Intervju Piše: Mario Kikaš
U nekoj zamišljenoj projekciji mirnodopske postdejtonske Bosne i Hercegovine, godišnjica obilježavanja srebreničkog genocida trebala bi predstavljati ponajprije trenutak toliko potrebne i odgođene tišine, sućuti i prisjećanja na žrtve najstravičnijeg zločina u zadnjem ratu. U stvarnosti je, zapravo, ponajmanje bila to. Jedanaesti jula ove je, kao i prethodnih godina, poslužio kao godišnji barometar političkih odnosa u ovoj državi; prostor odmjeravanja snaga bošnjačke elite među sobom ili prema onima iz drugih postojećih i nepostojećih entiteta; poligon negiranja očevidnog pa onda i vlastite očevidne političke odgovornosti. Srebrenica je nažalost uvijek bila ono od čega je najviše željela pobjeći: ekshumirana lubanja kojom su se bosanskohercegovačke nacionalne elite (uz međunarodne arbitre) odlučile loptati kad god to odgovara njihovim političkim i statističkim interesima. Iskopani zemni ostaci, faktički i jedini materijalni dokazi tog biopolitičkog užasa, strategije jednog zločina, prestali su nažalost biti i to – što haškim i domaćim političkim križaljkama, što onim čemu ću ovdje ipak pridati više pozornosti: medijskom reprezentacijom smrti i života u Bosni i Hercegovini.
Slika prva
Prije par godina u svom pokušaju da se studioznije bavim etnografijom medijske reprezentacije srebreničkog genocida, listajući bosanskohercegovačke tiskovine naišao sam na tu lubanju koja je “krasila” naslovnicu Avazova priloga o tada četrnaestoj godišnjici genocida. Najprodavanije dnevne novine u vlasništvu tranzicijskog “medijskog-magnata”, vođene naturalističko-korporalnom poetikom posredovale su užas užasom. Sveli su osam hiljada ubijenih u etničkim kriterijima isplaniranom masovnom zločinu, na njihove trule zemne ostatke nađene u sekundarnim grobnicama po istočnoj Bosni. Jer kako drugačije prikazati razmjere Mladić-Karadžićeva projekta negoli prostim razbacivanjem kostiju po žutim stranicama vlastitog uredničkog jada u ondašnjim kalkulacijama šefa Fahrudina Radončića kojemu su upravo nekad u to doba (riječ je o 2009) porasle ambicije da od službenog teklića između SDA-a i ogladnjele raje postane ni manje ni više nego vezir. I tako skoro i bi. Iz kalkulacija s domaćom socijaldemokratskom reakcijom, Radončić je izašao, da ironija bude dovedena do kraja, kao državni ministar sigurnosti dok iza sebe ima nakupljen pozamašan naramak afera iz dugog perioda služenja dinastiji Izetbegović od koje se otuđio u momentu frakcijskih sukoba među bošnjačkom političkom i klerikalnom elitom. U međuvremenu su mu takmaci u fabrikaciji istina postali i “globalniji” igrači: katarska Al Jazeera i turska Agencija Anadolija. Turska državna agencija, došavši na bosanskohercegovačko medijsko tržište potpuno uništene javne infrastrukture, zauzela je neslužbeno ulogu nacionalne bošnjačke novinske agencije, a zapravo produžene skrbničke ruke Recepa Tayyipa Erdoğana. Danas je većina vijesti kojima su opskrbljeni portali i dio dnevnih novina u BiH proizvod te mašinerije, pa tako i vijest i priče s ovogodišnje srebreničke komemoracije. O razmjerima umijeća dezinformiranja javnosti AA-a svjedočili smo nedavno za vrijeme velikih nemira i buna po turskim gradovima kada je ova agencija ugostila “odabrane novinare iz BiH” na seminaru iz objektivnog izvještavanja koje im je održao generalni direktor AA-a, Kemal Ozruk. Na takvu, izvrnutu sliku o Turskoj kojom se filaju građani u BiH, a poradi obnove historijskih spona između bošnjačkog i turskog naroda, nedavno je upozorio i turski antropolog s adresom u Sarajevu. Özgür Dirim Özkan uputio je tako na “stvarnu” socioekonomsku sliku Turske i “stvarne” interese koje ima na Balkanu i Bosni, a koji ne idu dalje od pukog širenja vlastitog tržišta i ekonomskih interesa.
Slika druga
Bertolt Brecht u svojem dijalogu O teatralici fašizma u Mazalovom (antifašistički podrugljivi naziv za Hitlera kojeg koristi njemački dramatičar) nastupu detektira potpunu privatizaciju javnog čina, tj. govora (narodnoj) publici na političkom skupu: “On se svađa s pojedincima, stranim ministrima ili političarima (…) uvjerava da je gnjevan, nagovještava da se jedva savladava da jednostavno ne skoči za vrat svom protivniku; dobacuje mu izazove spominjući ga poimence, ismijava ga i tako dalje. U svemu tome ga slušalac može emocionalno slijediti, slušalac učestvuje u trijumfima govornika, on prima njegove stavove.” I doista se ista matrica može primijeniti na strategiju javnog nastupa predsjednika Republike Srpske. Milorad Dodik je od ove geoetničke tvorevine stvorio vlastitu privatnu investiciju plasirajući svakodnevne istupe u kojima vodi privatne ratove s čitavim ešalonom briselskih birokrata, novom vladom u Srbiji, fiktivnim Teheranom. I sve to tobože u cilju očuvanja Republike Srpske čijom secesijom prijeti zadnja dva mandata, ali jako dobro svjestan da je upravo status quo u kojem se nalazi i on i entitet i država jedini uvjet u kojima on i njegova razgranata interesna skupina politički može opstati. Za održavanje takvog stanja, nužno je posjedovati likvidan medijski pogon koji će održavati privid privatnih ratova za javnu stvar. Tako je Centar za istraživačko novinarstvo još prošle godine po završetku lokalnih izbora (i realnog poraza Dodikova SNSD-a) primijetio da vladajuća klika u RS-u izdvaja pozamašan iznos proračunskih sredstava za financiranje privatnih medija. Podaci govore da je u periodu od tri godine diskrecijskim odlukama Vlade RS-a isplaćeno 15 milijuna konvertibilnih maraka (oko 60 milijuna kuna) privatnim tiskovinama (Glas Srpske, Nezavisne novine i tjednici u vlasništvu tamošnjeg medijskog bega Željka Kopanje) te televizijskim kućama (najveći iznos dobiva televizija BN s čijim šefom kasnije Dodik ulazi u otvoreni psovački obračun). Pritom je upravo pred izbore 2012. izvršen i rebalans proračuna da bi se (među ostalim) povećao iznos tih dotacija. Ovaj nezapamćen potez kakvom su bile sklone i SDS-ove vlade (u svojim su mandatima darivale javne medije van planiranog proračunskog financiranja) ukazuje na začarani koloplet javnog i privatnog u kojem su se svjesno zaplele sve tri ovdašnje elite, a da bi na životu održale medijski aparat koji suvereno gnoji njihov politički korov.
Slika treća
Kad me netko upita kakvo je stanje među hrvatskim političkim korpusom u BiH, s podsmjehom znam odgovoriti da imamo jaku vanparlamentarnu opoziciju po bosanskim samostanima. Međutim, odnedavno ni toga više nema. Kronologija, kao i svaka druga na ovim prostorima, započinje u Haagu – nedavnom presudom političkom i vojnom vrhu Herceg-Bosne, nekadašnje provincije službenog Zagreba. Naime, na portalu Prometej.ba (čije je geslo “za laičku i sekularnu BiH”) upravo u to vrijeme, izašao je intervju s fra Dragom Bojićem – urednikom Svjetla riječi, mjesečnika bosanskih franjevaca – povodom trideset godina od izlaska prvog broja ovog časopisa. U spomenutom intervjuu fra Bojić, među ostalim, jasno određuje nacionalističke političke tendencije među hercegovačkim franjevcima, kao i njihovo sudioništvo što u podršci političkom projektu Herceg -Bosne što u prešućivanju etničkog čišćenja, zločina i logora na kojima je ista izgrađena. U tamošnjem izdanju Večernjeg lista vidi medijski poligon perpetuiranja politike devedesetih koja se danas manifestira u otvorenoj fratarskoj podršci dvama HDZ-ovima u njihovom nemuštom političkom glavinjanju. Pritom njihovo glavinjanje za ishod ima ojađivanje glasačkog tijela čija se kratkovidnost održava stvaranjem dobro uštimanih interesnih skupina (uz medijsku simfoniju) kojima se pune etnobirokratske strukture nabujale dejtonskim ustrojem (jedna država – dva entiteta – jedan distrikt – deset kantona – nebrojeno općina). Fra Drago Bojić je, prokazavši trećo-entitetske klerikalne poslanike i njihove etno-menadžerske sposobnosti, ubrzo dobio otpusnicu s mjesta glavnog urednika ovog časopisa koji je davno svojim sadržajem prešao granice Bosne Srebrene, ali ne i one na Ivan-sedlu. Južno od Ivana i dalje vlada jednaka ideja kao i devedesetih, samo u novim političkim uvjetima koja iziskuju nova politička sredstva. Boban i ekipa su pokušali to riješiti heliodromima, Ante Jelavić neustavnim referendumom, a postojeća garnitura paralelnim strukturama vlasti bez vlasti želi održati na životu ideju trećeg entiteta koji bi zapravo bio manja replika Republike Srpske bez onih par klilometara Dodikove autoceste između Banja Luke i Gradiške, ali sa “svojim” fratrima.
Iza sva tri primjera etnobirokratski ustrojene države, krije se jedna te ista priča. Ono što ujedinjuje sve narode u BiH jest njihova politička i medijska elita koja ih razjedinjuje da bi podmazivala postojeći status quo iz kojeg održava vlastiti politički pogon. Sve to pod blagoslovom međunarodne zajednice. A ta slika medijskim posredovanjem devastiranog društva s par pojedinaca u milosti vlasti, jednaka nam je svima. Sad kad smo odslušali Odu radosti, prelistali slavljenička izdanje Jutarnjeg ili Večernjeg i u konačnici postrožili svoje europske granice prema “jadnoj Bosni” kao da se osjećamo sigurnije u svom suncem obasjanom evropskom ćošku dok prijekim pogledom s terase odmjeravamo te “šporke Bosance”. Pritom i ne slutimo da BiH nije statična slika naše tranzicijske prošlosti nego zapravo projekcija naše evropske budućnosti. Jer upravo je BiH prvi propali projekt briselske administracije i tamošnje mirovne politike prema Zapadnom Balkanu. Nemojmo se zavaravati: Ono što je BiH danas, Europa će biti sutra.
ObjavljenoObjavljeno
