Odnos politike i pisanja

U četvrtak, 24. studenog, u sklopu programa koji organiziraju udruge Kurziv i Kulturtreger u popunjenoj Booksi je ugošćena turska politička novinarka i spisateljica Ece Temelkuran na događaju pod nazivom Odnos politike i pisanja. Temelkuran je nagrađivana novinarka i politička komentatorica koja piše za medije poput Guardiana, Le Mondea Diplomatique i The New Statesman, te književnica koja je dosad objavila četrnaest naslova. Trenutačno na turskom piše samo književnost, kao što je izjavila u jednom intervjuu. Bavi se temama poput tursko-armenskih i tursko-kurdskih odnosa, ženskih pokreta i političkih zatvorenika. Popunjenost Bookse svjedoči zanimanju koje novinarka, ali i zemlja iz koje dolazi, pobuđuje kod publike, što je potvrdila opaskom kako sama ne mora biti zanimljiva budući da dolazi iz zanimljive zemlje.

Uvod je započela dvjema pričama koje su joj pale na um kada je razmišljala kako pristupiti temi odnosa politike i pisanja. Naime, kao mlada novinarka (karijeru je započela s dvadeset godina) počela je pisati o političkim temama. U tom polju kojim su dominirali muškarci, pisala je o majkama političkih zatvorenika, no zbog osjetljivosti teme njene su vijesti rijetko bile objavljene, a i ako jesu, bile su iznimno kratke. Budući da je taj period pisanja i ne objavljivanja njenih vijesti trajao u nedogled, odlučila je napustiti posao i mislila je da će to biti kraj njene karijere u novinarstvu. Međutim, na dan kada je odlazila, majke političkih zatvorenika o kojima je pisala došle su u redakciju s cvijećem. Zbog toga je nastavila pisati, te tvrdi da je za nju politika uvijek bila emotivna, ne grandiozna priča, u smislu da na nju gleda kao na nešto što određuje njen život i život svih nas.

Druga priča ticala se trenutne situacije u Turskoj, a povezana je s njenim romanom Cycle: Time of Mute Swans koji govori o puču 1980. godine. Te godine u Ankari dvoje djece pokušava spasiti labudove iz središnjeg gradskog parka Kuğulu: budući da je glavni vojni general koji je orkestrirao puč pokušao labudove premjestiti u drugi park, te su oni odlučili pobjeći, u bijegu su se zabili u zid i uginuli. Nakon toga general zapovijeda da se preostali labudovi operiraju tako da više ne mogu letjeti. U labuđem parku još uvijek postoje labudovi koji ne mogu letjeti, a većina stanovnika Ankare je i zaboravila da su nekada i mogli. To je metafora Turske danas, tvrdi Temelkuran, a politika i političko se nalaze u i najmanjoj priči oko nas.

Cijelo predavanje obilježio je osjećaj defetizma koji Temelkuran nije skrivala. Normalan dan u Turskoj opisuje kao dan prepun izvanrednih vijesti – praktički se svakih nekoliko trenutaka događa nešto šokantno i uznemirujuće. U ovakvome je stanju izrazito teško pratiti vijesti i zadržati neki vid normalnosti. Tomu s jedne strane pridonosi brzina kojom se stvari odvijaju, s druge državna cenzura. Uz problem cenzure i nemogućnosti da informacije kolaju, dotakla se i uloge novinara i medija koji su izgubili povjerenje javnosti. Stapanje i povezivanje kapitala i medija dovelo je do gubitka povjerenja čitatelja u mainstream medije, što u konačnici dovodi do toga da vladajući veoma lako mogu izvrnuti uloge i optuživati medije za svakojake probleme. Ovo je pogotovo evidentno i u kontekstu nedavnih izbora za američkog predsjednika i termina poput post-istine i post-činjeničnosti koji su se počeli koristiti.

Kao nešto izrazito šokantno i uznemirujuće što upozorava na normaliziranje ekstremnog, u više je navrata spomenula i zakon koji su vladajući nedavno pokušali donijeti, a kojim se de facto pokušalo legalizirati silovanje maloljetnica – tim zakonom omogućilo bi se da muškarac, ako oženi maloljetnicu koju je silovao, izbjegne kazneni progon. Ovdje je istakla ulogu koju su žene imale u odbacivanju zakona, budući da su izašle na ulice u velikom broju. Na pitanje iz publike o ženskom pokretu i o tome koliko su žene ugrožene u Turskoj, odgovara da je slika idealnog stanovnika Turske muškarac, koji je sunit, konzervativan i poslušan, tako da je bilo tko tko ne spada u tu kategoriju automatski meta političke moći. Tu žene, djeca i priroda prvi nastradaju, pogotovo žene koje se koristi u bilo kojem velikom ideološkom projektu. Dotakla se i prosvjeda u parku Gezi 2013. godine te nedavnog neuspjelog puča te je kao dva velika problema izgradnje pokreta otpora u Turskoj istaknula civilno društvo i politike identiteta koje rastaču pokret i opozicijsku energiju. Civilno društvo nije uopće reagiralo na pokušaj vlade da progura sramotni zakon o legaliziranju silovanja maloljetnica, a osobni identiteti i, primjerice, seksualna opredijeljenost ne trebaju određivati političku opredijeljenost, smatra Temelkuran, te završava da je odgovor klasna politika.

Na pitanje iz publike kako vidi ulogu književnosti i njenu povezanost s političkim, odgovara da ona ne može spasiti svijet, ali da može sačuvati ono dobro u ljudima za buduće generacije. To je zadaća književnosti. Kako cijelo predavanje ne bi završilo u pesimističnom tonu koji se definitivno mogao osjetiti među publikom, Temelkuran je završila citatom Arundhati Roy, istaknuvši kako velike nade polaže upravo u žene i ženski pokret, budući da one tisućama godina trpe represije protiv kojih se još uvijek borimo. U skladu s tim i problemima koje je Temelkuran navela, te općim slabostima ljevice, dopustimo si maleni optimizam volje s jednim citatom Darka Suvina: “Prepreke su nadindividualne, ali ne i neljudske, svojstvena im je veličanstvenost drevne Sudbine, ali ih mogu nadići ljudi koji se udruže radi tog cilja”.