Tema Martinčeve filmove prva je vidjela publika festivala KinoOtok/Isola Cinema u Izoli, 12. lipnja, a potom će u istima uživati i ljubljanska, na projekciji u dvorani Slovenske kinoteke u okviru programa Kino-integral, 13. lipnja.
Autora će predstaviti filmska kritčarka Diana Nenadić, a na programu su filmovi Meštrović (egzaltacija materije), 1960; Monolog o Splitu, 1991-62; Amargedon ili kraj, 1964; Mrtvi dan, 1965; Život je lijep, 1966; I’m Mad, 1967; Atelier Dioklecijan, 1967. i Sve ili ništa, 1968.
Uz Mihovila Pansinija, Tomislava Gotovca i Vladimira Peteka najčuveniji i najugledniji hrvatski autor eksperimentalnih filmova, Ivan Martinac pohađao je Arhitektonski odsjek Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta u Zagrebu, a diplomirao je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu; također u Beogradu apsolvirao je u Centru za stručno osposobljavanje filmskih radnika. Majstorom amaterskog filma proglašen je 1964. (djelovao je u Kino klubu Beograd i Kino klubu Split), a veći broj kratkometražnih eksperimentalnih, igranih, dokumentarnih i propagandnih filmova snimio je i u profesionalnoj produkciji. Među njegovim kratkometražnim filmovima, a ukupno ih je ostvario preko sedamdeset, najslavniji je Monolog o Splitu (1961-1962), a posebno se ističu trilogija Suncokreti (1959-1961), Rondo, Lice (oba 1963), Armagedon ili kraj, Mrtvi dan (oba 1965), Život je lijep (1966), Ubrzanje (1968), Uska vrata (1974), Most (1977), Izlazak (1978), Sve i ništa (1982), Grad u sivom (1992). Jedini cjelovečernji igrani film Kuća na pijesku (1985) posve je nekonvencionalno, kontemplativno ostvarenje na tragu njegovih eksperimentalnih kratkometražnih radova koje karakterizira poetika strukturalizma stopljena s cerebralno-metafizičkom sugestijom. Autor je i dvanaest knjiga, od toga osam zbirki pjesama te dvije filmske tematike – Filmska teka (1977), koja sadrži filmografije jugoslavenskih i svjetskih redatelja, te Stradanje Ivane Orleanske (1980), “rekonstrukcija” istoimena filma Carla Theodora Dreyera.
Izvor: HFS
Objavljeno
