Blic Piše: Matija Mrakovčić
Kultura je javno dobro i bitan resurs za društveni i kulturni razvoj, a njena je ekonomska dimenzija samo jedan njezin aspekt. Omogućavanje pristupa kulturi mora uključiti uklanjanje prepreka pristupu kulturnim resursima te poticanje i promicanje mogućnosti za participaciju u kulturi. Europski projekt Pristup kulturi – Analiza javnih politika u kojem je sudjelovao Institut za razvoj i međunarodne odnose istraživao je jaz između društvene stvarnosti i političke normativnosti u području pristupa kulturi te razvijao niz preporuka Europskoj uniji radi povezivanja nacionalnih diskursa s europskom dimenzijom.
Projekt je trajao do kraja travnja 2015. godine, a rezultati istraživanja na nacionalnoj razini pokazali su da kulturna politika u Hrvatskoj, na nacionalnoj i lokalnoj razini, još uvijek nedovoljno prepoznaje i vrednuje napore onih koji aktivno osmišljavaju i provode projekte privlačenja publike i osiguranja pristupa kulturi. Na temelju podataka prikupljenih analizom literature, izvještaja Državnog zavoda za statistiku, dokumenata javne vlasti, privatnih dionika i političkih stranaka te niza polustrukturiranih intervjua, izrađen je izvještaj o politikama promicanja pristupa kulturi. U intervjuima je sudjelovalo 29 stručnjaka iz različitih polja kulture, i to onih prepoznatih kao “uspješnih”, od toga samo dvoje iz polja nezavisne kulture.
U nacionalnom izvještaju su kao prepreke i ograničenja u pristupu kulturi navedeni nedostatak artikuliranih kulturnih politika i ciljanih programa podupiranja i financiranja te pitanje cijene pristupa kulturi, u kontekstu proračunskih ograničenja i smanjenih subvencija, ali i teške ekonomske i socijalne situacije u društvu. Kao važni segmenti razvoja politika spomenuti su obrazovanje, pogotovo umjetničko obrazovanje, potom dostupnost informacija (uključujući ulogu medija), fizičke prepreke (pristup osobama s invaliditetom) te nedostupnost u širem smislu, mobilnost publike iz udaljenih mjesta u središta kulturnog života i događanja, odnos prema ne-korisnicima i ne-publikama, centralizacija te nemogućnost ulaganja u nove tehnologije.
Prema istraživanju, kulturna politika još uvijek više podupire “ponudu” – nudeći potporu u polju infrastrukture ili razvoja kulturne proizvodnje – u odnosu na “potražnju”, što znači da je fokus na omogućavanju pristupa postojećim kulturnim objektima i uslugama, a manje na pristupu sredstvima proizvodnje. Kulturne institucije i organizacije uključene su u brojne projekte i programe koje provode s različitim partnerima i za različite publike, često ih financirajući iz vlastitih sredstava zbog toga što službena kulturna politika ne prepoznaje takve programe kao važne. Iako su zabilježeni projekti namijenjeni djeci, mladima, starijim građanima, osobama s posebnim potrebama, beskućnicima i ostalim marginaliziranim skupinama, uključujući nacionalne i jezične manjine, i postoje razlike u tematskim pristupima, većina je programa ipak namijenjena djeci i mladima. Također, snažan je naglasak stavljen na pitanje decentralizacije i pristupa kulturi izvan većih gradova.
Među sektorima prepoznatima kao važnim za promicanje participacije i pristupa identificirani su obrazovanje, turizam, manjine, mediji, regionalni razvoj, urbano planiranje i zaštita okoliša, a kao temelj razvoja međusektorska povezanost i koordinacija. U ovom je kontekstu uloga obrazovanja, odnosno Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta i povezanosti s Ministarstvom kulture, ocijenjena kao najvažnija. Istraživanje ističe da do snažnijeg prijenosa pozitivnih primjera i inovativnih programa dolazi iz smjera praksi u politiku, umjesto obrnuto. Zaključeno je da je potrebno razviti eksplicitne kulturne politike pristupu kulturi, na nacionalnim i lokalnim razinama, koje će se reflektirati u instrumentima i financijama, javnim i privatnim.
Projekt provode Zaklada Interarts (Španjolska), Nordijski centar za istraživanje baštine i kreativnosti AB (Švedska), Istraživački institut Telemark (Norveška), Centar za istraživanje kulturnih politika i menadžmenta (KPY), Sveučilište Istanbul Bilgi (Turska) te Institut za razvoj i međunarodne odnose odnosno Odjel za kulturu i komunikacije pod vodstvom Jake Primorac i Aleksandre Uzelac. Završni izvještaj projekta trebao bi biti dostupan krajem lipnja.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
