Tema Stručno-znanstveni časopis Muzeologija izlazi od 1953. godine i objavljuje sadržaje koji pridonose razvoju ove znanstvene discipline. Časopis prvenstveno služi kao platforma za objavljivanje znanstvenih radova stručnjaka iz područja informacijskih znanosti, magistarskih radova, stručnih i znanstvenih priloga s muzeoloških savjetovanja. Također, potiču se istraživanja povijesti muzeja i zbirki, fenomena kolekcioniranja i hrvatskih kolekcionara. Časopis izdaje Muzejski dokumentacijski centar (MDC), institucija osnovana 1955. godine s ciljem razvoja hrvatske i svjetske muzejske zajednice putem dokumentacijskih, informacijskih, savjetodavnih, muzeoloških, istraživačkih, obrazovnih, izdavačkih, knjižničkih i izložbenih djelatnosti.
Muzeologija izlazi jednom godišnje, a 12. travnja u MDC-u predstavljeno je njeno novo izdanje – Muzeologija 54, posvećeno temi razvoja publike u muzejima. Uz gostujuću urednicu ovog broja, Željku Miklošević s Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, publikaciju su predstavile i autorice istraživanja Dorotea Fotivec, Ana Pia Matijaš, Ileana Kurtović i Rebeka Knajs. Autorice tekstova istražile su i vrednovale programe hrvatskih muzeja, analizirale muzejske komunikacijske aktivnosti, digitalne marketinške alate te način rada društvenih mreža i njihovog korištenja kao platforme za razvoj dvosmjerne komunikacije između muzejskih institucija i njihovih korisnika.
U uvodniku publikacije Miklošević piše kako je “poznavanje različitih skupina korisnika, razloga zašto dolaze i kakva iskustva stječu i zahtijevaju, a posebno toga tko i zašto ne dolazi u muzeje, ključno za ostvarivanje komunikacijskih i obrazovnih ciljeva ovih institucija”. Osim prikupljanja, istraživanja i čuvanja građe, muzeji imaju i ključnu ulogu obrazovanja i prenošenja postojećeg znanja javnosti. Kako bi se ispitala uspješnost ovih procesa, odnosno u kojoj mjeri je izložbeni postav ostvario zadani cilj u komunikaciji s publikom, muzeji se koriste različitim anketnim i evaluacijskim metodama, a sve raširenija postaje komunikacija s muzejskim posjetiteljima putem društvenih mreža. Ispitujući reakcije svojih posjetitelja na društvenim mrežama, muzeji dobivaju uvid u zainteresiranost publike i uspješnost pojedinih izložbi, a redovito objavljivanje na društvenim mrežama također postaje neizbježan element marketinških aktivnosti. Prisutnost hrvatskih muzeja na društvenim mrežama, načini komunikacije s publikom te korištenje digitalnih marketinških alata, postali su i svojevrsna okosnica ovog broja Muzeologije.
Svakako treba spomenuti i istraživanja Vedrane Kristić koja je proučavala utjecaj muzejskih radionica za djecu na razvoj višestrukih inteligencija, Dorotee Fotivec koja je komunikaciju Muzeja grada Zagreba s publikom proučavala kroz evaluaciju prijevoda izložbenih tekstova na strane jezike te vrlo opsežno istraživanje Raše Savić Estetska iskustva posjetitelja Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Savić je pratila kretanja posjetitelja izložbenim postavom, zaustavljanje pri pojedinim izlošcima te ispitala njihovo razumijevanje sadržaja, a rezultati su pokazali određene nedostatke pri komunikaciji sadržaja s publikom. Ovakve metode muzejima i sličnim institucijama mogu pomoći pri boljem planiranju i postavljanju izložbi te prilagođavanju njihove prezentacije iskustvima i potrebama publike.
Većoj komunikaciji s posjetiteljima svakako pridonose i društvene mreže poput Facebooka putem kojih korisnici postaju aktivni sudionici rasprava. Iz marketinških razloga muzeji također obilato koriste društvene mreže, a zbog velike konkurencije i sve zahtjevnije publike, sadržaji koji se objavljuju postaju brojniji i kompleksniji. Privlačnost platformi poput Facebooka leži i u tome što su besplatne te omogućavaju pristup širokoj publici, no pri tome često zaboravljamo kako sve veća prisutnost na društvenim mrežama, svakodnevno objavljivanje i stvaranje posebnih sadržaja donekle iscrpljuje muzeje, njihov rad sve se više prebacuje u digitalnu sferu, a promet koji ostvaruju tim radom naplaćuju isključivo vlasnici društvenih mreža.
Ana Pia Matijaš u svom istraživanju Korištenje digitalnim marketinškim alatima u hrvatskim muzejima došla je do zaključka kako većina institucija marketinške alate koristi stihijski, bez jasno razrađene strategije, a umjesto marketinških stručnjaka poslove promocije odrađuju najčešće kustosi. Zbog stalnog pritiska za povećanjem broja posjetitelja razvoj marketinških aktivnosti postavlja se kao sve veći imperativ, a u tu svrhu moraju se odvajati ionako oskudna sredstva namijenjena produkciji izložbi. Pod objašnjenjem kako “marketing sam sebe isplaćuje, a k tome stvara i dobit”, aktivnosti razvoja publike koje bi trebale doprinijeti ispunjavanju potreba i interesa postojeće i stvaranju nove publike, svode se na povećanje broja posjetitelja i njihovo trošenje. Muzeji se tako pridružuju natjecanju u profitabilnosti na tržištu “atrakcija i slobodnog vremena”.
Korištenje različitih alata za komunikaciju s publikom, među kojima su i društvene mreže, svakako je potrebno, no pritom ne treba izgubiti iz vida osnovne ciljeve koji se time žele postići. Miklošević primjerice ističe kako bi “istraživanja korisnika i evaluacijske prakse trebale biti kvalitativne po metodologiji, a dominantna vrsta evaluacije preliminarna ili u obliku savjetovanja sa zajednicom na konceptualnoj razini, dakle prije ostvarenja projekta ili programa”. Time bi perspektive korisnika, kao i stručnjaka postale osnove razvoja programa, a korisnici bi u jednakoj mjeri postali i stvaratelji kulturne vrijednosti.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
