kontrast između ljubaznosti i mekoće ljudi koje smo sreli i nasilja kroz koje su prošli.
Jeste li primijetili uočljive razlike u načinima na koji se različite zajednice i/ili države sjećaju rata?
Naravno. Čini se da je sjećanje prisutnije na Kosovu i u Bosni, gdje globalni turizam još nije zahvatio zemlju. U Kotoru, s druge strane, ne možete zamisliti nasilnu povijest ovih prostora, što bi se moglo protumačiti i kao način pronalaska mira. Ali znamo što kapitalizam može učiniti ljudskim životima. Nije lako pronaći zajednički jezik, ali neki ljudi, zajednice, možda čak i zemlje poput Kosova, ovise o svojoj sposobnosti suočavanja s traumom da bi mogli izgraditi budućnost za sebe.
Uz Mélodie, u predstavi izvodi plesačica Léa Pérat. Postoji li specifičan razlog zašto ste izabrali dvije izvođačice? Omogućuje li žensko tijelo drugačiju perspektivu na rat?
Prvenstveno smo htjeli napraviti izvedbu s Mélodie i njezinom najboljom prijateljicom Léom, koje su školovane u istoj plesnoj školi prije nego što su im se karijere razdvojile. Bio je to način da s dvije prijateljice na pozornici razmotrimo poziciju neprijatelja i pokažemo kako je ta pozicija uvijek konstrukcija. No to što su žene daje posebno značenje izvedbi. Prvo, ljudi nisu često navikli zamišljati vojnike kao žene, iako definitivno postoje vojnikinje na terenu u ratnim sukobima. Nadalje, ako razmislimo o Srebrenici, žene su bile te koje su tugovale za ubijenim muškarcima kao majke, sestre i kćeri. Time smo dobili mogućnost da u predstavi izokrenemo sliku muževnog i pobjedničkog ratnika, i da se neke slike transformiraju u perspektivu žrtava.
Predstavu ste izveli u brojnim zemljama. Kakve su reakcije publike s obzirom na to da smo trenutno, putem različitih medija, izloženi ratnim užasima koji se događaju širom svijeta, i to u gotovo direktnom prijenosu, dok istovremeno vodeći politički narativ na razini EU-a i SAD-a te iste ratove normalizira kao nužne i opravdane?
Ne vjerujem da se rat može normalizirati. Slike rata mogu biti normalizirane. Na Sardiniji smo svjedočili raspravi između bivšeg vojnika koji je intervenirao u Bosni i mladog aktivista protiv prisutnosti NATO-ovih baza. Mladi aktivist je protestirao protiv nužnosti rata. A bivši vojnik je odgovorio pričom o svećeniku koji je u Sarajevu prešao most s bijelom zastavom i bio ubijen na mjestu. Ne znam je li priča istinita, ali razumijem paradoks. Kao umjetnici, ne predlažemo izvedbu koja će zaustaviti ili spriječiti rat. Ono što možemo učiniti je pružiti katarzično iskustvo koje će omogućiti publici, odnosno građanima, da se oslobode težine nasilja i patnje, što možda može voditi prema miru. Na neki je način “igrana” izvedba možda življa od slike na ekranu, ili barem jače djeluje na tijela. Ova predstava je imala vrlo neobičnu turneju. Izveli smo je na Cipru i publika je doista vjerovala da se odnosi na njihovu situaciju u okupiranoj i podijeljenoj zemlji. Izveli smo je u Armeniji dva tjedna nakon napada Azerbajdžana, na dan kada je Hamas napao Izrael. Zatim kada smo je izveli u Grčkoj, svi su mislili da je predstava o Palestini. I tako dalje. Ali uvijek su nam, ponekad i u suzama, ljudi govorili da im predstava na neki način pomaže. Suočiti se sa stvarnošću kroz umjetnost je dobar način da se očistite od nasilja slika koje se iz te stvarnosti upisuje direktno u tijelo ostavljajući vas bez vremena i prostora da se s time nosite.
U svom kolektivu često radite s lokalnim zajednicama s namjerom da ih “povežete sa svijetom”. Zašto je to važno za vaš umjetnički proces?
Još preciznije, radimo s teritorijima, s nekom vrstom geo-poetskog pristupa. Radimo s licima i krajolicima, pričama i granicama, ograničenjima i sadržajima. To nam je vrlo važno, prvo zato što je to način da promislimo vlastiti identitet. Što znači biti Francuskinja ako znamo da su francuski vojnici bili dio međunarodnih mirovnih snaga na Kosovu? Kako se povezujemo s poviješću drugih zemalja i kultura? Kako nas to čini Europljanima? Također, ne vjerujemo u formalnu i apstraktnu inspiraciju, što se nas samih tiče. Mi smo poput vrata i mostova. Možemo biti korisni ljudima da prijeđu s jedne strane na drugu. Prevoditelji. A da bismo bili dobri u tome, treba nam vrijeme na terenu.
Trenutno radite na projektu ENEMY (iliad) u kojem dalje istražujete utjecaj rata na ekonomiju i ekologiju. Možete li nam reći nešto više o tome?
To je završno poglavlje našeg projekta ENEMY. Izvedba će biti predstavljena u veljači 2025. u Centru za eksperimentalnu umjetnost – Casa Varela u Portugalu. Htjeli smo da posljednja bude vrlo radikalna i jednostavna izvedba. Putujemo u zemlje za koje se čini da su nepovezane s trenutnim ratovima i pokušavamo razumjeti kako ti ratovi utječu na njihov teritorij kao prirodni okoliš. Na primjer, otišli smo na Shetlandske otoke jer smo otkrili da je, nakon rata u Ukrajini, britanska vlada dopustila Norveškoj još više bušenja u Sjevernom moru radi eksploatacije nafte i plina. Možemo reći da je rat u Ukrajini utjecao čak na ptice i ribe Shetlanda. Isti ćemo proces napraviti ovo ljeto na Islandu. Izvedba će proizvesti konkretnu dokumentaciju kao i plesni solo koji poziva na ljepotu i bijeg od kapitalističkog principa eksploatacije. Na drugačiji oblik rata.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
