Kritika Piše: Tomislav Žilić
U subotu, 13. lipnja, londonsku galeriju Tate Modern okupirali su aktivisti skupine Liberate Tate. Tim su vikend-performansom željeli javnost i umjetnički svijet upozoriti na problematičnost korporativnog financiranja – specifično potpore British Petroleuma (BP) – umjetničkih i kulturnih institucija. Skupina se kroz aktivističke prakse bavi osvještavanjem uloge naftne industrije u globalnim klimatskim promjena, a od 2010. godine do danas organizirala je 14 događaja u Tate Modernu. Posljednje od ovih događanja prvi je slučaj trajnije okupacije, tijekom koje su aktivisti su na pod jedne od dvorana galerije ugljenom ispisivali poruke, citate i slogane protiv naftne industrije i klimatskih promjena.
Tek u siječnju ove godine, nakon trogodišnje pravne borbe, Liberate Tate je uspio doći do informacija o iznosima kojima BP sponzorira Tate. Iznos nije onoliko visok kao što se vjerovalo, odnosno u prosjeku 224 000 funti godišnje, no kako se pokazalo u istraživanju o odnosu sponzora i institucija, i za takve “manje” svote novca sponzori dobivaju sasvim dovoljno privilegija. Neke od privilegija su davanje prednosti zaposlenicima korporacija ispred “običnih” posjetitelja muzeja, poput raznih popusta, privatnih vodstava ili mogućnosti organiziranja posebnih događanja u sponzoriranim institucijama. Drugi vid privilegija je problematičniji, a tiče se spoznoriranja individualnih događanja i manifestacija od strana korporacija pri čemu se u promotivnim kampanjama i više nego jasno ističe iz kojeg izvora dolazi novac.
Unatoč tome što takvo financiranje i dalje ne premašuje iznose koji dolaze iz javno osiguranih sredstava, ovakav tip sponzorstva jasno indicira da postoji problematičan odnos između privatnog kapitala i onoga što bi trebale biti javne institucije. Dodatno problematiziranje prirode javnih institucija i njihove autonomije može se pronaći u recentnim štrajkovim i protestima zaposlenika londonske The National Gallery. Ta institucija je početkom siječnja najavila da će većinu svojih usluga koje se tiču dnevnog funkcioniranja galerije, povezanih s radom s posjetiteljima, “prepustiti” vanjskim, odnosno privatnim partnerima. Nakon te najave zaposlenici galerije krenuli su u višednevne štrajkaške akcije, koje su u proteklih nekoliko mjeseci proveli u više navrata, uz veliku podršku javnosti. Glasnogovornik muzeja je izjavio da je The National Gallery “javno dobro te ima dužnost osigurati zbirku, te samu galeriju učini što dostupnijom što većem broju ljudi”, pri čemu valja naglasiti da je u sličnoj maniri kao i u slučaju Tatea, jedan od najvećih sponzora galerije korporacija Shell.
Upravo stoga što su i Tate Modern i The National Gallery javna dobra – čiji opstanak izravno ovisi ponajviše ovisi o javnom financiranju – jasno je da su protesti oko korporativnog sponzorstva te uvjeta rada u tim i sličnim institucijama itekako u ingerenciji i interesu šire javnosti. Sličnih primjera ne izostaje diljem svijeta, a u Hrvatskoj smo takav slučaj imali u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti (MSU). Prošle godine u javnosti je odjeknula vijest o gostovanju FIFA-inog trofeja u MSU-u, u očekivanju Svjetskog nogometnog prvenstva, pod sponzorstvom Coca-Cole. Struka te kustosi i djelatnici muzeja glasno su protestirali protiv takve odluke, upozoravajući na komercijalizaciju i trivijalizaciju te javne kulturne institucije, no bez mnogo uspjeha, o čemu smo već i pisali.
Problem komercijalizacije muzeja u domaćem kontekstu predstavlja ozbiljan problem, pogotov kada se uzme u obzir prijedlog novog Zakona o muzejima. Kao što u svom tekstu objavljenom početkom ove godine ističe Branimira Lazarin, novi zakon izgleda “kao pokazna vježba komodifikacije kulturnog polja – tipologija komercijalizacije muzejâ, umjesto potvrđivanja njihove uloge kao javnog dobra”, s veoma upitnim točkama. Neke od njih su dodjeljivanje prava muzejima da obavljaju gospodarske djelatnosti te širenje popisa muzejskih stručnih zvanja zvanjima voditelja marketinga i voditelja odnosa s javnošću. Ono što proizlazi iz ovih i sličnih točaka nove legislative jest to da se pod krinkom “povratka muzejske publike” želi komodificirati muzeje, koji bi kao profitne i financijski “samostalne” institucije bile od manjeg opterećenja za programe javnog financiranja na lokalnoj i državnoj razini.
Svi navedeni slučajevi zorno ilustriraju problematiku odnosa privatnog kapitala s kulturnim i umjetničkim institucijama, kao i pokušaje okretanja prema korporativnim modelima upravljanja tih institucija, a predstavljaju važnu točku na globalnom dnevnom redu. Dok rješenja svih situacija i dalje – možda i ne tako neizvjesno – vise u zraku, jasno je da se jedno od bitnih pitanja odnosi na to kako upravljati javnim dobrom. Odgovore svakako mogu dati i stručnjaci, kao i apologeti uvođenja tržišne logike u kulturu i umjetnost, ali ne bi trebali izostati ni interesi šire javnosti. No je li javnost zainteresirana za to pitanje, to je ipak drugi par rukava.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
