Nestabilne putanje filmske proizvodnje

Filmska industrija okuplja velik broj radnika s naočigled različitim vještinama i znanjima – a upravo zbog fragmentiranosti radništva, zajednički se problemi teško i rijetko artikuliraju.

filmradozb630 FOTO: Vancouver Film School / Flickr

Još jedno ljeto je za nama, pandemija se skoro više i ne spominje, osim u kontekstu turizma – postoji era prije i poslije. Ove godine brojke se pomalo vraćaju na staro, turizam cvjeta, a na pojedinim lokacijama prednjači filmski turizam. Turističke ture koje prepričavaju scene popularne serije Igra prijestolja u vrhu su odhodanih u ovoj sezoni, a diljem zemlje, pogotovo na ovim već popularnim destinacijama, novi setovi stranih produkcija niču kao gljive poslije kiše.

Iako pojedine uhodane servis produkcije – hrvatske firme koje za strane produkcije obavljaju logistički dio posla – očito posluju jako dobro, činjenica je da se domaći autori i filmski radnici koji rade na domaćim projektima i dalje muče s manjkom sredstava, što nam sugerira da zarada od velikih stranih produkcija koju se obećavalo preusmjeriti u domaću proizvodnju tamo nikad nije stigla, a vjerojatno ni neće.

Važan problem u logici financiranja domaćeg filma ovako je opisala jedna filmska radnica: “Činjenica je da skoro svaki film, ponajviše debitantski, ima premalo sredstava da bi radnici bili plaćeni po važećem cjeniku strukovnih udruga, na svaki već ionako mali honorar treba dodati i sve neplaćene prekovremene sate zbog pomanjkanja ljudstva i vremena, što je uvijek slučaj.”
Kroz različite inicijative već dugo se govori o nepovoljnim uvjetima rada u kulturnom polju. Hrvatska za sektor kulture izdvaja manje od 1 %, a velik, ako ne i najveći dio novca odlazi se za filmsku proizvodnju – zbog toga nije rijetko da se različiti profil proizvođača, radnika i umjetnika okuša i u radu na audiovizualnom projektu misleći da će tako biti lakše izgurati godinu. I zaista, uspoređujući budžete filmova s budžetima proizvodnje u plesu, vizualnim umjetnostima ili nezavisnom kazalištu čini se da filmaši dobro prolaze, ali rijetko je popisano sve što jedan film treba da bi se našao na velikom platnu nekog domaćeg, a kamoli stranog festivala. Samo od autorskih projekata i rada na domaćim filmovima nemoguće je preživjeti – što znači da filmski radnik najčešće prihvaća sve ostale poslove koji (i ako) mu se ponude. To su uglavnom rad na reklamama ili stranim setovima, dok oni sretniji uz autorske projekte imaju stalan posao.
Hijerarhije potplaćenosti
 
Iako se na setovima stranih produkcija i reklama da zaraditi dobar honorar, radni uvjeti nisu na razini, pogotovo za pojedine sektore. Dok radnici u tzv. muškim sektorima poput kamere ili svjetla prolaze bolje, radnici u sektorima maske i kostima, ili niže rangirani radnici u odjelu režije i produkcije, nisu pošteđeni kršenja osnovnih radnih prava poput nepotpune ili nikakve pauze za ručak, neplaćanja prekovremenih radnih sati i nepostojećih slobodnih dana. Najpotplaćeniji i najugroženiji radnici, koji su hijerarhijski rangirani najniže u svim odjelima, najčešće na set stižu prvi i s njega odlaze zadnji, njihov radni dan traje i do četrnaest ili petnaest radnih sati. To su asistenti produkcije i režije, pomoćni radnici, organizatori statista te tzv. runneri koji u različitim sektorima uglavnom obavljaju isključivo fizički posao.
Postoje velike razlike između hrvatskog i stranog radništva – kad usporedimo cijenu rada, količinu radnih sati, plaćanje prekovremenih radnih sati, način transporta, uvjete smještaja i dnevnica, vrijeme toplog obroka na setu te sigurnost pri zapošljavanju, očito je da neregulirani uvjeti i izostanak bilo kakve organizacije i zaštite domaću radnu snagu, posredovanu servis produkcijama, stavljaju u puno nepovoljniju poziciju. Noviji pozitivni trendovi koji se vide kod pojedinih servis produkcija (koje su se profilirale kao vodeće po broju angažmana za strane firme) su dodatak na honorar koji se opravdava “iznajmljivanjem opreme” koja se koristi za proizvodnju i sudjelovanje u ovom tipu rada od radnika (npr. kompjuter ili mobilni telefon), i uredno plaćanje prekovremenih sati. Svejedno, i dalje izostaje poštivanje ugovora po pitanju slobodnih dana (koji se često pretvaraju u radne odlukom vođe sektora), rada djece na setu, niskih dnevnih tarifa, tretmana statista, bolesti ili bolovanja za vrijeme angažmana. A najproblematičnije je upravo to što svi ti pozitivni i negativni trendovi ovise isključivo o odlukama pojedinih privatnih kompanija i nisu regulirani zakonom, radništvo je fragmentirano s obzirom na sektore u kojima rade, te izostaje dubinska organizacija radništva i artikulacija problema. Tako će runner, pomoćnica produkcije, garderobijerka i dekorater imati puno zajedničkih tema i problema, ali rijetko će ih artikulirati i o njima govoriti.
Putanja proizvodnje domaćeg filma ovisi o natječajima Hrvatskog audiovizualnog centra i kapacitetu produkcijske kuće koja zastupa pojedinog autora, i kreće se otprilike na sljedeći način; prijava na razvoj scenarija (oko 30 000 kuna), prijava na razvoj projekta, nakon toga prijava na proizvodnju (od koje se često oduzmu dodijeljena sredstva za razvoj u prethodnoj fazi, a iznos potpore ovisi o kategoriji u kojoj se prijavljuje), ponekad sredstva za distribuciju. Ukoliko je produkcijska kuća kapacitirana dovoljnim brojem radnika s iskustvom i dovoljnom količinom vremena koji su vješti u prikupljanju sredstava stranih fondova film će biti proizveden s nešto većim budžetom. To su uglavnom autori koji su se svojim ranim radovima uspjeli afirmirati na domaćoj i međunarodnoj festivalskoj mreži.
Razmjeri nezaštićenosti 
Film je kolektivno ostvarenje, ovisi o mnogo faktora i svakom radniku koji pridonosi da se isti privede kraju. Kroz rad na strukovnom cjeniku koji je pokrenuo Savez scenarista i pisaca izvedbenih dijela (SPID), s kolegicama Ninom Gojić i Lucijom Klarić bavila sam se uvjetima rada pisaca i scenarista te smo, između ostalog, detaljno elaborirale različite faze i procese rada na filmu. Detektirale smo da igrani filmovi imaju najveće budžete, u njih se najviše ulaže s obzirom da ukoliko su uspješni imaju širok spektar festivala na kojima i domaću kinematografiju mogu učiniti vidljivijom ali i zbog uvriježenih parametara koji igrani film čine skupljim od, primjerice, dokumentarnog. Unatoč tome u domaćem kontekstu je pošten igrani film teško proizvesti samo s HAVC-ovom podrškom, pa se često traže koprodukcije – u zemljama regije i šire, koprodukcije se mogu tražiti u zemljama s kojima Hrvatska ima potpisan sporazum o koproduciranju. Nakon igranih, na red dolaze dugometražni dokumentarni filmovi. Njihovi budžeti često su puno skromniji. Kratki igrani su nešto skuplji od kratkih dokumentarnih, a slijede ih kratki animirani. Eksperimentalni filmovi imaju najmanje budžete, iako su uglavnom po tipu proizvodnje skuplji i zahtjevni zbog angažiranja različitih filmskih materijala i formata (super 8, 16mm, 35mm, VHS, video).
Prema tome, možemo zaključiti da budžeti ne ovise samo o količini i tipu rada na pojedinom filmu nego i o uvriježenim pretpostavkama koje su determinirane filmskim rodom i vidljivošću koju film može ili ne može proizvesti. Rad na svakom filmu koji, neovisno o njegovom rodu, prije produkcijske faze zahtijeva koncipiranje, promišljanje i ispisivanje dokumenata koji se kasnije često koriste u fazi apliciranja na fondove. Taj rad najčešće nikad nije plaćen, ili je na neki – vrlo apstraktan način – ubrojen u honorar koji će se dobiti nakon eventualnog prolaska na natječaju. Taj rad se razlikuje od roda do roda, od filma do filma – ali naravno, nije strogo zadan. To znači da se može dogoditi da scenarij za dokumentarni film bude iscrpniji i detaljniji od scenarija za igrani film. Ili da scenarij za eksperimentalni film zahtijeva više vremena i koncentracije, sastanaka, dogovora i istraživanja nego scenarij ili treatment za kratki dokumentarni film.
Činjenica je da je rad u filmskoj industriji široka tema, o kojoj se govori u različitim kontekstima i odavno jer okuplja velik broj radnika s naočigled različitim vještinama i znanjima. Osim scenarista, koji su često redatelji sami, proizvodnja filma okuplja druge sektore: masku, kostime, scenografiju, kameru, produkciju, čitav niz radnika koji se brinu o lokacijama, dodatnoj opremi, osvjetljavanju setova itd. Uvjeti rada različitih sektora ovise o čitavom nizu parametara koji su uvijek proizvoljni jer rad u filmskoj industriji nije reguliran zakonom. Uvjeti rada ovise o budžetu filma ili produkcijske kuće, o vođi sektora, o raspoloženju producenta, o uvjetima firme koja je angažirana od strane producenta, o snimajućoj lokaciji itd.
Postoje cjenici strukovne udruge Hrvatsko društvo filmskih djelatnika (HDFR), koji obuhvaća sve filmske sektore, te odnedavno SPID-a, no oni su samo preporuka koje se producenti mogu ili ne moraju pridržavati. Ne postoji tijelo koje štiti radnike ukoliko im je honorar niži od preporučenog, kao ni zakon na koji se mogu pozvati. Zbog nedostatka sindikalne organiziranosti sve više radnika otvara paušalne obrte, kako bi se “samozaposlili” i na taj način bar nekako prividno zaštitili od mogućih nadolazećih kriza.
Zadnja, pandemijska kriza ogolila je puno problema u različitim sektorima rada i proizvodnje, kulturni radnici, pa tako i filmski su bili posebno nezaštićeni jer su dominantno prekarni. Na čas je postojala nada da će nas kriza solidarizirati i pogurati u čvršće organiziranje, no (pre)brzo se sve vratilo na staro. Umjesto da učimo, mi zaboravljamo. Vodiči filmskih tura su, bez obzira na nenormalno velike gužve, sretni da turizam opet cvjeta, a filmski radnici da su se snimanja vratila u “normalnu” zaboravljajući da su i dalje nezaštićeni pred novim krizama koje sigurno dolaze, a kad – samo je pitanje trenutka.
Objavljeno
Objavljeno

Povezano