Tema Sredinom ljeta našao sam se u neformalnom razgovoru u parku – s moje lijeve strane kolega novinar, a s desne blokader Univerziteta u Novom sadu. Nije trebalo dugo da kolega i ja regresiramo u struku. “Je li entuzijazam splasnuo od 15. ožujka“, “čemu zaokret ka desnici na srpanjskom Vidovdanskom prosvjedu”, “hoće li prijenos pokreta iz ruku studenata u ruke građana zaoštriti klasni element, dovodeći do revolucionarnog stanja”, ispitivali smo ga s ushićenjem koje samo ljevičari bez zrna iskustva istinske borbe mogu imati.
Blokader nam je strpljivo odgovarao: “Da, izgleda da je brojčano zenit dosegnut u martu, no to ne znači da su prosvedi izgubili zamah”, “saradnja s desnicom se događa jer tražiš saveznike gde možeš, sve je pregovarački sto”, “nitko ne može da zna koja je budućnost pokreta, ali zasad se čini da ćemo u najboljem slučaju da dođemo do novog neoliberala tipa Zorana Đinđića na vlasti”. Njegova je poanta zapravo bila u klasičnoj kvaki 22 suvremenih pokreta otpora: da bi se mobilizirala kritična masa potrebna za promjenu režima, pokret se mora prilagoditi što širem krugu ljudi, a prilagođavanje najnižem zajedničkom nazivniku otupljuje radikalnu oštricu koja uistinu može izazvati sistem.
U međuvremenu su blokade okončane, a nijedan zahtjev nije ispunjen. Ostaje stanovito postprosvjedno otrježnjenje i narativ koji je poslužio za širenje studentske revolucije od Kelebije do Šar planine. To neće reći da je “rat” izgubljen, niti da komšije kolebaju u brojnosti ili snazi, nego će samo ukazati na činjenicu da je u novoj fazi građanskog otpora fokus preusmjeren s afekta na izdržljivost, čime se otvara prostor za kritičku evaluaciju dosadašnjeg perioda.
Oslobođeni studentski kulturni centar (SKC) u petak, 5. prosinca gostovao je na Human Rights Film Festivalu u Kulturno-informativnom centru s programom SKC u egzilu, upravo polazeći iz i progovarajući o tom kontekstu. Beogradski SKC bio je blokiran od veljače do srpnja, a u tom je periodu pretvoren u žarište političkog otpora i nezavisne kulture. Osim što je služio kao mjesto studentskog okupljanja i razmjene ideja, pružao je brojnim umjetnicima prijeko potrebne prostore i postao jedno od najrelevantnijih kulturnih centara Beograda.
Članovi filmske radne grupe SKC-a koji su gostovali u KIC-u u kasnijem razgovoru rekli su mi da je osim izložbi, glazbenih festivala i diskurzivnih programa, SKC tih šest mjeseci karakterizirala opipljiva energija. Premda sam prostor trenutačno zjapi prazan, okovan lancima i okružen policijom, tu energiju još uvijek održavaju SKC-ovci gostujući na festivalima i vodeći SKC.fm radio.
“Oslobađajući SKC smo želeli da prenesemo taj inicijalni duh blokade, ideju da svako po svom sentimentu, iskustvu i želji može stvoriti i osetiti ono što želi da vidi. Bila je ideja da se da prostor svima da mogu da rade sve”, navodi jedan student prije početka prezentacije, dodajući da im je taj pristup u jednom trenutku počeo izmicati kontroli.
Prvi dio programa koji su pripremili za HRFF, Slike iz života studenta – kolažirana interpolacija filma Slike iz života udarnika (1972) Bahrudina Bate Čengića – odgovor je na zatečeno stanje prvog perioda srpskih prosvjeda, surov prikaz kvake 22 političkih pokreta 21. stoljeća. Kako mi jedna blokaderka kasnije objašnjava, film “prikazuje idealnu sliku komunističkog radnika, njegovu mitologizaciju. On je leva kritika, a u našoj situaciji smo povukli vizuelne paralele.”
Prezentacija od 45 minuta funkcionirala je tako da bi se prikazao odabrani dio Udarnika, nakon kojeg bi uslijedio jedan ili više videa iz arhive pokreta koji na neki način zrcale Čengićeve vinjete. Primjerice, nakon scene u kojoj parada nosi ikone Staljina i Marxa, umetnuti su klipovi prosvjednika s gigantskim križem i obiljem srpskih zastava. Tek što smo vidjeli rudare kako iscrpljeni i čađavi večeri provode kulturno se uzdižući uz film, već gledamo studente kako u SKC-u skaču na koncertu Smoke Mardeljana. S radnicima čija se mišićava tijela ljeskaju od znoja uspoređuju se pak nabrijani klipovi studenata koji trče u Bruxelles – oboje primjeri tijela čiji ih nadnaravni napor pretvara u objekte propagande.
Potonji je primjer jedan od hermetičnijih u nizu vizualno-idejnih paralela studenta i udarnika, no osnovna je spona u pravilu jasna – diskonekcija izmorenih radnika i njihovih radničkih fešta, te disonanca političkih prosvjednika i njihovog veselog žamora uz turbo-folk. U tom raskoraku afekt uzima primat nad materijalnom stvarnošću, a izgubivši tako jasne orijentire, društveni pokret postaje loživo koje dodatno pospješuje sagorijevanje naroda. Gdje paralele nisu razumljive, ograđuju se studenti nakon filma, one su možda i najprimjerenije jer su “simulacija šizofrenije i zbunjivanja koju smo doživjeli u proteklih godinu dana. I leve i desne struje se stalno mešaju i više ti ništa nije jasno”.
Doista, gledajući snimke djedice u uniformi iz Prvog svjetskog rata kako svesrdno pozdravlja studente ili prosvjednike na traktoru s bakljama, teško je razumjeti što se zapravo događa – sve dok se ne sjetimo prve klauzule kvake 22. Studentski prosvjedi u Srbiji postigli su toliki uspjeh upravo zbog svojeg svjesnog otklona od bilo kakve ideologije, zbog čega je jedini raspoloživi alat ostao čisti afekt. Kad je mreža bačena toliko široko, rezultat je postmoderni bućkuriš ulovljen u svojem šarenom apsurdu i rasprostranjen bespućima društvenih mreža.
Uzmemo li u obzir da je takav pristup bio nužan za mobiliziranje, Slike iz života studenta ne djeluju toliko kao lijeva kritika prosvjeda, koliko kao lijeva opservacija. Nakon filma, neki se SKC-ovci slažu s tom interpretacijom: “Pluralizam je bila poenta i svima je bilo jasno da ako treba da dobijemo nešto, moramo svi da se ujedinimo i da kažemo ‘ne’. Ako mi krenemo u projekat i nedelju dana od toga se pokamo oko određenih principa i ideja, to neće imati smisla. Najbitniji produkt svega jeste da su se ljudi uključili. Pre dve godine da li bi ti očekivao da će neko iz Beograda da ide u Kragujevac na protest?”
Iako ne žele prognozirati daljnji razvoj prosvjeda, studenti su još uvijek optimistični u vezi njihovog ishoda i smatraju da je osnovna funkcija studentske uloge ispunjena. Vučićeva popularnost je drastično pala čak i u najtvrdokornijim taborima njegovih pristaša, a prosječni su se građani aktivirali, bilo prosvjedujući, sudjelujući na novoosnovanim samoupravnim zborovima ili barem čitajući vijesti. Između većih demonstracija koje redovito privlače po nekoliko stotina tisuća ljudi, konstantno se održavaju prosvjedne akcije i entuzijazam nije pao unatoč fizičkom nasilju i uhićenjima kojima su građani još uvijek nemilo izloženi. Dakle, afektivni se pristup deideologiziranoj revoluciji isplatio, no u sljedećem se koraku nameće pitanje je li otišao predaleko. U tom aspektu lijeva opservacija ponovno ulazi u teritorij kritike.
“Problem koji smo pokušali ovde da problematizujemo je mitologija studenta. Građani su se u potpunosti oslonili na nas, a studentski pokret jednostavno nije mogao da traje zauvek. Mi smo nekako stvarali svoj mit i ljudi su ujedno stvarali mit o nama i onda kad je bio trenutak da se mi povučemo, građani su bili impotentni da urade nešto više”, navodi jedan SKC-ovac nakon filma. Kasnije mi u razgovoru kaže da se ponekad u komunikaciji s narodom osjećao otuđeno. Prisjeća se anegdote kad su dijelili krem bananice ljudima koji su im sa sjajem u očima govorili “hvala vam studenti, vi ste nas spasili”. Stječe se dojam da su prenaglašavanjem spektakla umjesto buđenja građana iz dogmatskog drijemeža bacili iste u drugi san: “Imaš konstantan utisak da ti aktivno učestvuješ u nekoj propagandi, da si postao maskota.”
Na pitanje smatraju li da je pretjerano oslanjanje na afekt dovelo do rasipanja ideje stvarnog izazivanja režima odgovaraju potvrdno: “Studentski pokret se na kraju sveo na studentsku listu i pripreme za sledeće izbore, dok je pre toga bila priča o generalnom štrajku. Sve se pretvorilo u pumpanje, pumpanje je sve zaokružilo i to pumpanje je potpuno beznačajno. Tu stajemo, ne promatramo ništa dalje.”
Koji će biti daljnji koraci pokreta i kakvu će ulogu zauzeti u povijesti masovnih otpora pokazat će tek vrijeme. Otvara se pritom i šire pitanje: može li pokret u postmodernom dobu – u kojem se glavnina ekonomije temelji na manipulaciji afekta i množenju identiteta – uopće uspjeti ako je centriran oko neke konkretne i definirane ideje? Ako i uspije bez toga, poput nedavnog slučaja u Nepalu, ostaje upitno hoće li preuzimanje vlasti pod simboličkom zastavom rezultirati materijalnim promjenama?
U nedostatku kolektivne vizije i plana za promjenu ekonomskog ustroja koji je Vučića proizveo, afektivna estetizacija politike srljajući bez kontrole može otići u bilo kojem smjeru. Kad je jedina dodirna točka svih opozicijskih struja otpor statusu quo, teško se ne složiti s blokaderom iz parka: realno je očekivati da nakon svega slijedi nova neoliberalna garnitura, čime se samo odgađa neminovan krah sustava. Opet, protagonist Adem na kraju Udarnika završava plačući pod tušem, iako danas znamo da radnička prava itekako mogu biti gora. U tom smislu, studenti nam pokazuju da nije trenutak za odustajanje, već za bolno, ali nužno otrežnjenje od iluzije.
Tekst je nastao u sklopu podrške mladim kritičarima i kritičarkama u praćenju programa 23. Human Rights Film Festivala. Program se provodi uz podršku Zaklade SOLIDARNA kroz inicijativu Kultura u zajednici.
Objavljeno
