Intervju Piše: Matija Mrakovčić
Iako je odnos između visokog obrazovanja i aktivnog građanstva teorijski zagovaran još od početka 20. stoljeća, ova je tema tek odnedavno prepoznata u europskoj obrazovnoj politici. Unatoč brojnim strategijama, deklaracijama, projektima i inicijativama, recentne studije pokazuju kako su reformni dokumenti u načelu pridali malo pozornosti mogućoj ulozi sveučilišta u razvoju društveno odgovornih i aktivnih građana.
Razlog tomu, pišu Bojana Ćulum i Nikola Baketa, jest usmjerenost visokog obrazovanja na ekonomski razvitak, individualni status i obogaćivanje pojedinca profesionalca, zagovaranje individualne i kompetitivne paradigme nauštrb društvene i suradničke. Kroz nastavu, a posebice istraživanja, sveučilišta bi trebalo usmjeriti prema aktualnim potrebama i problemima društva, a u promišljanje potencijalnih rješenja aktivno uključiti studente. Fokus na sadržaj treba proširiti fokusom na mogućnosti njegove primjene, a izobrazbu produktivnih profesionalaca treba zamijeniti obrazovanjem društveno odgovornih građana koji će odgovorno i profesionalno obnašati svoje funkcije.
Istraživanje GOOD inicijative pod nazivom “Građanski odgoj i obrazovanje u kontekstu visokoškolskog obrazovanja: Politike, praksa i izazovi europskog i nacionalnog visokoškolskog prostora” izdali su Centar za mirovne studije i Centar znanja Kuće ljudskih prava, a provedeno je uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva.
Na europskoj razini ne postoji homogena slika po pitanju građanskog odgoja i obrazovanja – u kontekstu naziva, poučavanja i same prakse provedbe – pa i u kontekstu podučavanja, osposobljavanja i usavršavanja učitelja i edukatora. U visokoškolskom kontekstu obrazovanje studenata moguće je u formalnom (studijski programi) te neformalnom i informalnom okviru. U nacionalnom kontekstu, nesustavan odnos vlasti i resornog ministarstva prema građanskom odgoju i obrazovanju na svim razinama obrazovanja, kao i stalno mijenjanje statusa potencijalnog predmeta i njegovog provođenja, rezonira i na visokoškolskoj razini. Na hrvatskim sveučilištima trenutno ne postoji niti jedna visokoškolska institucija koja provodi studijski program ili barem pojedinačni sadržaj koji može pružiti kompetencije potrebne nastavnicima za kvalitetnu nastavu građanskog odgoja i obrazovanja.
U formalnom obrazovanju najviše se zagovara model učenja zalaganjem u zajednici (academic service-learning) i istraživanja temeljenog na potrebama zajednice (community-based research). Primjeri takvih aktivnosti pronalaze se na brojnim sveučilištima u SAD-u, Australiji, Južnoj Americi i drugdje, a mogu se pronaći i na domaćim sveučilištima, ali još uvijek samo u domeni entuzijastičnih iskoraka malog broja sveučilišnih nastavnika, poput kolegija na odsjecima za informacijske i komunikacijske znanosti i psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ili socijalnom radu Pravnog fakulteta. Service-learning osmišljen je tako da povezuje kurikulum i potrebe zajednice putem aktivnosti koje razvijaju znanje, vještine i utječu na sustav vrijednosti i promjene stavova kod studenata.
U tom je kontekstu najteži položaj sveučilišnih nastavnika od kojih se očekuje otvorenost za suradnju sa zajednicom, uspostavljanje i rukovođenje partnerskim projektima, osmišljavanje i priprema nekonvencionalnih nastavnih programa, osmišljavanje terenskog rada, poticanje i vođenje timskog rada, adekvatno dokumentiranje vlastitoga rada, a osobito rada studenata i njihovog napretka, interdisciplinarnost, osiguranje materijalnih sredstava za provedbu aktivnosti, a pritom nemaju adekvatnu institucionalnu i administrativnu podršku te se rezultati takvih aktivnosti rijetko, ako uopće, adekvatno vrednuju u sustavu napredovanja.
Drugi se model, neformalno i informalno učenje, razvija tek u posljednjih desetak godina, a dominantno se povezuje uz podršku studentima u (budućem) zapošljavanju odnosno vrednovanju i prepoznavanju ključnih kompetencija koje bi im mogle olakšati izlazak na tržište rada. Među sveučilištima u Europi trenutno se najveći broj primjera dobre prakse pronalazi među britanskim sveučilištima. Tako primjerice Sveučilište Newcastle ima razvijenu Strategiju o angažmanu u kojoj se ističe kako bi se izvannastavni angažman studenata, koji se formalno i vrednuje, trebao percipirati kao integralni, sastavni dio poučavanja, istraživanja i stručnih nastojanja. U domaćem je kontekstu iznimka Sveučilište u Rijeci koje je revidiralo studijske programe na način da se 5 do 10 posto od ukupnih ECTS bodova predviđenih studijskim programom na preddiplomskoj i diplomskoj razini preusmjerava u vrednovanje kompetencija studenata stečenih njihovim sudjelovanjem u izvannastavnim aktivnostima odnosno ciljano osmišljenim angažmanom u lokalnoj zajednici.
U europskim zemljama postoje tri različita pristupa obrazovanju odnosno usavršavanju nastavnika za podučavanje građanskog odgoja i obrazovanja. Prvi je uključen u (inicijalno) visokoškolsko obrazovanje, drugi podrazumijeva specijalizirane programe koje slušaju samo oni koji imaju namjeru predavati građanski odgoj i obrazovanje, te stručno usavršavanje nastavnika. U Hrvatskoj postoji samo treći model gdje stručna usavršavanja nastavnika koordinira i provodi Agencija za odgoj i obrazovanje, nerijetko u suradnji s organizacijama civilnog društva. Međutim, i ovdje su nastupile značajne promjene nakon što je funkciju ministra znanosti, obrazovanja i sporta 2014. godine preuzeo Vedran Mornar, a tadašnji ravnatelj Agencije Vinko Filipović poručio da će udrugama civilnog društva biti ograničen pristup u kreiranju i provedbi građanskog odgoja i obrazovanja, što je proturječno preporukama na EU razini.
Republika Hrvatska još uvijek se nalazi između neosiguravanja adekvatnih ulaganja u obrazovanje općenito, a posljedično i u građanski odgoj i obrazovanje, te ignoriranja preporuka i donesenih deklaracija o važnosti obrazovanja za demokratsko građanstvo. Posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj se zamjećuju koraci prema donošenju kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja, međutim, još uvijek ostaje pitanje osigurava li trenutno predloženi okvir (međupredmetna provedba) kvalitetno i sustavno rješenje za provedbu građanskog odgoja i obrazovanja. Također, ako ne postoji jasan kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja te njegovo provođenje kroz predmet ili međupredmetnu nastavu u primarnom i sekundarnom obrazovanju, iznimno je teško očekivati od institucija visokog obrazovanja da u okviru formalnih studijskih programa ponude komplementarno obrazovanje budućih učitelja i nastavnika za građanski odgoj i obrazovanje kao i relevantnu metodiku provedbe takve nastave.
Tek kada je jasno što se kurikulumom građanskog odgoja i obrazovanja želi postići na osnovnoškolskoj odnosno srednjoškolskoj razini, moguće je paralelno razvijati relevantne kolegije na studijskim programima i obrazovati učitelje i nastavnike koji će biti kompetentni predavati.
S obzirom da se radi o publikaciji koja prva u nacionalnom kontekstu sustavno popisuje modele i načine provedbe osposobljavanja budućih nastavnika građanskog odgoja i obrazovanja, autori donose i brojne preporuke za daljnja istraživanja te preporuke hrvatskim sveučilištima odnosno sustavu visokoga obrazovanja o koracima koje već sada mogu poduzeti na učiteljskim i nastavničkim studijima.
Publikaciju u elektroničkom formatu preuzmite na istaknutoj poveznici.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
