Šta zna šta, šta je šta

Malo tko ima razloga posebno slaviti 19. siječnja. Naravno, to je svečani dan za ljubitelje Gavrana i Crnog mačka, kao i za poklonike country muzike, budući da su na taj dan rođeni Edgar Allan Poe i Dolly Parton. Međutim, u Booksi tog dana ipak nije organizirana fešta za njih dvoje, nego se održao službeni završetak regionalnog projekta Criticize This! i dodjela nagrada najboljim polaznicima. Slavlje je bilo odlično: došli su brojni sudionici, organizatori i prijatelji projekta; Booksa je dočekala goste mnoštvom jela i pića; svečano obučena Miljenka Buljević (predsjednica Udruge Kulturtreger, nositelja projekta) i grupa Škart proveli su nas kroz ceremoniju dodjele nagrada; ljudi su se družili, vino se popilo, pjevale su se pjesme (istini za volju, prinudno), nagrade su dodijeljene i sve je prošlo u odličnoj atmosferi. Ta atmosfera je većim dijelom proizašla iz uspješne suradnje na ovom ambicioznom projektu.

Već i ptice na grani pjevaju o projektu čije ste rezultate mogli vidjeti i na Kulturpunktu. Ipak, valja još jednom ponoviti: projekt Criticize this! velik je regionalni pothvat s ciljem obrazovanja kritičara umjetnosti. Projekt je mladim kritičarima omogućio da u nekoliko mjeseci dobiju edukaciju kod mentora, da putuju, pišu, objavljuju kritike u javnim medijima i, naposljetku, da budu plaćeni za svoj rad. Radovi mladih kritičara izlazili su na hrvatskim, srpskim i crnogorskim neprofitnim kulturnim portalima, ali i u tiskanim medijima (srpski Danas, crnogorska Pobjeda i hrvatski tjednik Novosti). U organizaciji projekta sudjelovale su udruge iz Hrvatske (Kurziv, Kulturtreger), Srbije (Beton, SEEcult.org) i Crne Gore (Plima).

Projekt je dao priliku mladim kritičarima da pišu, ali i čitateljima da u medijima napokon pročitaju pravu kritiku. Polaznici projekta napisali su hrpu promišljenih i profesionalno uobličenih tekstova o knjigama, predstavama i izložbama o kojima bismo se inače informirali putem šturih vijesti i službenih najava.

Budući da je cilj projekta bio obrazovati mlade kritičare da budu bolji, kao i predočiti građanima njihove kritike, sama dodjela nagrade za najbolje polaznike bila je tek simbolična. S jedne strane, uspjeh svakog polaznika manifestirao se u proizvedenom kvalitetnom tekstu kao rezultatu rada, a ne u nagradi. S druge strane, nagrada za najbolje kritičare (koja se sastoji od simpatične skulpture grupe Škart i jednogodišnje suradnje s portalima uključenima u projekt) nije tek nagrada za pojedinca, nego i sreća za portale koji će surađivati s ovim autorima, i za čitatelje portala koji će i ubuduće moći čitati dobre kritike. Stoga je nagrada dodijeljena u opuštenoj atmosferi u kojoj je Dragan Protić – Prota iz grupe Škart sa zgužvanog papirića pročitao dobitnike: najbolja književna kritičarka je Nađa Bobičić, najbolji kritičar vizualnih umjetnosti Bojan Krištofić, a najbolji kritičar izvedbenih umjetnosti je Nikola Skočajić.

Nagrađeni trojac na različite je načine povezan s kritikom. Nađa Bobičić je studentica postdiplomskog studija književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu i pisanje kritika dio je njene struke. Nikola Skočajić je, pak, student dramaturgije koji je otkrio da mu pisanje kritika pomaže elaborirati elemente izvedbe koje kao umjetnik inače ne mora elaborirati. Dakle, njegov umjetnički i kritičarski rad fino se nadopunjuju. Naposljetku, Bojan Krištofić završio je studij dizajna i radi u Hrvatskom dizajnerskom društvu, ali bavi se, između ostalog, i pisanjem recenzija stripova u dvotjedniku Zarezu. Pisanje kritika njima nije jedini posao (niti to može biti u današnjoj situaciji), ali je dio njihovog sveukupnog bavljenja umjetnošću.

A što nas čeka u budućnosti? Tijekom ceremonije, Dragan Protić – Prota održao je javnu probu: natjerao je sve prisutne da sudjeluju u glazbenoj izvedbi Albaharijevog slogana “Šta zna šta, šta je šta”. Dio publike pjevao je cijeli stih, dio je izgovarao “Šta, šta”, a pet “sretnica” je pjevalo dionicu soprana. Publika je neuspješno i tromo lovila ritam, sirote sopranistice su mukom održavale visoki C, maestro Prota je strogo mahao rukama i prekidao nesavršene izvedbe, a konačni rezultat je djelovao kao da je ispao iz Šijanovog filma. Cinična Albaharijeva dosjetka i nespretna izvedba mogli bi nas navesti da odmahnemo rukom: šta znamo šta, a i da znamo, pa šta? Ipak, što jest, jest, ovaj projekt je potaknuo skupinu mladih ljudi da se bave pisanjem kritika i otvorio je kanale za objavljivanje njihovih tekstova. Stoga se imamo pravo nadati da nas u budućnosti od mladih kritičara očekuje još “štošta”.