Za cjelovito iskustvo posjeta

Kulturni sadržaji u javnim institucijama, nominalno otvoreni svima, i dalje ostaju nepristupačni dijelu populacije, a naročito osobama s invaliditetom. Sudjelovanje ove skupine u kulturnom životu otežavaju fizičke barijere, neprilagođeni prostori i izostanak sadržajnih prilagodbi, o čemu je za Kulturpunkt pisala Marina Bura. Na to upućuju i podaci Muzejskog dokumentacijskog centra (MDC) iz 2023., prema kojoj među ukupnim brojem posjetitelja_ica muzejskih ustanova u Hrvatskoj, samo 0.27 % njih pripada OSI populaciji. Upravo od te statistike polazi tekst Muzeji u Hrvatskoj: Dostupni, ali ne svima Danijele Hrman i Daniele Angelina Jelinčić.

Tekst je 4. svibnja objavljen u publikaciji IRMO Aktualno, u kojoj znanstvenici_e Instituta predstavljaju tekuća istraživanja široj zainteresiranoj javnosti. Istraživanje je obuhvatilo 123 muzeja (od ukupno 175 koji se nalaze u Registru muzeja, galerija i zbirki u RH pri MDC-u), a bilo je podijeljeno na tri tematske razine koje uključuju planiranje posjeta muzeju, uklanjanje fizičkih prepreka, te muzejsko iskustvo, odnosno organizaciju izložbenog sadržaja. Istraživačka pitanja pritom su bila usmjerena na osobe s različitim vrstama invaliditeta i njihove potrebe, a utemeljena su na tzv. “socijalnom modelu invaliditeta” uz četiri dimenzije održivosti: ekonomsku, okolišnu, društvenu i kulturnu.

Rezultati istraživanja pokazuju da manje od polovice uključenih institucija koje su sudjelovale u istraživanju (42,3 %) ima programe prilagođene OSI populaciji, “što upućuje na to da inkluzivno djelovanje još uvijek nije standardna praksa, već uvelike ovisi o pojedinačnim inicijativama i kapacitetima muzejskih ustanova”, istaknule su Hrman i Jelinčić. Također, predstavljajući lanac inkluzivnih potreba od boravka u prostoru do interpretacije sadržaja, Hrman i Jelinčić zaključuju da se prepreke ne pojavljuju izolirano, te da njihova međuovisnost i manjak posvećenosti pojedinim fazama “može onemogućiti cjelokupno iskustvo posjeta” muzejima. 

Proučavajući različite načine prilagodbe sadržaja, Hrman i Jelinčić zaključuju da većina muzeja prepoznaje financijsku dimenziju potrebnu za uključivanje OSI populacije, koja je uvelike uvjetovana eksternim formalnim kriterijima, no upozoravaju da ekonomska inkluzija, sama po sebi ne može osigurati cjelovitu pristupačnost, niti funkcionirati kao zamjena. Takav pristup, navode, stvara “lažan osjećaj pristupačnosti”, dok osobe s invaliditetom i dalje ostaju u “pasivnoj ulozi korisnika”.

Među ispitanim institucijama, najveća pozornost posvećena je osobama s teškoćama u kretanju, dok se osobe s oštećenjem vida i sluha suočavaju s većim ograničenjima, a najniža razina prilagodbe zabilježena je kod osoba s kognitivnim poteškoćama. Istodobno, pri planiranju posjeta, muzeji rijetko omogućavaju potrebne informacije poput tlocrta (13 %), podataka o asistivnoj opremi (9 %) ili uputa o posjetu, dok su tehnologije poput audio vodiča, kontrastnih oznaka, taktilnih elemenata i dr. slabo dostupne.

Govoreći o unapređenju pristupačnosti Hrman i Jelinčić ističu ključnu ulogu muzejskog osoblja, odnosno manjak edukacija za rad s OSI populacijom. O važnosti edukacije djelatnika_ca pisala je i Lana Bunjevac za In-portal, naglašavajući ključnu ulogu pedagoga_inja, koji kao koautori_ce muzejskih postava sudjeluju u samo osam posto njih, prema istraživanju MDC-a iz 2022. Bunjevac pritom izdvaja doprinos Tiflološkog muzeja koji je značajno pridonio edukaciji muzejskih djelatnika_ca objavivši 2022. priručnik Pristupačnost za sve – smjernice za inkluzivnu praksu u okviru projekta Muzej za sve.

Zaključno, Hrman i Jelinčić ukazuju na potrebu za sustavnim promjenama i, u nedostatku nacionalnih, korištenje europskih sredstava namijenjenih financiranju inkluzivnih praksi. Isticanjem pozicije inkluzivnih praksi unutar europskih politika, autorice ovog istraživanja ističu širu potrebu za njihovom formalizacijom. No, jednako tako ukazuju na važnost sustavnog usmjeravanja kulturnog sektora prema unapređenju pristupačnosti i suradnju institucija s organizacijama koje rade s OSI populacijom, te potrebu za njihovim kontinuitetom. Takav kontinuitet moguće je osigurati jedino kroz konkretne lokalne, nacionalne i internacionalne politike kojima se financiraju adaptacije postojećih, izgradnja novih prostora, te prilagodba sadržaja kako bi javni prostori bili dostupni svima.