Tema Piše: Matija Mrakovčić
Muzej kao mjesto društvene pravde nije jednoznačan pojam jer koncept društvene pravde ovisi o kontekstu pojedine zajednice. David Fleming, ravnatelj Nacionalnih muzeja u Liverpoolu, mreže devet gradskih muzeja i galerija, tijekom izlaganja u Muzejskom dokumentacijskom centru, istaknuo je da shvaćanje društvene pravde zapravo ovisi o razini demokracije neke zajednice.
Socijalna pravda Flemingu znači dvije stvari: jednak pristup svima onome što muzej radi te zagovaračko adresiranje društvenih problema. Jedan od liverpulskih muzeja, jednostavno nazvan Museum of Liverpool, otvoren je 2011. godine i dobitnik je nagrade Vijeća Europe zbog “propitivanja stanja ljudskih prava”. To konkretno znači da, uz tradicionalniju izlagačku aktivnost, liverpulski muzeji ne prezaju od kontekstualiziranja svoje svakodnevnice, pa tako organiziraju izložbu naziva Bijelo zlato: stvarna cijena pamuka koja tematizira rad koji stoji iza branja pamuka danas: dječji rad, potplaćeni ili neplaćeni rad, u Indiji ili Uzbekistanu. U britanskom kontekstu Liverpool je veoma siromašan grad, ujedno i sjedište jednog od najvećih svjetskih proizvođača pamuka.
O izlaganju sadržaja Fleming je kratko rekao da “muzeji moraju biti emocionalni” što znači angažirani i u emocionalnom, a ne samo intelektualnom pogledu – iza svakog postava mora biti priča (story), autentična priča o ljudima. Iako je napomenuo da koncept izvornosti danas ne nosi nikakvu težinu, samo tematiziranje svakodnevnice ponekad može biti dovoljno snažna poruka.
Kao primjere je naveo posljednju izložbu o April Ashley pod nazivom A Portrait of a Lady. Radi se o priči o ženi rođenoj kao muškarac koja se operaciji spola podvrgnula još u 1960-im, bila potjerana s posla fotomodela te je tek nakon četrdesetak godina dobila osobnu iskaznicu na kojoj je napokon postala April. Potom, izložba fotografija umirućih ljudi autora Rankina. Ljudi s intelektualnim poteškoćama, od mentalne retardacije do staračke demencije, tema su izložba i jedna od posebno ciljanih društvenih skupina kojima se muzeji obraćaju.
Fleming je predstavio i malenu, ali snažnu inovaciju muzejskog postava: tijekom gotovo svake izložbe na jednom od zidova muzeja postavljen je natpis Tell us what you thought about the exibition, a posjetiteljima su ponuđeni post-it papirići. Reakcije, kako pozitivne, tako i negativne, nikada ne izostaju, a zid s komentarima postaje svojevrsna angažirana instalacija.
Museum of Liverpool ima važno mjesto u svakodnevnici grada. Tako snažna zajednička trauma, pogibija 96 ljudi tijekom nogometne utakmice 1989. godine, unatoč upozorenjima službenih organa, dobiva posebno mjesto u sjećanju s vanjske strane Muzeja. Radi se o slučaju čiji uzrok još uvijek nije službeno razriješen, no policijska je istraga završila optuživanjem navijača Liverpoola radi pretjerane konzumacije alkohola. Muzeju nije strano ni izlaganje predmeta ukradenih iz bivših britanskih kolonija pod točno takvim nazivom. Tematiziranje britanskog imperijalizma, kao i suvremenih oblika porobljavanja, ropskog kućnog rada, dječjeg rada te prisilnog seksualnog rada, svojstveno je još jednom liverpulskom muzeju, Međunarodnom muzeju ropstva.
Ipak, Liverpool nije usamljen primjer. U najbližem susjedstvu postoje Nacionalni povijesni muzej u Tirani koji izlaže crteže tinejdžera o korupciji u svakodnevnom životu albanskog društva ili Muzej rumunjskog seljaka u Bukureštu koji je tijekom komunističkog režima pretvoren u muzej partije, a nakon promjene vlasti vraćena mu je prvobitna namjena. U Argentini postoji Muzej demokracije, u Brazilu Memorijalni centar otpora ili Muzej imigracija.
Liverpulski muzejski kolektiv koji je Fleming predstavio dobio je punu potporu tek 2011, a tome su prethodile godine i godine rada na osvještavanju društvenih nejednakosti, posjetitelja kao i muzejskih radnika. Danas liverpulski muzeji imaju potporu i državnog i civilnog sektora, a problematika koju obrađuju postala je nekontroverzna u životu grada. U tom kontekstu zanimljivo je vidjeti kako u gradu s veoma visokom nezaposlenošću, stanovništvom manjem od Zagreba, postoji devet muzeja i svi imaju istaknutu društvenu ulogu.
Iako je to miljama daleko od hrvatskog konteksta gdje stav prema društvenoj svakodnevnici velike kulturne institucije zauzimaju tek ako im se naredi, inače same nemaju inicijativu i sudjeluju u životu zajednice gotovo kao i većina intelektualaca koji sjede po filozofskim, političkim i pravnim fakultetima, naprimjer. Na tribini je bio prisutan velik broj zaposlenika zagrebačkih muzeja, iz umjetničkog i upravljačkog sektora, a njima je Fleming istaknuo umrežavanje i povezivanje kao ključno za ostvarivanje snažnije pozicije, pozvavši ih da potpišu pristupnicu za Savez muzeja za socijalnu pravdu (SJAM) ili kampanju Museums Change lives.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
Objavljeno
