Umjetnost u digitalno doba

DailyArt mobilna je aplikacija kojom se umjetnost i vizualna kultura pokušava približiti novoj, do sada neangažiranoj publici. Aplikaciju koja se besplatno može skinuti na iPhone, iPade i androide, 2012. godine proizvela je tvrtka Moiseum na inicijativu njene osnivačice, poljske povjesničarke umjetnosti Zuzanne Strańske. Aplikacija svaki dan predstavlja jedno umjetničko djelo iz određene svjetske zbirke ili muzeja korisnicima kojih danas ima gotovo pola milijuna. Pristup globalnoj publici od nedavno ima i zbirka muzejskih plakata Muzejskog dokumentacijskog centra, predstavljena nagrađivanim plakatom Borisa Ljubičića Vrč ide na vodu dok se ne razbije, koja je postala prva hrvatska muzejska zbirka predstavljena na ovoj mobilnoj aplikaciji.

Prikaze nekih od najznačajnijih djela svjetske likovne baštine prate i kratki tekstovi koji ih stavljaju u kontekst i tako doprinose privlačnosti aplikacije koja svojim korisnicima daje osjećaj “upućenosti” u kulturna zbivanja, a istovremeno izdvaja zanimljive, lako probavljive crtice iz velike, nepregledne šume povijesti umjetnosti. Ubrzo nakon pokretanja DailyArt proglašen je jednom od najboljih edukativnih aplikacija na svijetu, nakon čega se proširio i na web stranicu koja također obuhvaća znatan broj umjetničkih djela predstavljenih kvizovima, gifovima i drugim formama privlačnim novoj mladoj publici i karakterističnim za brzu, internetsku konzumaciju.

Privlačenje internetske generacije u snene kulturne institucije i približavanje prašnjavih zbirki publici navikloj da joj se akumulirano globalno znanje nalazi nadomak pokreta palcem sigurno su glavni razlozi zašto su muzeji poput Kunsthistorisches Museuma iz Beča, Musee d’Orsay iz Pariza, British i Tate Modern iz Londona ili Art Institut iz Chicaga prigrlili ovaj kunsthistoričarski bling. Mogućnosti koje pruža jednostavan i brz pristup širokoj i ne nužno kritičnoj publici još se ispituju, no popularnost ovakve vrste komunikacije, kao što prenosi MDC na svojim stranicama, poljsko Ministarstvo kulture iskoristilo je uoči održavanja velike međunarodne konferencije posvećene povratu umjetnina nestalih tijekom rata, kada su punih mjesec dana na DailyArtu plasirali fotografije umjetnina nestalih iz poljskih zbirki.

Umjetnost koja izlazi iz zamračenih kutaka ocvalih institucija i postaje široko dostupna pozitivna je vijest, no trenutna opća digitalizacija klasičnih djela i njihovo prenošenje u virtualni prostor ponovno otvara pitanja tko kurira takve virtualne zbirke, a posebno tko na njima zarađuje. Najpoznatiji primjer virtualne muzejske zbirke vjerojatno je Google Arts & Culture. Google je internetsku platformu pod nazivom Google Art Project, pokrenuo 2011. godine u suradnji s nekoliko poznatih muzeja kao što su Tate Gallery u Londonu, Metropolitan Museum of Art u New Yorku ili Uffizi u Firenci, a platforma korisnicima omogućava virtualnu šetnju kroz spomenute institucije, uvid u njihove zbirke te stvaranje vlastitih virtualnih kolekcija koje se naravno dalje mogu dijeliti putem društvenih mreža.

Google danas surađuje s više od 180 partnera i predstavlja brojne zbirke, od tradicionalnih do ulične umjetnosti. Lansiranje ove platforme izazvalo je podijeljene reakcije. S jedne strane proširena je dostupnost znanja, a pozitivnim se spominje i smanjenje “gužvi” u popularnim muzejima, dok se istovremeno autorima spočitava već uobičajeni eurocentrizam. Također, tehnologija korištena pri snimanju i bilježenju radova, dizajnirana prvenstveno u tu svrhu, uvelike je ubrzala digitalizaciju brojnih zbirki, što bi inače trajalo godinama, čak i desetljećima.

Ipak, problematična ostaje mogućnost selekcije sadržaja. Do sada su muzeji i ostale institucije odlučivali što je važno i što trebamo znati. Sada to postaju tvrtke kao što je Google ili aplikacije kao što je DailyArt. Također, postavlja se pitanje preraspodjele profita. Iako Google možda ima određene troškove pri pohranjivanju podataka, sadržaj koji prezentira dobiva besplatno, te na njemu dalje zarađuje. Istovremeno, muzeji koji i dalje imaju jednake troškove prikupljanja, istraživanja i pohranjivanja umjetničkih djela svoje zbirke besplatno dijele na drugim platformama. Ignoriranje digitalizacije i virtualnih zbirki također nije opcija, jer internetska prisutnost postaje norma. Institucije koje nisu proširene na svim internetskim platformama postaju irelevantne, bez obzira na vrijednost njihovih kolekcija, stoga će biti zanimljivo vidjeti kako će digitalizacija dalje utjecati na percepciju umjetnosti i kulture, odnosno što ćemo u budućnosti smatrati važnim elementima kulture.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.