Bijaše to subotnje dopodne jednog proljetnog dana u kojem se i posljednja pčela probudila iz zimskog sna, a trava je bila posebno zelena… I Jelisaveta Rapaić, podrijetlom iz Beograda, ali s adresom u Bratislavi, stigla je u Zagreb. U Centru mladih Ribnjak u sklopu travanjskog programa WHW Akademije otvorila je jednodnevni WeAreOpen, pop-up frizerski salon u kojem će šišati ne za novčanu naknadu, ali za razmjenu usluga ili kakav dar u naturi.
Jelisaveta nije primila škare i četku u ruke prvi put sa zrakama nježnog, proljetnog sunca nego apokaliptične 2020. godine kad se činilo da svijet kakav poznajemo nestaje. Tad si je odlučila postaviti krucijalno pitanje: “Kad bi sutra bio kraj svijeta, koja bi mi želja ostala neostvarena?” Odgovorila je samoj sebi: “Biti frizerka.” I tako je sve počelo, u tajnosti studentske sobe gdje je radila tada ono nezamislivo: dok su se drugi frizerski saloni zatvarali, ona je otvorila svoj i ulazila u neposredan kontakt s drugim ljudima.
Od tad pa do sad oblak apokalipse se raspršio, i kao što svaki put zaboravimo sumornu i mračnu zimu jednom kad ju zamjene mekani bijeli oblaci dugog proljetnog dana, život se vratio “u normalu” i aktivnosti poput odlaska u frizerski salon više nisu začudne. No, Jelisavetina frizerska karijera se nastavlja u novim oblicima, u prostorima galerija, u sklopu umjetničkih sajmova i festivala (The Others, Torino, 2024.; Salon Jelisaveta – True Hell Comes from Within, PAF galerija, Olomouc, 2023.; KONTAMINÁCIE, Telocvičňa Nová Cvernovka, Bratislava, 2022.; Dům kultury a únavy, HaDivadlo, Brno, 2021.; Group Therapy, SNG – Schaubmarov mlyn, Pezinok, 2021.) te poprima neke druge konture.
Osim što omogućava umjetnici da živi svoj frizerski san, usudit ću se reći da (bilo to namjerno ili slučajno) i dalje intenzivno subverzivno djeluje i u sadašnjem kontekstu koji je možda na prvi pogled tako udaljen od pandemijskog. U svojoj umjetničkoj praksi Jelisaveta se voli koristiti humorom i tropima svakodnevnice koje na određeni način aproprira i pretvara u kritičko oružje kojim problematizira manjkavosti sustava brige u zajednici, a koja uglavnom ponovno postaje individualna odgovornost i način klasne diferencijacije – možeš se pobrinuti za sebe onoliko koliko tvoj džep dopušta.
Sjedim u frizerskoj stolici Jelisavetinog pop-up salona i ćakulamo. Saznajem da je stolica u koju me smjestila splet sretnih okolnosti, neka scenografska ostavština koja srećom spava na Ribnjaku i dobro će poslužiti za današnju akciju. I inače, ovaj jednokratni salon poprima oblike prostora u kojem se nađe i gotovo je organski da baš na Ribnjaku uživa silnu ostavštinu raznovrsnih programa koji tamo žive.
Umjetnica / frizerka mi pokazuje svoje alate među kojima je i njen novi uređaj za oblikovanje kose koji opisuje kao “najbolju investiciju” koju je u posljednje vrijeme napravila i koja joj je stigla čak iz Njemačke. Uživam slušati o tom naprednom i elegantnom sušilu za kosu koje zbilja, o čemu je posvjedočila i moja kosa poslije, efikasno i nježno suši i još pritom formira vlasi. Ne mogu se pohvaliti da sam jedna od onih spretnih žena koje se znaju same fenirati ili uopće ulažu vrijeme u tu vještinu pa mi je gotovo smiješno koliko sam uživljena u razgovor o nečemu tako ovozemaljskom i sporednom.
I dok moja kosa postaje mekana i lepršava, razmišljam koliko rijetko si dopustim tako nešto uvrstiti u raspored i koliko se u tom trenutku dobro osjećam jer su moje muke po petljanju kose gotove. Nakratko sam, napokon, otpustila samonametnuti pritisak da “ova dva sata” trebam iskoristiti za nešto “korisnije” i samo sam se opustila. Postavljam si iskreno pitanje: je li sve to skupa doista toliko banalno?
Jelisaveta svoju poetiku pozicionira u očitom i banalnom, gdje istražuje mogućnosti političkog diskursa i odnos između individualne i kolektivne odgovornosti te tanku granicu koja ih dijeli. U pomanjkanju socijalne sigurnosti, kapitalizam nam nudi različite tipove wellnessa i wellbeinga oblikovane u lijepe proizvode ili usluge koje će nam pomoći da se napokon opustimo, osjećamo bolje i napunimo baterije do sljedećeg puta kada izgorimo i ponovno ih zatrebamo.
Pitam se zašto se zbog jedne frizure toliko dobro osjećam jedno cijelo popodne? Jesam li i ja samo nasjela na trik? Ili je možda ključ u onom da u krizi prvo stavljaš masku za kisik sebi prije nego što možeš pomoći drugima? Ali, osjećam se ugodno u Jelisavetinom društvu pa ne upadam u egzistencijalnu krizu nego pričamo dalje.
Koliko puta ste sami izašli iz salona ili ste slušali priču o frizeru_ki koja je upropastila nečiju kosu ili napravila nešto što je dijametralno suprotno od želje mušterije? Budući da postoji tolika skepsa prema stvarnoj vještini nekoga sa škarama, zanimam se kako je Jelisaveta kao amaterka uspjela izvještiti se u tom osjetljivom zanatu. Ispada da postoji neka kritična masa koja je i tad i sad gladovala za time da si priušti taj mini luksuz i tako su se “mnogi dobri ljudi”, kako kaže umjetnica, našli u njenim rukama i povjerili joj svoju kosu za vježbanje.
Onda mi umjetnica / frizerka spomene jednu ključnu stvar koja kao lakmus papir očitava društvene okvire s kojima se naoko borimo, ali neprestano perpetuiramo. Potpuno usputno, Jelisaveta spominje otpor njene okoline ideji da ona kao “akademska građanka” postane frizerka jer im je nezamislivo da netko tko je visoko obrazovan radi, i još uživa u poslu koji je zanat i koji obnašaju ljudi iz nekog drugog socijalnog sloja.
Da bi se odvažila na to da se iskuša u nečemu što je oduvijek htjela, trebala je samo apokalipsa pokucati na vrata i urušiti cijeli sistem na način da samo studiranje postaje najsporednija moguća stvar na svijetu, a opstanak društva u kojem je umjetnost prisutna – upitan. Srećom, kao što proljeće odnosi zimu, godine su zatrle i prebrisale iskustvo pandemije i ja mogu otići na “besplatno” šišanje kao dio kulturnog programa u potpunosti legalno i bez bojazni.
Jesam li već spomenula kako s Jelisavetom uživam? Srećom imam i dovoljno dugu kosu da cijelo iskustvo može potrajati. Sve je to dodatno ispunjavajuće u odnosu na moje uobičajeno iskustvo salona gdje se eventualno nađem jednom do dvaput godišnje i dolazim oboružana knjigom i spuštenim pogledom jer nemam volje još jednom objašnjavati što je to točno dramaturgija i kako od nje zarađujem. I dok mi Jelisaveta odjednom rasvjetlava frizerski zanat kao nešto izrazito intimno – ipak mi već izvjesno vrijeme dodiruje glavu i lice o čemu uopće nisam razmišljala dotad na taj način – naš razgovor spontano klizi u još osjetljivija i privatnija područja.
Zateknem se kako joj se odjednom ispovijedam o svom sindromu policističnih jajnika, razgovaramo o posjetima ginekologu i strahu od bolesti, a negdje između redaka priznajem i da se panično bojim starenja. Obzirom na dugotrajnost njenog frizerskog djelovanja, ne znam je li Jelisaveta razvila određene taktike “razvezivanja jezika”, u pozitivnom smislu te fraze, ali negdje duboko vjerujem da se sve to događa spontano baš zato što je sa svojim salonom započela kako bi prvenstveno stvorila sebi prostor sigurnosti i slobode, a onda se on sasvim prirodno prelio i zahvatio i nas druge.
Ne govorim joj to, ali cijelo vrijeme razmišljam o tome što je to za nas, “akademske građanke” koje mogu (ako to žele) derivirati programske opise s referencama na Benjamina ili Agambena i uzvisiti bilo kakvu akciju ili socijalnu situaciju do apstrakcije teorijskog jezika, dozvoljena tema razgovora? Možda još bitnije od toga – s čime nam je dozvoljeno baviti se i što je to što bismo mi kao akademkinje trebale proizvoditi i raditi?
Iskustvo pokazuje da je bez nekog formalnog akademskog obrazovanja danas teško uopće zakoračiti u svijet umjetničke produkcije ili se legitimizirati kao osoba koja pripada tom sustavu. Kao društvo stigli smo do visoke formalizacije apsolutno svakog procesa na način da i za otvaranje frizerskog salona trebaš licencu jednako kao što trebaš diplomu određene akademije da bi nešto mogla podvesti kao umjetnički rad (pa tako i proglasiti čin friziranja dijelom svoje umjetničke putanje). Važno mi je reći da time ne dovodim u pitanje (umjetničku) vrijednost Jelisavetinog šišanja (dapače, prilično sam sretna svojom proljetnom frizurom) nego želim naglasiti koliko i sama umjetnička proizvodnja koja je naoko nesputana, zapravo perpetuira rigidnosti koje definiraju koje radnje i koje teme pripadaju kojem društvenom sloju.
Tako razgovor o najboljim uređajima za oblikovanje kose potencijalno ne bi trebao interesirati dvije akademske građanke koje mogu osvijestiti da je to manipulacija kasnog kapitalizma temeljena na seksističkoj pretpostavci da ženska kosa treba biti uređena za muški pogled kojem ona reprezentira ženstvenost i biološku plodnost. Isto kao što često, priznali to mi ili ne, ne očekujemo da ćemo sresti frizerku iz susjedstva na otvorenju pojedine izložbe nekog muzeja suvremene umjetnosti.
Kao i ja, Jelisaveta ima akademsko, umjetničko obrazovanje koje nas je naučilo ne samo da razumijemo umjetnost nego i da znamo kakvu umjetnost trebamo stvarati tj. da znamo kako ono što nas zanima oblikovati u umjetnički proizvod. Vještina je to baš kao i znati kako nekome dobro ošišati šiške ili predložiti cut koji će odgovarati njenom tipu lica. Kako sam i sama potekla iz društvenog sloja čiji se obiteljski prethodnici nikad nisu zatekli na otvorenju neke izložbe suvremene umjetnosti, dugo mi je trebalo da počnem razumijevati mehanizme i kodove akademskog obrazovanja te očekivanja koja se pred mene postavljaju ukoliko želim pripadati zajednici koja radi (visoku) umjetnost.
Nakon što sam odradila tu dugotrajnu inicijaciju, a potom stupila u stvarni svijet umjetničkog života, jedna od prvih stvari koja me počela zabrinjavati je – što ako mene ne zanima ono što su me naučili da umjetnost jest i što ako ne želim perpetuirati socijalna raslojavanja zbog kojih svoju frizerku ne mogu i nikad neću moći pozvati da dođe pogledati jedan moj rad?
Iako je Jelisavetin salon nastao organski i spontano, način na koji je postavljen i kroz odnose koje posreduje, on djeluje subverzivno baš zahvaljujući svojoj neposrednosti i iskrenosti, otvarajući niz pitanja o tome gdje potencijalno možemo umjetnost i njenu vrijednost tražiti danas.
Da to subotnje prijepodne nisam u WeAreOpen salonu završila po zadatku, nisam sigurna kad bih si priuštila tih dva sata vremena da napokon ošišam vrhove koji mi se već mjesec dana petljaju o češalj. Ništa drugačije od moje frizerke u susjedstvu koja je i po deset sati na nogama, uvijek prioritiziram projekt, planiranje sljedećeg, sitne angažmane i sve što će mi dozvoliti da živim od rada u kulturi, više nego brigu za sebe – od ispucalih vrhova do kroničnih i akutnih zdrastvenih problema koje odgađam za sutra jer se nemam vremena s njima baviti danas.
Iako sam svjesna da živim u društvu koje počiva na logici eksploatacije do te razine da je ona masovno internalizirana, svejedno češće nego rjeđe i sama upadam u obrazac u kojem moja “umjetnička karijera” ima vječnu prednost nad svim drugim, pa i pred mojim blagostanjem. Mnogo puta sam razmišljala o tome kako je moja majka koja je obavljala i dužnosti kućanice, i osmosatno radno vrijeme i odgajala troje djece, “gubila vrijeme” jer bi dan prije posla stavljala viklere u kosu i odlazila raditi “lijepo odjevena”. Sama uživam češće nego rjeđe odjenuti se funkcionalno i uvijek sam mislila da je ta slika “sređene žene” nešto što je teret generacije žena koje se još nisu izborile za to da na sebe samo nabacaju neku odjeću i pokažu slobodno izrast.
Međutim, danas se pitam je li sve tako jednodimenzionalno ili je taj način uređivanja za moju majku bio trenutak nekog otpora, neko vrijeme koje će izdvojiti samo za sebe i da je to što je sama sebi lijepa neki kontrast tome da u kući uvijek trebala biti “funkcionalno sređena”? Zato možda više nego ikad prije cijenim rad kao što je Jelisavetin – praktičan, direktan i jednostavan. Izmještajući neko naoko banalno iskustvo kao što je odlazak na frizuru iz njegove realnosti, umjetnica uspijeva svoj rad impregnirati značenjem koje podsjeća koliko su prisutnost i njega krucijalni elementi u društvu koje se raspada i koliko bez njih ne možemo.
Dok se svi oblici socijalne podrške pretvaraju u nemilosrdni business, lako je zapasti u cinizam pa time odluka umjetnice da ubaci svog “campy trojanskog konja s cvjetnim uzorkom” u polje angažirane umjetnosti pokušavajući bar djelomično ukazati na sve disparatnosti ovog sustava, postaje još kompleksnija i vrijednija. Možda je trenutak za naučiti još neku vještinu koju smo oduvijek željeli imati i podijeliti je kao kulturno dobro – potencijalno u zamjenu za neki vid protuusluge kao alternativu kapitalizmu.
Tako sam i ja obećala svoje dramaturške usluge Jelisaveti jednom kad će ih trebati kao kompenzaciju za svoju novu frizuru. U svakom slučaju, Jelisavetin rad preporučila bih kao iskustvo i frizerki iz svog salona u susjedstvu.
Objavljeno
