Intervju Počevši od 1960-ih, na čelu s danas gotovo mitskom figurom Haralda Szeemanna, profesija kustosa doživljava izuzetnu pozornost i zauzima ključno mjesto u artikuliranju, definiranju i kontekstualiziranju umjetnosti. Specifična pozicija “moći” iz koje kustosi djeluju omogućava im da upravo oni budu instanca koja valorizira i interpretira umjetničku produkciju – što ne samo da dovodi do razvijanja figure kustosa-zvijezde, karizmatika, već u značajnoj mjeri umjetnike i kritičare stavlja u podređeni položaj. Mnogi se, naravno, neće složiti; no teško je ne zapitati se je li upravo kustos, osobito nezavisni, onaj tko upravlja diskursom umjetnosti danas?
Uslijed čega uopće dolazi do pojave kustoske pozicije? Jedan od mogućih odgovora leži u činjenici da postojeće funkcije unutar polja umjetnosti jednostavno nisu više bile adekvatne, te se posljedično javila potreba za uspostavljanjem prakse koja bi iz kaotičnog i često nerazumljivog mora suvremene umjetničke produkcije izvlačila smislene narative ali i definirala njena problematična mjesta. Beatrice von Bismarck ulogu nezavisnog kustosa uspoređuje s ulogom proroka, s kojim dijeli ne samo vaninstitucionalno djelovanje (za razliku od svećenika, koji je vezan za instituciju) već i posredničko-zastupničku ulogu. Ono što definira kustosku praksu je proizvodnja odnosa – između umjetnika i publike, između umjetničkog djela i teorije, između umjetničkog djela i društveno-političkog konteksta, između samih umjetničkih djela itd. Kustoska pozicija također proizlazi iz potrebe za dvostrukom recepcijom suvremene umjetnosti – s jedne strane kao dijela kulture, a s druge kao dijela teorijskog aparata. Može se reći da kustos u tom smislu djeluje kao svojevrsni vodič ili tumač koji publici približava umjetnost koja je danas gotovo uvijek obilježena visokom referencijalnošću, čitajući je kroz ono što Cuauhtémoc Medina naziva hipertrofiranošću diskursa. Tako se djelatnost muzeja i galerija fokusiranih na suvremenu umjetnost teško može svesti na ono što smatramo njihovom “tradicionalnom” funkcijom. Danas su to prostori u kojima je moguće materijalizirati problematiku gore navedenih odnosa. To su platforme za uspostavljanje dijaloga, artikuliranje kritike, zauzimanje stava.
Zahvaljujući Szeemannovom zaokretu u metodologiji izložbe, umjetnička djela danas često nastaju baš u sklopu određene kustoske koncepcije ili putem natječaja. Prednost takvog pristupa svakako je mogućnost da kustos – kao naručitelj, organizator, koordinator – osmisli koncept kojeg smatra relevantnim za određeni društveni, politički ili neki drugi kontekst. U tom smislu muzejski prostor funkcionira kao neutralno mjesto na kojem se – unutar umjetničkog okvira – mogu artikulirati i kritički sagledati najrazličitiji društveni konflikti. Nadalje, muzeje možemo smatrati kontaktnim zonama (pojam kojeg uvodi Mary Louise Pratt) – prostorima susreta u kojima historijski, ideološki, klasno, rodno, itd. sukobljene skupine dolaze u kontakt i uspostavljaju međusobne odnose. Izložbe kao kontaktne zone funkcioniraju tako kao interdisciplinarni događaji su-djelovanjem umjetnika, kritičara, teoretičara, raznih stručnjaka i publike.
Ozbiljan problem s kojim se susreću nezavisni kustosi je ograničen broj mogućnosti za rad. Institucije najčešće imaju vlastite kustose, pa nezavisne kustose uzimaju samo za određene projekte. Budući da je danas unutar samih institucija moguće postaviti subverzivno obojene i radikalne izložbe, uloga nezavisnih kustosa – koja se od početka temeljila na radikalnom istupu – izgubila je donekle na utjecaju. No, rad nezavisnih kustosa i dalje je izuzetno važan, unatoč maloj promjeni u njihovom statusu. Kako bi se ukazalo na tu činjenicu, londonski Tate Modern organizirao je povodom svoje 10. obljetnice festival pod nazivom No Soul for Sale: A Festival of Independents na kojem su sudjelovali brojni NGO-ovi, umjetnički i kustoski kolektivi te alternativne institucije. Značajan broj velikih institucija poziva kustose, često i nekoliko njih, da rade izložbe, ili pak nudi rezidencijalne programe. Također, “boom” bijenala pružio je nezavisnim kustosima dodatne mogućnosti rada.
Ahmet Ögüt, Perfect Lovers, 2008
No, bez vlastitog izložbenog prostora teško je biti uistinu ideološki i politički neovisan. Ponekad kustosi, u nedostatku vlastitog prostora za organiziranje izložbi, osnivaju organizacije ili ulaze u institucije koje će im omogućiti slobodu djelovanja i bavljenja temama koje ih zanimaju (tako, primjerice, “slobodnjak” Nicolaus Schafhausen od 1999. do 2005. radi u Frankfurter Kunstvereinu, da bi 2005. s Vanessom J. Müller osnovao European Kunsthalle u Kölnu, a Nicolas Bourriaud i Jérôme Sans 1999. osnivaju Palais de Tokyo u Parizu).
Jedan od primjera izložbenih prostora koji nemaju vlastite kustose već svoju djelatnost u potpunosti temelje na “gostovanjima” kustosa je Kunsthalle Exnergasse (KEX) u Beču. Kao otvorena platforma/izložbeni prostor za osmišljavanje i predstavljanje projekata s područja suvremene eksperimentalne umjetnosti, KEX funkcionira po principu jednogodišnjeg otvorenog natječaja, pružajući kustosima i kolektivima mogućnost da predstave svoje projekte. Neprofitno orijentiran, KEX djeluje u sklopu WUK-a [Werkstätten und Kulturhaus] kao jedan od njegova četiri programa kulturne produkcije. WUK je jedan od najvećih autonomnih kulturnih centara te vrste u Europi, a utemeljen je 1981. godine kad je skupina aktivista skvotirala prostor napuštene tvornice lokomotiva. Danas tu djeluje više od 130 udruga koje se bave pitanjima umjetničke prakse, društva i politike. Odluke o izložbenom programu KEX-a donose zajednički KEX i WUK, a osim izložbi tu se održavaju i konferencije, predavanja, čitanja, koncerti. U KEX-u su, između ostalih, svoj koncept imale priliku predstaviti i hrvatske kustosice Ivana Bago i Antonija Majača (DeLVe) 2009. godine s izložbom And Then Nothing Turned Itself Inside Out.
Od 11. studentog do 18. prosinca 2010. godine mogla se pogledati izložba pod nazivom Kritička upletenost [Kritische Komplizenschaft/Critical Complicity]. Na projektu sudjeluju tri partnera: Kunsthalle Exnergasse (izložba), Kunstraum Lungomare iz Bolzana (performansi u privatno/javnim prostorima) i Galerija Škuc iz Ljubljane (izložba i diskusija). Izložba je zamišljena kao platforma koju sačinjavaju tri elementa: umjetnička intervencija, cirkulirajuća dokumentacija i kustoski diskurs koji sve to zaokružuje. Cijeli projekt odvija se u razdoblju od studenog 2010. do veljače 2011. u Beču, Ljubljani i Bolzanu.
S topologijom upletenosti kao ciljem, izložba u KEX-u bavila se upletenošću kao mikro-političkom koalicijom koja djeluje na marginama postojećih poredaka. Zastupljena su bila tri aspekta koje kustosice Lisa Mazza i Julia Moritz smatraju ključnima za alternativnu umjetničku praksu, a koji definiraju spoj različitih perspektiva: sjecišta makro i mikro zajednica; trenutak međuovisnosti; napetost između legalnog i ilegalnog te afekta i zavođenja; i upotreba taktičkih medija. Svaki od aspekata istražuje se u zasebnoj fazi projekta, no složenost kritičke upletenosti izranja tek na sjecištu svih tih parametara. Razdvajajuća funkcija kategorija proizvođač-primatelj, nastavljaju kustosice, koja postoji unutar konvencionalnih umjetničkih krugova, biva razotkrivena kao ideološki konstrukt sa svrhom zatomljavanja određenih društvenih energija prije nego što eruptira njihov kritički potencijal. Stvaranje opreke trenutnoj popularnosti participatornih praksi te reaktivacija umjetničkog zajedništva i sinergetskog autorstva neki su od ključnih interesa projekta, zaključuju kustosice.
Laura Horelli i Gerhard Friedl, Shedding Details, 2008
Ovakav intelektualizirajući i poprilično nejasan diskurs relativno je uobičajen za kustoski jezik, većinu vremena na štetu samog koncepta i samih umjetničkih radova. Ovdje se susrećemo s primjerom onoga što je ranije u tekstu spomenuto kao hipertrofiranost diskursa. Hermetičan i teorijom nabijen tekst izložbe rijetko vrši funkciju koju bi trebao – olakšati gledatelju interpretaciju izložbe pozivajući se na teorijsku podlogu te dovodeći u odnos elemente koji su utjecali na stvaranje samog koncepta izložbe. S obzirom na takav, mogli bismo reći, elitistički pristup, postavlja se pitanje kome se točno takva izložba obraća, odnosno, obraća li se isključivo samoj sebi?
No, vratimo se na Kritičku upletenost. Ova multimedijalna izložba bez sumnje tematizira kontaktne zone. Naglašen je socio-politički kontekst u kojem je nastao svaki od radova, kao i pitanja pripadnosti, dijaloga i odnosa moći. Svaki od radova bavi se, dakle, različitim tenzijama te progovara iz specifične vlastite perspektive. Kao primjer možemo navesti dva rada koji možda najbolje odražavaju koncept cijele izložbe. Prvi rad je Shedding Details (2008), film nastao u suradnji konceptualne umjetnice Laure Horelli i redatelja Gerharda Friedla, u čijem je središtu priča o ženi hrvatsko-srpskog podrijetla iz Las Vegasa koja je nepravedno otpuštena. Ono što izranja kao problematično – osim same teme – je činjenica da se film snimao na dva jezika, što je umjetnicima predstavljalo velik izazov. Shvativši da postoji nepremostiv jaz između njih i protagonistice (koja govori jezikom kojeg oni ne razumiju), autori su se u filmu zapravo odlučili pozabaviti verbalnim prikazom iskaza protagonistice i samim uvjetima produkcije filma.
Drugi primjer je rad turskog umjetnika Ahmeta Ögüta pod nazivom Perfect Lovers (2008) koji prikazuje dvije kovanice, referirajući se na istoimeno djelo Felixa Gonzaleza-Torresa. Ögütova interpretacija prikazuje kovanicu od dva eura i kovanicu od jedne turske lire – s time da jedna lira odgovara vrijednosti 50 centa. Iako naizgled gotovo identične, dvije kovanice pripadaju različitim socio-političkim stvarnostima – prva kao simbol velikog, europskog narativa, a druga kao simbol manjine, “drugog”. Subverzivni potencijal proizlazi iz činjenice da su Turci, uvidjevši sličnost kovanica, počeli “podmetati” lire umjesto eura, što je vlast shvatila tek nekoliko godina kasnije.
Svi radovi na izložbi prožeti su pričama o nekoj vrsti borbe, sukoba, (nemogućnosti) razmjene, otkrivajući međuovisnost onih koji imaju moć i onih koji su u podređenoj poziciji – koja je često upravo ono što otvara mogućnost kritičkog djelovanja. Muzejski prostori su danas jedno od rijetkih mjesta koja funkcioniraju kao platforme za formuliranje takve problematike, osobito kad je riječ o društvenim ili političkim pitanjima. Ono što se može zamjeriti takvom shvaćanju kustoskih i izložbenih praksi je činjenica da na taj način dolazi do svojevrsne institucionalizacije tih istih konflikata te ih se neutralizira smještanjem u “sterilni” muzejski okvir. Problematično je i to možemo li uistinu te u kojoj mjeri govoriti o muzejima kao politički ili ideološki neutralnim prostorima budući da se ta “neutralnost” može protumačiti i kao uzimanje sigurne distance pod okriljem visoke kulture. S obzirom na hermetičan i često elitistički diskurs kojim se izložbe obraćaju publici, ostaje pitanje koliko se izložbama realno može postići u smislu pokretanja konkretnih društvenih promjena ili rješavanja tenzija. No da bi se krenulo u rješavanje, najprije je potrebno iznova sagledati i iščitati ne samo prošlost već i sadašnjost, a institucija nezavisnog kuriranja to svakako čini.
***
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice koja je dio međunarodnog projekta World of Art. Models of training and collaboration in contemporary arts kojeg KURZIV – Platforma za pitanja kulture, medija i društva realizira u suradnji s pratnerima SCCA, Zavod za sodobno umetnost (Ljubljana, Slovenija); Schnittpunkt Verein für Ausstellungstheorie und Praxis (Beč, Austrija) i Podyplomowe Muzealnicze Studia Kuratorskie w zakresie sztuki najnowszej, Uniwersytet Jagielloński, Instytut Historii Sztuki (Krakov, Poljska).
Projekt se realizira uz financijsku potporu za Partnerstvo Leonardo da Vinci u okviru Programa za cjeloživotno učenje Europske komisije. Školica se realizira u partnerstvu sa Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon.
Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Ova publikacija odražava isključivo stajalište autora publikacije i Komisija se ne može smatrati odgovornom prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.
Objavljeno
