Digitalni transfer generacijskog znanja

Muzejske i druge baštinske institucije nalaze se pred novim, nacionalnim projektom koji bi trebao potaknuti digitalizaciju muzejskih kolekcija. Muzejski dokumentacijski centar (MDC) iz tog je razloga organizirao predavanje profesorice Erasmus sveučilišta u Rotterdamu, dr. Trilce Navarrete, koja se bavi povijesnim i ekonomskim aspektima digitalizacije kulturne baštine. MDC navodi kako je u hrvatskim muzejima svega 13.8 posto građe digitalizirano, a u projekte digitalizacije i dalje se najčešće “uskače” bez potpune ideje o razlozima njene potrebe i kompleksnosti posla koji treba biti odrađen – od svih predradnji koje digitalizacija uključuje, odabira građe i restauracije preko metapodataka i rješavanja autorskih prava, do objave i pohrane podataka.

Navarrete je u svom izlaganju dala europsku perspektivu digitalizacije, navodeći pritom kao primjer Nizozemsku koja je počela s digitalizacijom devedesetih godina. U to vrijeme masovne kompjuterizacije institucija, digitalizacija se počela provoditi s ciljem poboljšanja administracije, kao i cjelovitijeg uvida u opseg nacionalne baštine, a 2008. godine došli su do procjene od oko 45 milijuna objekata u nacionalnim kolekcijama. Europska unija također različitim inicijativama potiče digitalno prikupljanje i slobodan pristup cjelokupnoj europskoj baštini. Jedna od inicijativa koja prikuplja digitaliziranu europsku baštinu i pokušava je učiniti dostupnom putem online platforme je Europeana. U sklopu Europeane pokrenuto je više projekata koji se bave različitim aspektima digitalizacije. Primjerice, cilj mreže AthenaPlus, osnovane 2013. godine, omogućavanje je pristupa mrežama kulturne baštine, obogaćivanje metapodataka, poboljšanje višejezične terminologije, te prilagođavanje podataka korisnicima s različitim potrebama. Konzorcij mreže sastoji se od ukupno 40 partnera iz 21 države članice, a pomoću Europeane veliku količinu digitaliziranog kulturnog sadržaja treba učiniti dostupnim za korisnike. Hrvatski muzeji na Europeani prisutni su sa svega 65 tisuća predmeta, od čega je gotovo 87 posto u kolekcijama Muzeja za umjetnost i obrt.

Od 2014. godine dio Europeane postao je i projekt Enumerate, s glavnim ciljem stvaranje pouzdane baze statističkih podataka o digitalizaciji, digitalnoj pohrani i internetskom pristupu kulturnoj baštini u Europi. Navarrete navodi kako prema dostupnim podacima, 45 posto muzejskih institucija ima digitalnu strategiju, no unatoč dugoj povijesti digitalizacije, još uvijek puno sadržaja nije dostupno online. Za to postoji puno razloga, od nedostatka resursa potrebnih za takve sveobuhvatne pothvate, do nerazjašnjenih vlasničkih prava. Ipak, očuvanje i sistematizacija podataka te dijeljenje znanja neupitne su prednosti digitalizacije pa brojne institucije traže nove i bolje načine komunikacije s publikom. Iako se trudi prikupljati velike količine sadržaja, čini se kako Europeana kao online baza nije baš atraktivna, pa muzeji istražuju mogućnosti drugih platformi, između ostalih i platforme kao što su Instagram ili YouTube. Također, sve popularnije postaje korištenje različitih digitalnih tehnologija za popularizaciju pojedinih radova, kolekcija ili institucija. Primjerice, u sklopu projekta Next Rembrandt muzej Rijks je u suradnji s Institutom za Nizozemski jezik i Sveučilištem Carnegie Mellon u Pittsburghu, uz pomoć softvera koji na temelju slika lica može rekonstruirati glas, proizveo snimke na kojima Rembrandt, svojim glasom, drži slikarske lekcije.

Baština za čije se očuvanje i pohranu brinu muzeji koristi se na različite načine, jednako u obrazovne i komercijalne svrhe, no pitanje koje se i dalje postavlja je – tko treba financirati prikupljanje i proizvodnju znanja koje potom svi mogu besplatno koristiti. Također, kako ćemo mjeriti korištenje i popularnost pojedinih stranica, muzeja ili radova, ako je sav sadržaj dostupan putem nekoliko klikova mišem. Odluke o financijskoj potpori muzejima donosile su se i na temelju prodanih ulaznica, pa se postavlja pitanje da li bi novo mjerilo trebala postati klikanost na online sadržaj, ili njegovo preuzimanje na osobne uređaje. Također, kada se neki rad koristi u komercijalne svrhe, često zaboravljamo da je za njegovu pohranu, restauraciju i dostupnost vjerojatno zaslužna neka institucija, no kada ta ista institucija traži financije za nastavak svog rada, zbog sve manjih sredstava za kulturu, bit će preusmjerena na traženje upravo komercijalnih izvora financiranja. Jedan od prijedloga zato je da se uz svako korištenje nekog rada, pogotovo ako je to u komercijalne svrhe, treba navesti institucija zaslužna za njegovo očuvanje i dostupnost.

U javnosti još uvijek vlada konsenzus, što i brojni europski projekti potvrđuju, da sveobuhvatno znanje o kulturi i dalje treba biti besplatno i javno dostupno. S obzirom na to da su resursi institucija ograničeni, otvaraju se posebna namjenska sredstva za digitalizaciju baštine, no jednom kad ona postane dostupna, javnost više ne obraća pažnju da briga za te radove i dalje stoji na muzejima i još uvijek “košta”, dok istovremeno muzeji više ne mogu računati na prihode od primjerice prodaje ulaznica. Muzeje se zato sve više preusmjerava na nove načine financiranja, od crowdfundinga do eksploatacije kolekcija putem muzejskih dućana, a istovremeno se zaboravlja da bi javne institucije trebale biti javno financirane. Tako bi muzeji mogli neometano vršiti svoju javnu funkciju i umjesto marketingom baviti se očuvanjem, istraživanjem i komunikacijom, te najvažnije, transferom generacijskog znanja.