Blic Listopadska premijera izvedbenog projekta Studija slučaja: Politpornografija autorice Anne Javoran najavljena je na više internetskih adresa, a neke su od njih dale naslutiti da se radi o provokaciji. Iz službene najave na web stranici Pogona doznajemo da se predstava naslanja na baštinu novog jugoslavenskog filma, no Studija slučaja: Politpornografija koju suautorski potpisuju Ivan Pašalić, Tea Kantoci, Ana Novković, Miloš Janjić i Linda Tarnovski te dramaturginje Nina Gojić i Vida Zelić – nije predstava o šezdesetima. Služeći se modernističkim filmskim ostvarenjima Želimira Žilnika kao što su Rani radovi (1969.) i Crni film (1971.) te WR: Misterije organizma (1971.) Dušana Makavejeva, autorice povlače paralelu između ’68. i današnjeg trenutka.
Novi val pojavio se usporedno s razvojem liberalnijeg, humanističkog socijalizma u Jugoslaviji. Žilnikovi Rani radovi snimljeni su kao reakcija na militarizaciju društva i studentske proteste koji su ’68. godine buknuli diljem države. Film alegorično prikazuje sudionike_ce beogradskih prosvjeda – tri mladića i djevojku Jugoslavu – koji, nadahnuti Ranim radovima Karla Marxa, odlaze na selo i u tvornice kako bi probudili svijest ljudi te ih ohrabrili u borbi za emancipaciju i dostojanstven život.
Slično, Studija slučaja: Politpornografija nastaje u trenutku uvođenja obaveznog vojnog roka u Hrvatskoj, obnovljene prakse Plenuma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te pod utjecajem studentskih i građanskih prosvjeda koji u Beogradu i Novom Sadu traju zadnjih jedanaest mjeseci. Iako se predstava današnjom političkom situacijom ne bavi eksplicitno, tijekom prvog dijela koji se izvodi na Trnjanskom nasipu, na livadi ispred Pogona Jedinstvo, moglo se čuti “pumpaj”, uzvik koji koriste prosvjednici_e u Srbiji.
U doba socijalne fragmentiranosti možemo naći zajednički poticaj za političku akciju, no entuzijazam često ostaje na razini ideje jer se ispuše prije no što prijeđe u djelo. Htjeli bismo zajednicu, ali u trenutku kad bismo ju trebali graditi vlastitim sudjelovanjem i bivanjem na dispoziciji stvarnim ljudima, a ne ideji – negdje zapne. Navedeno opisuje Milenin napad na sovjetsku klizačku zvijezdu, Vladimira Iljiča, u filmu WR: Misterije organizma: “Ti voliš sve ljude, ali nisi u stanju da voliš jednog čovjeka, jednog živog stvora! (…) Lepa si kao revolucija, rekao si dok si me gledao kao sliku, ali nisi izdržao da te ta revolucija dodirne!” Milena ističe licemjernu prirodu riječi koje ne slijede djela, kritike koja je odvojena od tijela umjesto da u njemu nađe svoj produžetak, stroj za proizvodnju revolucije.
Najveća vrijednost izvedbe zato je radijantna kolektivnost i zajedništvo koje izvođači_ce imaju na sceni. Bez obzira na prethodno izvedbeno iskustvo, nikome se ne daje manje ili više prostora, zadaci unutar predstave nisu podijeljeni prema tome tko je u čemu vještiji, nema odskakanja unutar ansambla – svi rade sve i rade to sjajno. Konačno, u njihovo zajedništvo uključena je i publika, najviše u prvom dijelu predstave.
Na Trnjanskom nasipu, pred noćnom kulisom Save i Novog Zagreba, gdje se odigrava prvi dio predstave, izvođači_ce nas pozivaju da se zagrijemo trljanjem dlanova. Ono što se čini kao uvodno probijanje četvrtog zida i uspostava neformalnog odnosa s publikom, u stvari je suptilno uvlačenje u materijal prve scene. Trljanje dlanova širi se i na druge dijelove tijela, izvođači_ce napominju da ne zaboravimo i svoje intimne dijelove, zbog čega je odmah jasno da gledamo neku varijaciju scene iz Žilnikovih i Makavejevljevih filmova, s likovima koji su puni erotizma i oslobođenog odnosa prema seksualnosti.
Nakon vježbi za zagrijavanje, publika je pozvana da sudjeluje i u izvođenju vježbi za političku auru. U njima prepoznajemo reference i citate nekih scena iz Ranih radova, primjerice izvođači_ce glume da po nasipu guraju nešto nevidljivo, što prepoznajemo kao automobil iz filma. Također, članovi_ice publike pomažu pridržati izvođače_ice dok rade stoj na rukama izgovarajući tekst iz filma: “Po vama bi i Hegela trebalo ostaviti da dubi na glavi.”
Poziv na akciju nastavlja se u programskoj knjižici koju uzimamo po ulasku u Veliku dvoranu Pogona, gdje se odvija ostatak predstave. Osim klasičnog uvodnog teksta, u njoj su ostavljene i prazne stranice naslovljene Moje želje, Moja “NE”, te Dnevnik prosvjeda, kojima se publika može vratiti nakon izvedbe. Mogu zamisliti da tu džepnu radnu bilježnicu izvođači_ce ove predstave i likovi filmova koji su je inspirirali uvijek nose sa sobom.
U tekstu 1968.: kulturna evolucija ili revolucija, Ivana Perica piše: “… studentske prosvjede, ali i protestnu umjetnost jugoslavenskih šezdesetih, a prije svega film, još uvijek odlikuje čvrsta ukorijenjenost u ranije uspostavljeni politički okvir: socijalizam kao jedinu moguću perspektivu totaliteta. Kao ni studenti, umjetnost 1960-ih nije rušila sistem, nego ga je upozoravala na njegove osnovne zasade. (…) Drugim riječima, protestne prakse unutar postojećeg socijalističkog okvira bile su evolucionalnog, a ne revolucionarnog predznaka.” Kao što umjetnici_e danas ne rade ništa što nije u skladu s ustavom na kojem se temelji država, ni filmovi 60-tih nisu bili antisistemske već sistemske kritike. To ne znači da njihovo korištenje u predstavi treba interpretirati kao jugonostalgiju.
Navedeni su filmovi istovremeno ironični prema svojim likovima, prikazuju kako njihov revolucionarni impuls ne nailazi na razumijevanje zajednice zbog čega se počinje doimati kao naivnost te se ispuhuje. U današnjem kontekstu, kad se građanski entuzijazam često ispuše prije no što poduzme konkretne korake, filmovi jugoslavenskog novog vala zanimljivi su zato što slave individualnu kreativnost, humor, spontanost, seksualnu radost, te ironiju kao mehanizme borbe protiv represije.
Pitanja umjetničke autonomije i slobode govora o kojima se posljednjih mjeseci raspravlja u Hrvatskoj, bila su goruća tema i između ’68. i ’72. u Jugoslaviji. Drugi dio predstave oblikovan je kao čitaća proba scene suđenja Žilnikovom filmu koji se za to vrijeme vrti na televizoru u kutu izvedbenog prostora. Daniel J. Goulding u knjizi Jugoslavensko filmsko iskustvo 1945. – 2001.: oslobođeni film, ističe da iako su na međunarodnom planu Rani radovi nizali uspjehe, uključujući Zlatnog medvjeda na Berlinaleu, u Jugoslaviji se film “smatrao toliko radikalno suprotstavljen uobičajenim pretpostavkama o socijalističkoj stvarnosti da je naposljetku zabranjen za domaću distribuciju”. Još jedna suptilnija paralela koja je za mladi autorski tim mogla biti ohrabrujuća točka prepoznavanja jest što je Žilniku bilo samo 26 godina kada se to dogodilo.
Sam tekst suđenja nije transkript već montaža, fabrikacija, kolaž složen iz različitih dokumentarnih izvora koji se projiciraju na ekranu laptopa dajući notu ozbiljnosti sceni koja je izvedena zapravo prilično opušteno. Dok čitaju replike tužitelja, obrane, sudca, svjedoka i samog Žilnika, izvođači_ce su potpuno neopterećeni_e time da ih se gleda ili da će pogriješiti. Opetovano prekidaju čitanje iz različitih razloga: od toga da bi se izvođač_ica udobnije namjestio u stolcu, do toga da bi ponovno drugačije pročitala neku rečenicu ili se samo smijala kolegi.
Na ovaj način fokus nije samo na povijesnoj epizodi već na zajedničkom autoironičnom pokušaju njene izvedbe, koji opet podsjeća na likove Žilnikova filma i njihovo citiranje marksističkih uzora. Tijekom izvedbe saznajemo da je zabrana Ranih radova ipak nakraju poništena pod argumentom da je socijalizam dovoljno razvijen da primi vrstu kritike kakvu je film predstavljao.
Dvadeset i šestog listopada, Plenum Filozofskog fakulteta novu objavu na svojoj Facebook stranici započinje rečenicom “represivne mjere uspijevaju samo ako na njih pristanemo”. Represija nije rezervirana samo za totalitarne režime, moguća je i u demokraciji, vladavini naroda, koja se sastoji upravo u davanju i uskraćivanju pristanka. Zamka apolitičnosti ili političke pasivnosti je u tome što se, promatrano s pozicije moći, može tumačiti kao pristanak. Posljednjih godina, češće nego uz politiku, riječ pristanak veže se uz pitanja tijela i seksualnih odnosa, iako su zapravo ta dva polja neodvojiva jer su tijela u međusobnom odnosu uvijek politička, i jer se politika u krajnjem rezultatu uvijek prelama preko tijela.
Treći i posljednji dio Studije slučaja, problematizira izvođenje pristanka upravo kroz tu prizmu. Izvođači_ce si međusobno upućuju zahtjeve poput: “Možeš me zagrlit’?”, “Možeš se sa mnom rolati po podu?”, “Možeš se sa mnom zamijenit za odjeću, ali da se pritom gledamo?” Svi su zahtjevi na neki način vezani uz tijelo, odišu nježnošću, toplinom i erotikom, pri čemu je eros shvaćen kao životna snaga, sposobnost za radost, duboka potreba za dijeljenjem, kao personifikacija ljubavi, kreativne moći i sklada. No na samom kraju zahtjevi izgradiraju u nešto grublje – dodir i skidanje više nisu nešto ugodno i erotično, a pristanak na policijski pretres počne se ticati nasilja i represije.
Studija slučaja: Politpornografija predstava je o cikličkoj prirodi povijesti i vrijednostima poput zajedništva, erosa i humora, čiji su nositelji građani, pojedinci, a ne sistem. Zbog toga se i ne može interpretirati kao jugonostalgična provokacija – na razočaranje onih koji su baš to od nje priželjkivali. Ona ne kritizira sustav koliko potiče gledatelje_ice da razgibaju umrtvljena tijela i preuzmu fizičku odgovornost za svijet u kojem žive. Jedino je pitanje je li usko ciljana publika ove izvedbe upravo ona koja to već nije znala i sama. Drugim riječima, bojim se da će oni koji bi od njezinih poruka najviše profitirali predstavi suditi ne samo prije gledanja, nego da je nikada neće ni pogledati.
Objavljeno
