Intervju Deklaracija želi pružiti kritički osvrt na širi društveni kontekst i posljedice koje taj kontekst ima za znanost i visoko obrazovanje, donijeti pregled poruka koje se upućuju akademskoj zajednici putem različitih normativnih i strateških dokumenata i ponuditi alternative tim porukama i polazišta za odgovorno uređivanje konkretnih mjera.
Poglavlje Ekonomski redukcionizam u društvu, znanosti i visokom obrazovanju pokazuje nekongruentnost između prosperitetnog društva koje kroz sustav obrazovanja promiče društvenu mobilnost i uključivanje različitih skupina i pojedinaca u aktivno građanstvo kao cilja i politike koja sustav visokog obrazovanja i znanosti prepušta tržišnim mehanizmima i vrijednostima. Stav da obrazovanje treba biti javno dobro je u suprotnosti s trenutno dominantnom deregulacijom koja teži povezivanju znanosti i visokog obrazovanja s tržištem, te uvođenju korporativnih načela regulacije i znanstvenih i obrazovnih ustanova. Poglavlje Visoko obrazovanje i znanost za društvo, a ne tržište nastavlja u istom tonu. Ukoliko treba napustiti sadašnje prakse sveučilišta koje se, osim što su konzervativne i autistične, neregulirano poigravaju tržišnim principima, kažu autori Deklaracije, to se ne treba napraviti uvođenjem korporativnih načela upravljanja, nego zaustavljanjem široko rasprostranjene korupcije i zanemarivanja javnog interesa. Nizom argumenata sastavljači Deklaracije dokazuju zašto razne društvene sfere, u konkretnom primjeru znanost i visoko obrazovanje, ne smiju usvojiti retoriku koja ekonomiju izjednačava s društvom. Sveučilišta su dio društva u kojem djeluju, ali je reduktivno i dugoročno štetno podređivati obrazovne i znanstvene ciljeve kratkoročnim gospodarskim interesima.
Poglavlja Misleći subjekt i demokracija kao temeljne društvene vrijednosti i Jednakopravnost svih znanstvenih područja nude daljnja objašnjenja zašto bi trebalo zaustaviti takav tip subordinacije koji pretpostavlja profitabilnost kao primarno načelo u redefiniranju znanosti i visokog obrazovanja. Struke bi tada bile rangirane prema isplativosti ulaganja uslijed čega bi jedne bile u prednosti, dok druge, koje donose profite koji nisu kratkoročno vidljivi ili jednostavno nisu ekonomski profitabilne, ne bi preživjele. Ekonomski kriteriji nisu transhistorijski već su podložni promjenama na tržištu rada koje fluktuiraju iz godine u godinu u svojoj nepredvidljivosti. Čak i da se potpuno napusti kao cilj odgoj potpunih građana koji mogu misliti za sebe i kritički pristupati postojećem, nemoguće je u okvirima dugoročnog planiranja kakvog zahtijeva obrazovna politika predvidjeti ekonomske trendove koji ovise o mnogobrojnim promjenjivim faktorima koji nisu izravno vezani uz ekonomsku sferu. Članovi Akademske solidarnosti smatraju da se u strategije budućeg razvoja znanosti treba ugraditi prepoznavanje vrijednosti svih društvenih disciplina i njihovih specifičnosti. Poseban naglasak, s obzirom na njihov status najugroženijih struka, stavljen je na humanističke i društvene znanosti te umjetničko područje. Bez uzimanja u obzir intelektualne i kreativne dimenzije kojom se one bave nema ni razvoja znanosti ni održive društvene kohezije.
Poglavlje Sadržajna kvaliteta utemeljena na suradnji i odgovornosti propituje kriterije vrednovanja znanstvenog i nastavničkog rada te zahtijeva redefiniciju kriterija kvalitete kao i uvažavanje specifičnosti i razlika između znanstvenih disciplina, polja i područja. Osim toga, upućuje, na s tim povezan, problem nezavidnog položaja mladih znanstvenika koji se u kompetitivnom okruženju, stvorenim novim regulacijama, mogu ili pridružiti rastućem broju nezaposlenih ili prihvatiti zaposlenje na nekoj znanstvenoj ili znanstveno-obrazovnoj instituciji bez obzira na nedostojne uvjete rada ili nelegitimne zahtjeve koje pred njih postavljaju njihovi brojni nadređeni. Poglavlje nazvano Regulacija privatnog i javnog u svrhu očuvanja znanosti i visokog obrazovanja kao javnog dobra kao najveće boljke hrvatske znanosti i visokog obrazovanja ističe privatizaciju i komercijalizaciju obrazovanja kako u pogledu financiranja tako i u pogledu vlasništva. Sveučilišno obrazovanje, stoji u Deklaraciji, treba ostati javno, dok se istraživanja mogu, uz obavezno i dostatno javno financiranje, osloniti i na suradnju s privatnim izvorima sredstava u skladu sa striktnim regulacijskim okvirom. Sustav utemeljen na takvoj politici bio bi garancija društvene dobrobiti, očuvanja slobode i jednakih pristupa istraživanju i obrazovanju svim građanima.
Poglavlje Besplatno i socijalno inkluzivno visoko obrazovanje upozorava da vizija besplatnog obrazovanja koju u kontinuitetu promiču hrvatski ministri, a koja je ušla u diskurs kao opće mjesto uslijed studentskih prosvjeda protiv komercijalizacije obrazovanja, ne počiva na socijalnoj dimenziji nego na pretpostavci da su studenti koji ne ispunjavaju svoje obveze ili nesposobni ili lijeni, i stoga se moraju sankcionirati plaćanjem određenih troškova studija. Takvo neutemeljeno privilegiranje individualnih nad strukturnim čimbenicima u objašnjavanju redovitosti ili izvrnosti studiranja dovodi do kraja krajnje dvojben princip tko može plaćati, ima pravo na grešku. Redovitost i uspješnost u samo malo pažljivijoj analizi pokazuju se kao mehanizmi koji perpetuiraju i održavaju socioekonomske razlike. Akademska solidarnost zahtijeva da se ukinu svi oblici financijske penalizacije studenata i da se svim studenticama i studentima omogući studij bez direktnih novčanih participacija. Zadnja dva poglavlja nazvana Sustavan pristup donošenju obrazovnih i znanstvenih politika i smjernice za izradu nove obrazovne i znanstvene politike Republike Hrvatske i Zahtjevi proširuju i sistematiziraju prethodno iznesene argumente te pozivaju na stvaranje sustava znanosti i visokog obrazovanja čije će upravljanje biti temeljeno na širokom odlučivanju odozdo.
Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju objavljena je u Časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja Reč.
KP / Akademska solidarnost
ObjavljenoObjavljeno
