Tema Razgovarala: Matija Mrakovčić
Mirela Pašić koautorica je priručnika Učenik građanin za 5. i 6. razrede, jedna od urednica priručnika Učenici građani: informirani, aktivni i odgovorni za 7. i 8. razrede te sudionica procesa razvoja takozvanog riječkog modela uvođenja Građanskog odgoja i obrazovanja u formalni obrazovni sustav. Trenutno je zaposlena u udruzi SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava kao koordinatorica za preventivne i edukacijske programe. Ema Žufić je projektna voditeljica u udruzi Delta koja djeluje u području građanskog odgoja i obrazovanja, volontiranja, strukturiranog dijaloga, rada s mladima, politika za mlade i društveno korisnog učenja.
KP: Mirela, možeš li nam ukratko ispričati historijat događanja pred uvođenje GOO-a u Rijeci, kako je tekao taj proces, tko je u njemu sudjelovao?
M.P.: Prošlo je već 5 godina otkad je u školskoj godini 2016./17. Grad Rijeka eksperimentalno uveo građanski odgoj i obrazovanje kao izvannastavnu aktivnost, a tome je prethodilo upravo to što je Grad ispitao potrebe osnovnih škola, s obzirom da je njima osnivač, u suradnji sa civilnim sektorom. Nakon što su škole iskazale veliki interes i potrebu za uvođenjem takvog predmeta ili, u ovom slučaju, izvannastavne aktivnosti, krenulo se u provedbu. Inicijativa je došla iz Grada, no odgojno-obrazovni sustav i civilni sektor, a rekla bih i svi drugi uključeni akteri, objeručke su prihvatili ideju. Tome je zapravo prethodilo više od 25 godina čekanja da se stvari pokrenu na nacionalnoj razini i zagovaranja da se GOO uvede sustavno u škole. Ne samo u škole, važno je u tom kontekstu govoriti i o predškolskom sustavu. GOOD inicijativa je napravila dobar posao prije uvođenja ovog modela, zato što je većim kampanjama došla do glavnih i odgovornih u gradskim upravama.
U izradu edukativnih materijala odnosno priručnika za učenike bili su uključeni i predstavnici civilnog sektora i predstavnici osnovnih škola i visokog obrazovanja. Mislim da se polazilo od toga da uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u 21. stoljeću u obrazovni sustav mora odgovarati na potrebe djece danas i mladih sutra. Krenulo se s najboljom namjerom da svi ti učenici i učenice dobiju priliku učiti, stjecati i razvijati vještine o nekim važnim, zapravo svakodnevnim stvarima s kojima će se susretati ili se već susreću u životu. Grad Rijeka je u taj proces ušao dosta pripremljeno, GOO se financira iz proračuna, dakle provoditeljima Grad sufinancira troškove pripreme i provedbe. Grad je organizirao edukaciju svih zainteresiranih provoditeljica i pružio mogućnost da prošire i sadržajni opseg tema koje pokriva građanski kao predmet. Važno je imati na umu i to da je GOO, prije svega, fokusiran na praktični rad, iskustveno učenje, istraživački projektni rad, tako da su provoditelji dobili veliku podršku u usvajanju nekih novih metoda rada. Osim priručnika, izrađene su i smjernice za provođenje programa i uporabu priručnika za nastavnice, koji definiraju obrazovne ishode, stečene građanske vještine, razvijene građanske vrijednosti te opis i strukturu aktivnosti za učenike.
Nakon eksperimentalne provedbe prve godine, uključilo se i Sveučilište na način da su studenti i studentice kolegija Evaluacijska istraživanja na Filozofskom fakultetu u sklopu društveno korisnog učenja provodili evaluaciju te prve godine provedbe. Kroz nju se pokazalo da postoji veliki interes da satnica GOO-a bude veća od 35 sati, dakle veća od jednom tjedno, te je Grad odlučio kao gornju granicu postaviti 70 sati, a provoditelji su mogli odabrati koji broj sati će iskoristiti. Oni su pak u evaluaciji istaknuli da im je bilo izrazito važno što su učenici imali potrebu za nekim aktualnim temama koje su se nametale pa su na taj način davali više prostora njihovim interesima.
Mislim da je riječki model jako dobar primjer, što se i pokazalo njegovim preuzimanjem u druge sredine i zajednice te prilagodbom svakoj sredini. Također, nije isto provoditi izvannastavnu aktivnost u manjem mjestu ili većoj urbanoj sredini, drugačiji su resursi. Izvannastavna aktivnost se ne ocjenjuje i mislim da je to dobro jer građanski odgoj i obrazovanje počiva na komponentama građanskog razumijevanja, razvijanja vrijednosti i stavova što je doista teško ocijeniti. Država nije osigurala da se GOO uvede kao izborni ili čak obavezni predmet, i u tom kontekstu i ovo je bio veliki iskorak, model koji je proizašao iz grassroot metode.
KP: Kakav je u tom procesu bio odnos javnog i civilnog sektora, kako se to partnerstvo razvijalo? Jesu li OCD-ovi sudjelovali u edukaciji provoditelja i u kojem opsegu?
M.P.: Ne samo da su sudjelovali već su osmislili program, u suradnji s Gradom i odgojno-obrazovnim ustanovama, osmislili su model edukacije koja je bila vrlo opsežna, imala nekoliko modula kroz koje su prošli provoditelji. Civilni sektor ima vrlo specifična znanja i vještine, fleksibilan je i brzo se adaptira promjene. To je naša prednost, ali i problem jer smo takvi zbog kratkoročnog financiranja i stalnog traženja financijskih sredstava za opstanak. Model je bio zamišljen kao interaktivan i da se u samoj provedbi makne fokus s bilježnica i puke teorije, da se izlazi u zajednicu, upoznaje neke nove organizacije, neke nove ljude. Tako da su škole redovno ostvarivale suradnju s udrugama, ne samo s udrugama, općenito s organizacijama civilnog društva u našoj zajednici i sa nekim drugim ustanovama, primjerice, u kulturi, s nekima su imali zajedničke radionice.
No, čini mi se da su OCD-i u smislu suradnje na građanskom odgoju puno važniji za srednjoškolski uzrast. Građanski odgoj kao izvannastavnu aktivnost slušaju učenici od 5. do 8. razreda, no to se prekida u trenutku kada dođu u srednju školu. Mi u SOS Rijeka, ali i druge organizacije iz drugih područja, koje pokrivaju ekološku, gospodarsku ili političku dimenziju GOO-a, provodimo aktivnosti u suradnji sa školama. SOS Rijeka, primjerice, sa srednjim školama provodi različite radionice u području promocije nenasilja, zdravih odnosa u mladenačkim vezama, rodne ravnopravnosti i slično. Dalje, tu je problematičan moment kratkoročnosti provedbe tih projekata. Primjerice, ove godine će 1.A razred biti obuhvaćen brojnim radionicama i imat će priliku razvijati kritičko mišljenje, dok možda iduće godine 1.B neće imati tu mogućnost jer nam neće proći projekt. Često ukazujemo na to i smatramo da bi takav model suradnje trebao biti stabilniji, kvalitetniji i dugoročno planiran. Da se projektna suradnja treba podići na razinu programa, kao što je sada GOO u osnovnim školama. Udruge su te koje se lakše prilagođavaju i brže komuniciraju, a obrazovni sustav, iako se puno teže adaptira na promjene, garantira određenu stabilnost i održivost. Možemo jako puno ponuditi u toj suradnji civilnog i javnog sektora.
KP: Iako su OCD sudjelovali u inicijativi i imali važnu ulogu na početku, nakon što je lokalna uprava preuzela financiranje i organizaciju provedbe, lokalni OCD-i nisu više toliko uključeni u provedbu?
E.Ž.: Znam da Grad osigurava dodatnu edukaciju osobama koje se žele uključiti, ali ne znam koliko je to sustavno i kada i kako se održava. Javila nam se jedna kolegica koja se željela educirati i osnažiti u provođenju tema građanskog i tada smo osvijestile da nema prijenosa znanja, od lokalnih OCD-ova u Rijeci koji se bave određenim temama u područjima građanskog, prema učiteljima i učiteljicama odnosno nastavnicima koji provode građanski. Grad organizira edukaciju, ali tu nedostaje poveznica s lokalnim OCD-ima. Kao mogući odgovor na to smo napisale projekt MODUS – civilni i javni sektor za građanski odgoj i obrazovanje koji trenutno provodimo jer želimo istražiti suradnje udruga sa školama i kroz koji želimo razviti neki prijedlog modela suradnje civilnog sektora i škola, kao nadogradnju riječkog modela, ali i kao praksu koja se može primijeniti na srednje škole i na nacionalnoj razini. Projekt provodimo s partnericama iz Centra za građanske inicijative Poreč i Udruge Breza iz Osijeka. Prvo bismo htjele istražiti potrebe nastavnica i predstavnica OCD-a, u Istarskoj, Primorsko-goranskoj i Osječko-baranjskoj županiji, a finalno osmisliti model suradnje odgojno-obrazovnih ustanova i OCD-a te pilotirati njegovu provedbu u tim županijama.
Što se Primorsko-goranske županije tiče, postoje velike razlike u provedbi između Rijeke i manjih sredina. U Rijeci je neke stvari lakše napraviti, udruge su u gradu, fizički su bliže i do informacija je lakše doći. Barijere s kojima se susreću škole u manjim mjestima nisu dovoljno adresirane. Ne postoji jedno mjesto na kojem možeš pronaći sve informacije o udrugama s kojima škole mogu surađivati, do institucija je ipak lakše doći. Često smo se susretale s učenicima i učenicama koje ne znaju što je civilno društvo, što su udruge, gdje bi sve mogli volontirati, što sve postoji… Također, važna su i pitanja financijske i svake drugačije podrške različitim modalitetima suradnje civilnog s javnim sektorom na koje se često zaboravlja, a vremenski i ljudski kapaciteti lako se troše.
KP: Ovisi li provedba GOO-a u Rijeci o dnevnopolitičkim događanjima?
E.Ž.: Čini mi se da ne ovisi o dnevnopolitičkim previranjima, možda i zato jer Rijeka već dugo nema iskustvo neke druge političke opcije na vlasti, ali i zato jer Odjel za školstvo doista dobro radi, tamo rade sjajne žene koje se stvarno zalažu za GOO. Mislim da u gradskoj upravi postoji dovoljno kvalitetnih osoba koje mogu osigurati da provedba ide dalje. Također, riječki model je bio pionirski i ostalim je lokalnim upravama poslužio kao uzor tako da mislim da se tu neće dogoditi neke veće promjene. Svakako bi trebalo poraditi na širenju i nadogradnji modela.
Vezano uz ovu temu, Delta je početkom svibnja u suradnji s GOOD inicijativom organizirala raspravu s kandidatima i kandidatkinjama za Gradonačelnice o političkoj pismenosti mladih u Rijeci na kojoj su predstavljeni i rezultati trećeg vala velikog istraživanja o političkoj pismenosti učenika i učenica završnih razreda srednjih škola, a dio je bio posvećen upravo pitanju budućnosti riječkog modela. Sudjelovale su Ana Blečić Jelenović (Lista za Rijeku), Hrvoje Burić (Bura), Nikola Ivaniš (Primorsko-goranski savez), Katarina Peović (Radnička fronta), Davor Štimac (nezavisna lista), Vedran Vivoda (Akcija mladih) i Nebojša Zelić (Možemo! Rijeka). Svi prisutni kandidati i kandidatkinje podržavaju riječki model GOO-a, a imaju i svoje prijedloge za proširenje i nadopune tema i načina provođenja. Iako Grad nije osnivač i ne može odlučivati o provedbi u srednjim školama, dosta se pričalo o važnosti implementacije GOO-a u srednje škole, pogotovo u strukovne, gdje Grad može pružiti podršku nastavnicima i nastavnicama i organizirati dodatne programe s resursima koje ima.
KP: Možete li nakon 5 godina provedbe GOO-a u Rijeci podvući crtu, dati neki svoj dojam dosadašnjeg tijeka provedbe?
M.P.: Grad Rijeka je nedavno objavio rezultate dvogodišnjeg istraživanja provedbe i pokazalo se da su učenici, provoditelji i roditelji toliko zadovoljni da su program ocijenili 4,53, što je zapravo petica. To pokazuje njihovo zadovoljstvo i mislim da je ono toliko visoko ocijenjeno jer je nastava organizirana kao iskustvena, terenska, praktična, u središte stavlja učenika, njegovo mišljenje, razvija kritičko razmišljanje. Ono što mi je bilo zanimljivo u rezultatima koje je Grad objavio jest da više od 70 % učenika smatra da se sada može bolje zauzeti za sebe, može lakše odbiti sudjelovanje, lakše se uživjeti u poziciju druge osobe. Zapravo, neka važna saznanja kako mladi mogu pronaći svoje mjesto u zajednici.
Usporedila bih to s friškim rezultatima istraživanja političke pismenosti učenika i učenica završnih razreda srednjih škola koje su proveli Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Gong, Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, Centar za studije jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu i Filozofski fakultet u Rijeci. Rezultati prethodnog istraživanja pokazali su da se 50% tada ispitanih slaže s tvrdnjom da je homoseksualnost vrsta poremećaja ili bolesti, a u aktualnom istraživanju ta je brojka oko 30 %. Tu sam se htjela osvrnuti na prethodnu priču o 1.A i 1.B, gdje 1.A ove godine ima mogućnost upoznati se s tim temama i osvijestiti teme o uvažavanju drugačijih, ravnopravnosti i slično, a 1.B sljedeće godine neće imati tu priliku. Dolazimo opet do te oscilacije gdje imamo jednu grupu mladih koji razumiju neku različitost dok s druge strane imamo mlade koji nisu imali priliku kroz formalni sustav susresti se s tim temama. Važno je da im kroz sustav, kroz građanski odgoj i obrazovanje, damo prostor da kritički promišljaju o tim temama, iz nekoliko različitih uglova.
Još jedna zanimljiva informacija koja je proizašla iz istraživanja jest izražena vidljivost drugačijih rezultata na području Zagreba i na području nekog drugog dijela Hrvatske. Što nam pokazuje da sustav još uvijek nije dovoljno decentraliziran i da je to jedan smjer u kojem treba ići, da učenici u cijeloj Hrvatskoj imaju jednake mogućnosti i prilike. Tako bi i GOO, zapravo, trebao biti dostupan i omogućen svima, s obzirom na specifičan lokalni kontekst. Zato je, da se vratimo na riječki model, on važan, jer se može preuzeti i prilagoditi svakoj zajednici, tako je zamišljen.
Provedba intervjua sufinancirana je sredstvima Mreže zaklada Otvoreno društvo, u sklopu projekta Time4GOOD Education 2.0.
ObjavljenoObjavljeno
