Tema Hrvatski audiovizualni centar, koji od osnivanja nastoji podupirati hrvatske filmske radnice i radnike, ove godine obilježio je 15 godina postojanja. Nakon burnog odlaska Hrvoja Hribara koji na funkciji ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra bio 7 godina, i nakon kratkog mandata Daniela Rafaelića na koji je nakon dvije godine podnio ostavku, 2019. godine na čelo HAVC-a došao je Christopher Peter Marcich. Ranije gotovo nitko za njega nije čuo i to je ostavljalo prostor sumnjama koliko će kao direktor najvažnije hrvatske filmske institucije razumjeti domaću proizvodnju, no njegov bogat profesionalni životopis ukazivao je kako je on osoba koja ima znanja, vještine, a sigurno i kontakte potrebne filmskoj industriji. Prije zauzimanja HAVC-ove glavne fotelje Marcich je radio za udrugu Motion Pictures i koordinirao urede EMEA, Azija-Pacifik, Kanada, Brazil i Meksiko, a ranije je šesnaest godina proveo radeći za američku vladu na pitanjima vanjske trgovine. Povodom petnaeste godišnjice HAVC-a i imenovanja Marcicha ravnateljem po drugi put, 20. ožujka ove godine, osvrnut ćemo se na rad Centra u njegovom mandatu i trenutno stanje audiovizualne proizvodnje.
Pandemijski valovi stranih neizvjesnosti i stranih produkcija
U prvom mandatu suočio se s nepogodama koje su utjecale na puno širi kontekst od samog Centra – pandemijom i potresom. Podsjetimo kako je velika većina filmskih radnika koji nisu bili članovi strukovnih udruga i nisu imali vlastite obrte tijekom pandemije ostala na cjedilu i čekala nekoliko mjeseci kako bi se njihov neregulirani status prepoznao i kako bi im se odobrila neka vrsta novčane potpore, s obzirom da su sva snimanja bila obustavljena i nije se znalo kad će se situacija vratiti u normalnu. Radnice i radnici koji nisu mogli dokazati da su u prethodnim godinama imali dovoljno visoke prihode ostali su bez potpore. U ovom slučaju strukovne udruge, HAVC i Ministarstvo kulture pokazali su svoje pravo lice i manjak brige za one koji su u sektoru cijelo vrijeme najnezaštićeniji.
Ipak, bez obzira na ove činjenice, ravnatelj svoj prvi mandat ocjenjuje uspješnim: “U prvom mandatu morali smo staviti dio planova na stranu da bi se nosili s pandemijom, pa onda potresom. Mislim da smo se dobro snašli, održali sve redovite javne natječaje, te sufinancirali dodatne troškove proizvodnje uzrokovane COVID mjerama. Uveli smo i do-financiranje za pojedine projekte čija je financijska konstrukcija bila ugrožena zbog prekida rada nekih inozemnih filmskih centara.”
Osim pandemija i potresa, Marchichev prvi mandat obilježio je uvođenje kategorije financiranja mikroproračunskih dugometražnih igranih filmova (do milijun i pol kuna ili dvjesto tisuća eura) i snažan val stranih produkcija koje snimaju u Hrvatskoj. Po podacima koje nam je ustupila Tanja Blažević, rukovoditeljica Odjela za poticanje ulaganja u audiovizualnu proizvodnju (Filming in Croatia) godina 2022. bila prilično je uspješna, ali će 2023., za koju još uvijek ne postoje kompletni podaci, oboriti sve rekorde, te prelazi dostupne mogućnosti – „kako u smislu financiranja, tako i dostupnosti ekipa”, napominje. “Trenutno se u sklopu programa snima finska serija Ride Out, njemačka serija Der Kroatien Krimi, američka serija FBI International, te po prvi put češka serija On the Waves of the Adriatic. Intenzivne pripreme traju za 3 projekta koji u snimanje kreću u svibnju i lipnju, a traju i pretpripreme za projekte koji sa snimanjem kreću u rujnu.“
Tko prvi, njegovo snimanje (a radni uvjeti zadnji)
Filming in Croatia je HAVC-ov program kojim se javnim poticajima stvara iznimno pogodan kontekst snimanja u Hrvatskoj za sve međunarodne i lokalne servis produkcije u vidu 25 % povrata poreza, plus dodatnih 5 % za produkcije koje snimaju u područjima ispodprosječnog razvoja. Program poticaja provodi se prema načelu prednosti prijave (en. first come, first served). Povrat se obračunava na ukupni iznos opravdanih troškova, bez uračunatog poreza na dodanu vrijednost, i isplaćuje se izravno na hrvatski bankovni račun podnositelja zahtjeva. Opravdani trošak sastoji se od cijene robe i usluga kupljenih u Hrvatskoj i honorara isplaćenih hrvatskim poreznim rezidentima (članovi filmske ekipe i glumci) za usluge izvršene u Hrvatskoj. Vijeće koje odlučuje o dodjeli sredstava sastoji se od dva člana Hrvatske udruge producenata, predstavnika Ministarstva kulture, Ministarstva financija i predstavnika HAVC-a.
U isto vrijeme, unatoč oprečnim tvrdnjama, kategorijom kroz koju se financiraju mikroproračunski dugometražni igrani filmovi stvaraju se izrazito nepovoljni radni uvjeti za hrvatske radnike. Iako je ta kategorija financiranja predviđena za filmove koji su scenarijem i produkcijskim planom prilagođeni malom budžetu, prema svjedočenjima producenata koji takve projekte pokušavaju provesti do kraja, uz sve napore taj budžet jednostavno ne može biti dovoljan za dugometražni igrani film. Netko u toj cijeloj priči ostane prikraćen za pošten honorar i normalne radne uvjete. Tu dolazimo do osnovne razlike između stranih i domaćih produkcija – visine budžeta kojima se raspolaže, uvjeta rada i tretmana radnica i radnika, te važnog pitanja: u što se ulažu prihodi od snimanja stranih produkcija, jer ih ne vidimo u budžetima filmova domaćih autora ili plaćama domaćih filmskih radnika.
Tko je odgovoran za regulaciju filmskog rada?
Iz više razloga zanimljiva je opaska koju možemo pronaći u dokumentu HAVC-ovog Godišnjeg plana provedbe nacionalnog programa za 2023. godinu koja glasi kako je “važno osigurati da hrvatske većinske produkcije mogu financijski izdržati pritisak na visine naknada lokalnih djelatnika, a koje su neminovna posljedica visokih proračuna stranih produkcija.”
Činjenica da ne postoji kolektivni alat koji se može koristiti kod pregovaranja cijena rada upućuje da to uglavnom ovisi o dobroj volji poslodavca i na kraju visini budžeta audiovizualnog djela na kojem se radi. Strukovna udruga HDFD ima prijedlog cjenika rada za sve sektore no on se rijetko poštuje i koristi. Na pitanje o poziciji HAVC-a kao institucije koja financira audiovizualnu proizvodnju, te koja bi natječajima mogla uvjetovati regulaciju rada u sektoru i razgovarati o tome i s Ministarstvom kulture, Marcich odgovara kako po njegovom mišljenju “postoje strukovne udruge koje bi, ako bi postojala svestrana volja mogli detaljnije urediti rad u filmskoj industriji. Jedan limitirajući faktor je zasigurno nedostatnost sredstava na raspolaganje sektoru. To je na strukama da odluče”.
Većina strukovnih udruga ne bavi se previše pravima radnika – s izuzetkom Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID) te Društva hrvatskih audiovizualnih prevoditelja (koje se prošle godine aktiviralo i osnovalo podružnicu pri Sindikatu novinara Hrvatske). Udruge ponekad dodatno fragmentiraju filmske radnike s obzirom na odjele u kojima rade, služe za ostvarivanje poreznih olakšica ali rijetko za recimo pravnu pomoć ili savjet, a kamoli ozbiljnije organiziranje.
Jedna filmska radnica koja balansira između domaće proizvodnje i stranih produkcija ovako opisuje trenutnu situaciju u sektoru: “Rad na hrvatskom filmu je puno ugodniji od rada na velikim stranim projektima. Novci su sve bolji; ali i dalje dosta manji nego na koprodukcijama i radi se po formuli 6+1. To je najveći problem, jednostavno je nehumano raditi 6 dana u tjednu na dulji period, ali bar ne ideš raditi s grčem u želucu. Razina stresa na stranim servisnim produkcijama je nenormalna, ljudi doživljavaju psihičke slomove (svjedočila sam dvama ove jeseni), a samo zato što je to užasan hijerarhijski sustav u kojem smo mi roblje bogatih stranaca. Jako se pazi na političku korektnost, harassment i redovite uplate, ali mikro agresija svakodnevna, bullying od strane nadređenih… Sve to košta puno više od onog što nas plaćaju. Također, kad se sagledaju ukupni budžeti i na što sve odlazi lova uzalud i bezveze, dođe ti slabo kad shvatiš da je tvoj rad minimalno plaćen. Plus, rad na hrvatskom filmu i dalje ima veze s filmom, sve su to filmski profesionalci koji rade taj posao godinama, a najčešće ga i vole, kao i sam film. U servisnim produkcijama rade ljudi koji nemaju veze s filmom, osposobljeni su za taj ‘korporativni’ filmski rad, ali ne znaju ništa o kadru, procesu rada, scenariju, postprodukciji…“
Ovo je samo jedan primjer kroz koji jasno možemo vidjeti kako je većina profesionalnih filmskih radnika prisiljena raditi na stranim produkcijama zbog manjka drugih ili zbog nešto boljih uvjeta. Samo po sebi to ne bi bilo loše kada bi se rad regulirao, i kada bi se stvorili bolji uvjeti za domaću proizvodnju. Institucije bi trebale shvatiti kako bez filmskih radnika proizvodnje ne bi bilo i prestati prati ruke od odgovornosti, pravdajući sve brojkama prihoda.
(Ne)očekivani planovi za budućnost
Marchich kao svoje planove za naredne godine mandata navodi posvećivanje provedbi i realizaciji strateških ciljeva definiranih u Nacionalnom programu promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2023.-2027. koji je trenutno u proceduri usvajanja. “Prvi i glavni cilj je osigurati kontinuitet i rast nacionalne proizvodnje, te daljnji razvoj izvoza filmskih usluga i edukaciju novih djelatnika. Slijede jačanje sustava promocije, razvoj publike i filmske pismenosti, očuvanje baštine, rodna ravnopravnost, i pozicioniranje hrvatskog stvaralaštva u europskom okruženju te osiguranje bolje usklađenosti europskih pravnih instrumenata i programa s hrvatskim interesima”, izjavljuje.
Pri izvozu filmskih usluga misli se na daljnje outsourcanje domaće radne snage bez zakonske regulacije njihovih radnih prava, a naučeni stagniranjem visine budžeta i cijena rada domaće proizvodnje, bez obzira na priljeve stranog kapitala koji su u povećanju, ne možemo se oteti dojmu da je cilj osiguranja proizvodnje domaće kinematografije slučajno na prvom mjestu.
Sudeći po podatcima Filming in Croatia, lokalne produkcije koje servisiraju strance rade punom parom, dok se domaće bore završiti filmove čiji budžeti uvelike ovise o koprodukcijskim suradnjama s bogatijim zemljama i drugim fondovima, a mogućnost ostvarenja istih ovisi o kapacitetima produkcijskih kuća s kojima autori rade. Upravo zbog toga se čini da je na prvom mjestu, što god pisalo u strateškom planu, brendiranje Hrvatske kao atraktivne snimajuće lokacije te promidžba iste u korist najraširenije industrije – one turističke. Podsjetimo da je recimo turizam grada Dubrovnika otkad je postao Kraljev grudobran, u periodu od 2012. do 2015. godine posjetilo više od 245.000 gostiju samo zbog Igre prijestolja, a ostvareno je više od 1.440.000 dodatnih noćenja te 126 milijuna eura dodatnog prihoda. Dubrovačko-neretvansku županiju je tako u razdoblju od 2012. do 2015. svake godine posjetilo u prosjeku 60 tisuća turista više.
Kao glavnu prepreku u ostvarivanju ovih ciljeva, Marcich vidi u nedostatku sredstava: “Glavna prepreka je i dalje financijske naravi, odnosno nedostatnost sredstava usprkos ostvarenom znatnom porastu tijekom zadnjih četiri godine. Za potrebe nacionalnog programa (tj. isključujući poticaje za strana snimanja) potrebno je osigurati porast od najmanje realnih pedeset posto. Time bi se osigurala adekvatna sredstva za proizvodnju hrvatskih audiovizualnih djela i potrebne popratne aktivnosti”.
HAVC je ove godine prvi put postao i korisnik lutrijskih sredstava. Za programe audiovizualne djelatnosti dodijeljeno mu je 6.38 %, odnosno oko 856 847 eura. U prijedlogu Uredbe o kojem se raspravljalo na sjednici Savjeta za razvoj civilnog društva HAVC se nije nalazio među korisnicima, stoga je ova novost stigla na neki način nenajavljeno. Na pitanje o tome ravnatelj odgovara: “Sredstva iz lutrije tražimo već neko vrijeme jer smo smatrali, što je sada i potvrđeno, da HAVC dodjeljuje sredstva nekim entitetima koji spadaju upravo u kategoriju aktivnosti koje su predviđene Zakonom o igrama na sreću. Po ovom pitanju, kako i po mnogim drugima, imamo odličnu suradnju uz zdravu raspravu s Ministarstvom kulture i medija.“
Videoigre kao zlatna koka
Osim mikrobužetnog filma, u Marchichevom mandatu je otvorena je još jedna kategorija u financijskom okviru za AV proizvodnju – razvoj i proizvodnja videoigara. Videoigre se u financiranje kroz Javne pozive HAVC-a uvodi u kategoriji “razvoja i proizvodnje videoigara” 2021. godine s najvećim budžetom od oko 30 000 eura. O uvjetima rada u gaming industriji opširno je pisala kolegica Lucija Klarić ističući na više mjesta kako ista nema puno dodirnih točaka s filmskom proizvodnjom. Ona je mnogo dublje uvučena u tržište, ulaganja privatnog kapitala, zbog toga bilježi veći rast te se u HAVC-ovom dokumentu ističe kako na globalnoj razini čine najveći segment audiovizualnog sektora. U tom smislu HAVC kao jednu od strategija za 2023. godinu vidi poticanje što bolje integracije industrije videoigara s ostatkom audiovizualnog sektora. Budžeti koji se dodjeljuju kroz ove javne natječaje, u usporedbi s budžetima koji su zaista potrebni kako bi se jedna videoigra razvila i proizvela, iznimno su mali, što pridonosi cjepkanjima većih budžeta i dodjeli “sitnih poticaja” s kojima se ne može mnogo. Stoga se postavlja pitanje koliko su pojedine odluke HAVC-a korisne, a koliko su tu kako bi poslužile usklađivanju s europskim smjernicama za razvijanje audiovizualne proizvodnje.
Marcich se dotiče i toga: “Naš glas, a šire i glas manjih država članica EU, mora doći do snažnijeg izražaja u Bruxellesu. Na tome sam posebno u zadnje vrijeme angažiran. Europski zakonodavni okvir uvelike određuje našu budućnost. Moramo biti ne samo prisutni nego i jasni o našim potrebama i stavovima. To radimo poglavito u suradnji s aktivnim europskim filmskim centrima. Bit će potrebno i doraditi hrvatske zakone koji su nama najrelevantniji. Tako da nas u narednom razdoblju čekaju veliki izazovi, ali i prilike da nastavimo i potaknemo dalje poboljšanje stanje našeg sektora.”
Između domaće kinematografije i stranog kapitala
Odluka o otvaranju dviju novih kategorija u financijskom okviru proizvodnje AV sadržaja pridonijela je stagniranju i smanjenju budžeta za proizvodnju u dosadašnjim kategorijama, a količina prijava se povećala. Na tržištu rada svake godine sve je više mladih ljudi kojima često preostaje jedino angažman na velikom setu servis produkcije. Svi ti radnici su jedan od elemenata kojim institucije i agencije naš kontekst brendiraju. Na web-stranici Filming in Croatia lijepo piše: “Hrvatske filmske ekipe visoko su kvalificirane, pouzdane i učinkovite, dorasle i najzahtjevnijim produkcijama. Kao česta destinacija međunarodnih produkcija, Hrvatska nudi značajan i raznolik izbor iskusnih filmskih ekipa i glumaca sa znanjem engleskog jezika. Kvalificirane tvrtke te nezavisni kreativni i tehnički djelatnici poslove izvršavaju stručno, pravovremeno i unutar budžeta.”
Filmskoj industriji definitivno nedostaje snažnija radnička organizacija koja bi vodila prema sindikalizaciji i kolektivnim ugovorima koji bi obvezivali poslodavce na poštivanje osnovnih radnih prava poput: ograničenog radnog vremena, definiranih pauza, obaveznih plaćanja prekovremenih radnih sati za sve sektore i sve radnike bez iznimke. Iako se navodi kako se od prihoda generiranih stranim kapitalom stvaraju bolji uvjeti za domaću kinematografiju – brojke govore drugačije. Budžeti stagniraju, za manje novaca proizvodi se više filmova, što se odražava na kvalitetu. Definiranje pozicija i lociranje onih kojima radnička organizacija nije u interesu svakako je prvi korak u tom procesu.
Preostaje nam vidjeti što će HAVC u sljedeće četiri godine, kao krovna filmska institucija, raditi po pitanju plasmana te povećanja cijena rada i generalnih budžeta u domaćoj kinematografiji koji su u usporedbi s budžetima njihovih europskih kolega ponekad smiješno niski. Hoće li Hrvatska nastaviti rasti samo kao isplativa lokacija za strance, ili ćemo u skoro vrijeme ipak vidjeti veće brojke u domaćim budžetima i cijene rada koje će biti zadovoljavajuće za sve radnice i radnike u sektoru?
Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.
ObjavljenoObjavljeno
