Blic Piše: Nikolina Rafaj
Društvo obnaša ulogu složenog organizma koji kauzalnoj povezanosti sa svojim široko razgranatim organima duguje vlastitu opstojnost. No, zamamnost onog kolektivnog, u čijim prostranstvima rado utapamo sve one diferencijacije koje bi potencijalno ugrozile prividnu koherentnost sustava, ipak pokazuje vlastitu volju gibanja i na površinu ispoljava ono jedno. Grad kao specifična niša sustava postaje složenom društvenom činjenicom. Procesi ekstenzivne gentrifikacije i komodifikacije u urbanim područjima korijenski mijenjaju sintaksu življenja, vode prema isključenju pojedinih individua ili grupa, i time dodatno potenciraju eksploataciju cjelokupnih zajednica.
Nakon recentnih uspjeha 2012. filmom Keep The Lights On, i 2014. Love Is Strange, američki filmaš Ira Sachs filmom Little Men (Ljeto u Brooklynu) zatvara takozvanu trilogiju radnje smještene u New Yorku, tematizirajući pitanja prenamjene nekada pučkih njujorških kvartova. Sličnu tematiku unutar drugog kontekst razlaže brazilsko-francuski film Aquarius (Akvarij) u režiji Klebera Mendonça Filha, brazilskog pisca i redatelja koji raskrinkava procese otuđenja urbanog razvoja u Recifeu, petom gradu po veličini u Brazilu. Naznačeni filmovi premijerno su prikazani na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu, i iz različitih vizura problematiziraju proces gentrifikacije, ne nudeći ideju zajedništva ili nade u bolje sutra, već kritičkom oštricom zadiru duboko u tkivo kapitalizma koji ograničava konkretne pojedince, onemogućujući im življenje.
Ljeto u Brooklynu film je o dva 13-godišnjaka, introvertu Jakeu (Theo Taplitz) i nešto ekstrovertiranijem Tonyju (Michael Barbieri) čije će se dječačko prijateljstvo naći ugroženo kada im roditelji bez mogućnosti značajnog utjecaja na okolnosti, zapadnu u konflikt čije se pomirljivo rješenje ne nazire. Nakon smrti oca s kojim nije održavao pretjeran kontakt, Brian (Greg Kinnear), glumac koji već godinama ne uspijeva pridonijeti obiteljskom budžetu, sa ženom psihijatricom Kathy (Jennifer Ehle) i sinom Jakeom seli u Brooklyn, u stan koji je naslijedilo. Kat ispod prostor je u višegodišnjem najmu Leonore (Paulina Garcia), krojačice koja drži butik s ručno izrađenom odjećom i živi nekoliko ulica dalje sa sinom Tonyjem. Nedugo nakon useljenja dječaci, potaknuti međusobnim razumijevanjem, započnu provoditi dane nerazdvojni, na opće oduševljenje roditelja. No, kako to nažalost najčešće biva, oduševljenje nije bilo dugog vijeka, i prekida se u trenutku kada Brianova sestra Audery (Talia Balsam,) koja također očekuje svoj dio nasljedstva, predloži kako bi se najamnina trebala utrostručiti s obzirom na gentrifikaciju Brooklyna.
Nasuprot konfliktu koji će utjecati na odnose svih članova dviju obitelji, Akvarij je svojevrsna studija karaktera, koja u fokus postavlja portret Clare (Sonia Braga), glazbene kritičarke u mirovini koja je posljednja stanarka elitne zgrade iz ’40-ih na morskoj strani Recifea u sjeveroistočnom Brazilu. Ona odbija uporne ponude mladog biznismena Diega (Humberto Carrão) koji želi kupiti njen stan kako bi njegova obiteljska kompanija ostvarila projekt New Aquarius (Atlantic Plaza Residence). Isprva susretljiv Diego, ubrzo će prokazati svoju grubu korporativnu stranu i poduzimati sve mjere ne bi li Claru istjerao iz stana. Većinski pritisak okoline da proda stan neće nadvladati Clarinu sentimentalnost vezanu uz prostor i stvari, povijesti i sjećanja utkane u svaki djelić zgrade.
Na strukturnoj razini vrlo različiti, filmovi kroz problematiziranje zajedničke im teme, ipak pozivaju na potragu za sličnostima prije nego isticanje razlika. Postavljajući pitanje o mogućnosti društvene jednakosti uz premisu kako ista podrazumijeva potpunu participaciju u društveno-ekonomskoj sferi, oba autora odabiru tranzitna stanja protagonista. Kroz Ljeto u Brooklynu djelatnom postaje opreka djetinjstva i odrasle dobi, dok se u Akvariju opreka očituje kroz sraz sanjive prošlosti kada je Clari u stanu plesalo na desetke članova obitelji i prijatelja, te sadašnjosti kada ona ostaje prepuštena samoj sebi u borbi za taj isti prostor. Sjećanja koja su tek u izgradnji i onda naglo prekinuta dovode se u vezu spram sjećanja duboko vezanih uz svaki komad namještaja. Upadljive vizure na danu temu, s jedne strane dječjeg pogleda Jakea i Tonyja koji razumiju dovoljno da na nepravdu odgovore štrajkom (šutnjom) i, s druge strane, isprva idealistički Clare u početnim pokušajima bunta spram tvrtke Bonfim, koji ostaje na razmeđi starice i vječnog djeteta, kako će je u jednom trenutku svađe opisati njena kći.
Stupanj socijalne kvalitete počiva na stupnju ekonomske sigurnosti koja izraženija postaje kroz lik krojačice Leonore (Ljeto u Brooklynu) koja jednostavno ne može odgovoriti na zahtjeve druge strane usko vezane uz njenu egzistenciju. Unatoč danoj situaciji, kakve sve češće primjećujemo u vlastitoj okolini, na dnevnoj razini, teško da možemo zauzeti stranu, koliko god bi to možda intuitivno željeli, jer obje se obitelji nalaze u poziciji gdje im je potreban novac, kao što će i Sachs naglasiti – jako je lako raditi moralne odluke oko nečeg što ne zadire u tvoj džep. S druge strane, opozicija Clari koja se očituje u Diegu koji predstavlja utjelovljenje nepotizma, diskriminacije i izuzeća minimalne korporativne odgovornosti, ipak upućuje na polarizaciju likova gdje se proces donošenja naznačenih moralnih odluka odvija bez pretjeranog vaganja strana. Zgrada postaje njenom vanjskom ekspresijom, ideja privatne slobode, iz koje će uslijediti gotovo opsadno stanje lako usporedivo s najiskrenijim pokušajem pobune u obliku odbijanja ikakvog razgovora s roditeljima od strane Jakea i Tonyja. Potreba za širim društvenim uključivanjem koje bi potencijalno dovelo do društvene kohezije i/ili solidarnosti lomi se kroz hijerarhijsku strukturu moći i složenu podjelu rada koja na razini grada naglašava njegovu ambivalentnost: istovremeno poziva na život, no ne daje ni približno jednake šanse.
U Akvariju Mendonça Filho radi svojevrsnu opoziciju spram Sachsove jednolinijske naracije, prikazujući u prvom dijelu radnje ’80-te godine u Brazilu, koje djeluju pomalo idealizirano spram trenutnog stanja, radeći presjek pogodan za komparativni pristup, podiže prašinu u trenutku prikazivanja u Brazilu uslijed političkih konotacija, u vrijeme kada je politička kriza u zemlji na svom vrhuncu. Gotovo isti navod mogao bi se primijeniti i na Ljeto u Brooklynu gdje Sachs također ostaje vjeran vlastitom mjestu življenja – ako bi snimao u Parizu, onda bi to morao biti film o nekome tko ne zna ništa o Parizu. Ekonomska, kao i šire društveno-politička situacija, na svim razinama kreira naše življenje i tako očekivano igra odlučujuću ulogu uslijed nemogućnosti separacije svakodnevnog iskustva od same radnje.
Gentrifikacija ostaje osuđena kao neprijateljski čin koji vodi ka eksploataciji zajednica i rapidni proces kojem bi se u svom nasilnom obliku trebalo stati na kraj, no što ako su s druge strane pristojni ljudi koji imaju dobre intencije? Ili je novčana ponuda velikodušna baš u trenutku kada je vlastitom djetetu potreban novac? Rezidencijalna segregacija koja će se naposljetku ipak roditi iz naznačenih pitanja na koja teško možemo odgovoriti, veže se uz i dalje prisutnu društvenu stratifikaciju, i otvara nova polja rasprave.
Što je uopće urbanost ili urbani način života u gradskim središtima? Ideje što regenerirati, gdje i kako regenerirati, ostaju neodgovorene, no primjetne na razini kvalitete ponuđenih uvjeta življenja gdje se različiti društveni slojevi sučeljavaju s različitim mogućnostima. Publika ovogodišnjeg Human Rights Festivala ostaje paralizirana događanjima predstavljenim u dva različita konteksta koji toliko primjetno korespondiraju s vlastitim, gdje Ljeto u Brooklynu izaziva dodatnu nelagodu zadržavajući se na sramotnosti svakodnevice gdje Sachs, kao što i sam navodi, zadržava marksističku perspektivu načina življenja, gdje stratifikacija ostaje izvorom suprotstavljenosti interesa duboko utkanih u društvene strukture. Akvarij će pak otvoriti mogućnost direktne metafore korumpiranog Brazila, gdje se, kako tvrdi Mendonça Filho, događa državni udar, i to vrlo moderan i ciničan – misao koja bi se lako mogla prevesti i u druge kontekste.
Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju su u suradnji s Festivalom filma o ljudskim pravima provodili Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
ObjavljenoObjavljeno
