Tema Piše: Hana Sirovica
Videoigre su audiovizualno područje čiji sve snažniji prodor u svakodnevicu rastućeg broja ljudi ne prati recepcija u prostoru koji inače doživljavamo kao prostor kulture. Drugim riječima, o videoigrama još se uvijek rijetko govori u kulturno-umjetničkim okvirima koji, po svemu sudeći, nisu savladali (tehnološke) osnove pristupa ovom dijelu kulturne proizvodnje. Taj je nesrazmjer – između proizvodnje koja buja te ograničene percepcije videoigara u sferi kulturne javnosti – poslužio kao polazište prošlotjedne tribine Nove generacije: pisanje za videoigre.
Tribina je dio ciklusa koji nastaje u suorganizaciji strukovne udruge SPID – Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela i književnog kluba Booksa, u dijalogu s mlađim autoricama i autorima tematizirajući različite aspekte pisanja u audiovizualnom i izvedbenom području. Program se održao u parku ispred Bookse i u njemu su sudjelovali dramaturzi i spisatelji videoigara Lucija Klarić i Siniša Bahun te programer i pisac Aleksandar Gavrilović. Uz vodstvo dramaturginje Nine Gojić, razgovor je istražio specifičnosti pisanja za videoigre, sličnosti i razlike game writinga i filmskog scenarističkog procesa te potencijale uporabe videoigara u drugim područjima.
Glavna karakteristika procesa pisanja videoigara jest neprestano uzimanje u obzir njihove interaktivnosti, složili su se svi sugovornici. “Film je primarno vizualni medij, književnost deskriptivan, a videoigra interaktivan”, objasnio je u najširem mogućem smislu Aleksandar Gavrilović. Dok u filmskom, pa i dramskom pismu autor_ica polazi od izgradnje priče i likova koji će tek kasnije poprimiti svoj vizualni oblik, u pisanju za videoigre vizualni je aspekt uobičajeno već zadan game design dokumentom, nacrtom videoigre koji uključuje njezine vizualne i narativne odrednice, ali i ulogu igrača_ice.
Spisateljski posao nadalje obuhvaća nekoliko razina narativnog univerzuma, pa tako uključuje tzv. world building (zamišljanje čitavog svijeta igre), dizajn okoline (njegovo oblikovanje u prostornom i estetskom smislu), narativni dizajn i dizajn likova. U većim tvrtkama za razvoj videoigara ove poslove obično rade različiti ljudi, no u hrvatskom kontekstu uobičajeno je da isti spisatelj_ica oblikuje sve razine i pojedinosti svijeta neke videoigre. S obzirom na to da je s druge strane stvaralačkog procesa osoba koja programira, a ne režira ili glumi, dok pisanje nerijetko uključuje rad s grafovima, geometrijskim oblicima i predviđanje različitih softverskih mogućnosti, komunikacija pisaca s ostatkom stvaralačkog tima nosi posebne izazove i čestu potrebu za prevođenjem iz (ljudskog) jezika u (računalni) kod, naglasio je Siniša Bahun.
Interaktivne mogućnosti videoigara ne iscrpljuju se, dakako, samo u njihovoj zabavnoj funkciji, a o potencijalima njihove uporabe u “ozbiljne” svrhe govorila je Lucija Klarić. “Postoji čitav spektar ozbiljnih igara (serious games), koje kroz interakciju pojašnjavaju kako različiti (ekonomski ili ekološki) sustavi funkcioniraju”, kazala je, izdvojivši primjere poput simulacije globalnog zatopljenja kojom se taj problem iskustveno približava igraču_ci. Osim toga, sve je raširenije istraživanje tehnologije videoigara s ciljem uključivanja osoba s invaliditetom. S jedne strane, ovdje se ubraja rad na novim tehnologijama, primjerice razvoj kontrolora kojim je moguće upravljati disanjem, a s druge se radi na čitavom spektru igara koje igrača stavljaju u položaj osobe drukčijih mogućnosti i na taj način mu/joj približuju to iskustvo. Na koncu, ovaj medij nosi i dokumentacijske i arhivske potencijale, a pohrana znanja u interaktivnom okruženju može otvoriti nove mogućnosti njegove primjene.
Razvoj tehnologije, žanrovske raznolikosti i različitih primjena potencijala videoigara u domaćem kontekstu još ne prati obrazovni okvir koji bi omogućio učenje o pisanju za videoigre, no to bi se uskoro moglo promijeniti. Uz nekoliko tečajeva i programa koji zasad postoje u sklopu privatnih učilišta, studij dizajna i razvoja videoigara trenutno u sklopu projekta Edu4Games zajednički razvijaju Akademija dramske umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti, Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu, Fakultet organizacije i informatike te Fakultet elektrotehnike i računarstva.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
