Poptika Pripremio: Lujo Parežanin
Nakon što je početkom mjeseca objavljeno da je Helin Bölek, članica glazbenog kolektiva Grup Yorum, preminula od posljedica dugotrajnog štrajka glađu protiv političke represije u Turskoj, 24. travnja donio je još jednu tragičnu vijest: preminuo je i Mustafa Koçak, 29-godišnji mladić koji je svoj štrajk započeo otprilike u isto doba kao i Bölek – u mučnom protestu izdržao je 297 dana.
Oboje su zahtijevali pravedno suđenje u državi obilježenoj raširenim kršenjem ljudskih prava u jeku neuspjelog puča protiv Recepa Tayyipa Erdoğana 2016. godine. Bölek je prosvjedovala protiv represije nad Grup Yorumom, poznatom po lijevom angažmanu, opozicijskim, antikapitalističkim i antiimperijalističkim tekstovima i istupima, povremenom pjevanju na kurdskom i zagovaranju prava Kurda. Kako je Guardian izvijestio, 2018. godine zatvoreno je čak 11 članova i članica benda, uz standardne optužbe za povezanost s terorističkim organizacijama – u ovom slučaju, s DHKP-C-om, odnosno Revolucionarnom narodnooslobodilačkom partijom/frontom.
Koçaka je zahvatio isti val prokazivanja opozicijskih aktera kao terorističkih suradnika, s ekstremnim pravnim posljedicama. Optužen je da je sudjelovao u nabavci oružja za DHKP-C-ove militante koji su 2015. godine upali u zgradu istanbulske Palače pravde i uzeli tužitelja Mehmeta Selima Kiraza za taoca. Intervencija turske policije završila je tragično – oba otmičara i Kiraz su poginuli – a slučaj su turski represivni organi iskoristili kako bi proširili progon organizacija i pojedinaca s ljevice. Kako prenosi portal Morning Star, optužnica protiv Koçaka temeljila se na iznuđenom iskazu doušnika Berka Ercana, “čije informacije su korištene kako bi se zatvorilo najmanje 346 osoba povezanih s demonstracijama protiv turskih vlasti”. U pismu koje je uputio nezavisnom turskom portalu bianet.org, Koçak je tvrdio kako je podvrgnut fizičkom i psihičkom mučenju zato što je istanbulskoj policiji odbio potpisati lažno priznanje nakon što je uhapšen. Bez materijalnih dokaza i isključivo temeljem iskaza svjedoka, kako prenosi nekolicina nezavisnih portala, Koçak je 2019. godine proglašen krivim za nabavku oružja i ugrožavanje ustavnog poretka Turske i osuđen na najtežu kaznu poznatu turskom pravosuđu – tešku doživotnu kaznu, koja podrazumijeva boravak u samici uz jednosatne izlaske na otvoreno.
Prosvjedujući protiv načina na koji su represivni organi i sudstvo postupali prema njemu, Koçak je započeo štrajk glađu koji je trajao 297 dana i okončao se na jedini način na koji se s obzirom na iznimno stanje u Turskoj mogao okončati – njegovom smrću. Koçakov odvjetnik Ayşegül Çağatay upozorio je na druge koje iščekuje ista sudbina, uključujući i člana Grup Yoruma İbrahima Gökçeka, koji je u tom trenu štrajkao glađu već 312 dana. U detalje ovih slučajeva nemoguće je ući ovoga trena – premalo je informacija dostupno, uglavnom putem nekolicine nezavisnih portala. No nedvojbeno je da dostupni fragmenti upućuju na kršenja ljudskih prava u Turskoj, osobito spram lijevih aktivista. Stranica Human Rights Watcha u tom je smislu vrlo jasna, navodeći kako je riječ o zemlji koja prolazi kroz “sve dublju krizu ljudskih prava tijekom zadnje četiri godine, uz dramatičnu eroziju vladavine zakona i demokratskog okvira”. Dalje se navodi: “Izvršna kontrola i politički utjecaj na sudstvo u Turskoj dovela je do sistemskog usvajanja lažnih optužbi, pritvaranja i osuđivanja bez uvjerljivih dokaza kriminalnih radnji pojedinaca i grupa koje Erdoğanova vlast smatra političkim protivnicima. Među njima se nalaze novinari, opozicijski političari, aktivisti i borci za ljudska prava.”
No šira reakcija u Europi zasada izostaje. Inzistiranje turskih vlasti na poveznicama aktivista s DHKP-C-om, postojećima ili fabriciranima, bitno je i u kontekstu globalne geopolitičke križaljke, budući da je riječ o organizaciji koju i EU i SAD službeno klasificiraju kao terorističku. U kontekstu šireg kompromisa s Turskom, iznuđenog potrebom za kontrolom migrantske krize, aktivisti i borci za ljudska prava ostavljeni su tako na vjetrometini na kojoj ne mogu računati na inozemne pritiske i podršku. Vremena je sve manje, a za neke od još uvijek živih štrajkaša, poput İbrahima Gökçeka, ono je nažalost vjerojatno već isteklo. U Turskoj se još jednom produbljuje nečista savjest euroameričkih sila i njihovih vodonoša.
ObjavljenoObjavljeno
