Kritika Što vrijedi više, umjetnost ili život? Pitanje je to koje postavljaju mlade aktivistkinje Phoebe Plummer i Anna Holland netom nakon što su limenkom juhe od rajčice zalile van Goghove Suncokrete. Prosvjed inicijative Just Stop Oil – izveden, kasnije se ispostavlja, ispred slike zaštićene staklom – osmišljen je kako bi skrenuo pozornost javnosti na ozbiljnost klimatske krize, konkretno na nastojanja inicijative u protivljenju izdavanjima dozvola za nove ekstrakcije fosilnih goriva u Ujedinjenom Kraljevstvu. Dočekan je, pak, salvom negativnih komentara, kako u medijima tako i na društvenim mrežama, pokazujući koliko osjetna može biti granica između efektnog i efektivnog. Može se reći da je nes(p)retno postavljena dihotomija koja upućuje na opreku između umjetnosti i života, na nužnost izbora između jednog ili drugog, zamaglila ono što aktivistikinje postavljaju kao suštinsko pitanje: zašto nas kao društvo više šokira mogućnost uništavanja kulturno-povijesnog nasljeđa, negoli sigurno uništenje budućnosti čitavog planeta? Zašto smo toliko užasnuti pri pomisli na uništenu sliku, ali ne i na uništeni svijet?
Nešto prizemnije pitanje, ono koje se možda i može obuhvatiti novinskim člankom, je koliko su disruptivne taktike, kao što je uništavanje kulturno-povijesnog nasljeđa, korisne u skretanju pažnje na ekološku krizu i neminovnu propast koja nam slijedi, a koliko u tome odmažu. Skreću li nepromišljeno fokus javnosti na same aktiviste, umjesto na probleme na koje svojim djelovanjem nastoje ukazati? Među primjedbama koje se u ovakvim slučajevima opetovano ponavljaju je i ona da korištenjem distruptivnih strategija aktivisti ne samo da “tjeraju vodu na mlin” fosilne industrije i njezinih zagovornika, već i odvraćaju potencijalne saveznike u borbi protiv klimatskih promjena. Iako se realnost u kojoj netko prestaje mariti za globalno zagrijavanje i istrebljenje biljnih i životinjskih vrsta zato jer ne odobrava pojedine aktivističke taktike čini malo vjerojatnom, pitanje daljnje mobilizacije i širenja podučja borbe nije sasvim neopravdano. No, da ne ostajemo u domeni vlastitih dojmova, obratili smo se lokalnim aktivističkim kolektivima, koje smo pitali smatraju li da ovakve akcije klimatskim aktivistima uzrokuju više štete ili koristi.
“Činjenica da ste nam se obratili s ovim upitom svjedoči o uspješnosti te akcije. Za jednu akciju u kojoj nije proizvedena nikakva materijalna šteta, nitko nije stradao i u konačnici posljedice snose samo aktivistkinje, nevjerojatno je kakav je efekt polučila. Zahvaljujući toj akciji u Londonu, naša mala inicijativa u Zagrebu dobiva priliku pričati o klimatskoj krizi!”, poručuju članovi Extinction Rebelliona (XR), lokalne grupe aktivista koja se razvila iz međunarodnog pokreta istog naziva. “Ipak”, nastavljaju, “to što je akcija privukla i puno negativne pozornosti govori puno o tome koliko ljudi još uvijek nije svjesno stvarnosti, razmjera i neposredne opasnosti klimatske krize.” Smatraju suludim da živimo u sustavu u kojem aktivistkinje moraju pribjeći polijevanju juhe po poznatom umjetničkom djelu kako bi se počelo pričati o klimatskoj krizi, pogotovo s obzirom na činjenicu da znanstvenici već više od pola stoljeća upozoravaju na opasnosti emisija fosilnih goriva, a da istovremeno nema nikakvog značajnog političkog djelovanja za sprječavanje klimatske krize.
Disruptivne taktike u osnovi su uobičajena metoda aktivističke borbe, najčešće usmjerena upravo prema sustavu u kojem je koncentrirana moć ili prema njegovim simboličkim ispostavama. Ako za primjer uzmemo Just Stop Oil, inicijativna djeluje već neko vrijeme, a u svojim su prijašnjim akcijama blokirali prometnice i naftne terminale, prekidali nogometne utakmice i organizrali svakodnevne prosvjede pred uredom britanskog premijera. U danima nakon kontroverzne akcije u Nacionalnoj galeriji – koja u britanskom kontekstu sasvim sigurno reprezentira centar moći – bojom su zalili i salon luksuznih automobila te sjedište Metropolitanske policije. Te su akcije izazvale nerazmjerno manje gnjeva javnosti, uz veliku mogućnost da vijest o njima do naslovnica nije ni stigla.
“Ne želimo biti popularni, želimo pridobiti vašu pozornost”, reći će članica inicijative Emma Brown u intervjuu koji je ovim povodom dala Guardianovom kolumnistu Owenu Jonesu. No, istraživanja društvenih pokreta pokazuju da disruptivne taktike mogu imati i veću korist od kratkoročnog skretanja pažnje na određene društvene probleme. Radical flank efektom naziva se promjena percepcije javnosti koja se javlja kao posljedica korištenja radikalnih taktika – njihova primjena može povećati potporu drugim, umjerenijim skupinama istog pokreta koje zagovaraju iste ciljeve, pokazujući da su frakcije pokreta komplementarne, unatoč tome što na drugačije načine pristupaju društvenim promjenama. Drugim riječima, nepopularne metode borbe mogu “pomaknuti jezičac na vagi” i u konačnici doprinijeti željenoj društvenoj promjeni.
O strategijama koje u svom radu koriste i kako im pristupaju pitali smo i članice Zelene akcije, organizacije koja je tijekom 32 godine djelovanja organizirala mnogobrojne nenasilne akcije disruptivnog karaktera. “Bitno je reći da ovakvim akcijama nikog i ništa ne ugrožavamo, već koristimo kreativne metode izražavanja, kao i svoje pravo na izjašnjavanje mišljenja o temama od javnog interesa”, ističe članica udruge Marija Mileta. Posljednju takvu akciju Zelena akcija organizirala je u svibnju ove godine, tijekom otvorenja 37. Međunarodnog znanstveno-stručnog susreta stručnjaka za plin u Opatiji. “Pošto se moglo sudjelovati samo uz akreditaciju i prethodno plaćanje, nastojali smo se odjevnim kombinacijama uklopiti te je tako nekoliko nas uspjelo ući u konferencijsku dvoranu. Čim su počeli uvodni govori, ustali_e smo se i zviždaljkama i transparentima prekinuli otvorenje. Bilo je toliko glasno da nisu mogli nastaviti s programom, što je i bio cilj ovakve metode”, pojašnjava.
Akciju ocjenjuje uspješnom jer su uspjeli poslati poruku i prisutnima na konferenciji i široj javnosti putem medija. “Željeli smo poručiti kako plin, a posebno LNG (ukapljeni plin) kao fosilno gorivo, nije i ne smije biti put prema sustavu temeljenom na obnovljivim izvorima energije. Plin je izuzetno štetan za klimu, ali i zdravlje ljudi. Dodatno, nova ulaganja u plinske projekte dugoročno će produbiti našu ovisnost o fosilnim gorivima i nestabilnom globalnom tržištu plina, a neće riješiti trenutnu krizu. Naprotiv, produbit će klimatsku, a time i društvenu krizu. I valja imati na umu da industrija fosilnih goriva ima veliku moć i utjecaj nad vladama pa i trenutnu energetsku krizu koristi za svoju zaradu i održavanje plina što dulje ‘na životu’.”
Pored borbe za svoje ciljeve u uvjetima potpunog nesrazmjera ekonomske i političke moći koju imaju u odnosu na predstavnike fosilne industrije, aktivisti se bore i u polju ekonomije pažnje. “U kapitalizmu je vrlo teško privući pozornost javnosti jer su ljudi stalno bombardirani senzacionalističkim sadržajima. Zato je uvijek potrebno smisliti nešto novo, originalno, dosad neviđeno. Greta Thunberg je, primjerice, bila senzacija dijelom i zato što masovni klimatski prosvjedi djece prethodno nisu bili viđeni”, pojašnjavaju članice Extinction Rebelliona. Njihov matični pokret je dospio na naslovnice zahvaljujući svojoj prvoj akciji građanskog neposluha u kojoj su blokirali javni promet u Londonu i također navukli gnjev građana. “Istovremeno, to je omogućilo da pokret naraste, proširi se po cijelom svijetu i s vremenom nastane i u našoj zemlji”, komentiraju, napominjući da njihove akcije usmjerene podizanju javne svijesti o hitnosti klimatske krize još uvijek nisu uspjele privući veću pozornost medija.
“Prošlog ljeta, kad su temperature u Zagrebu dosezale 37 stupnjeva, naše aktivistkinje i aktivisti u sklopu performativne akcije na Trgu bana Jelačića usred dana su glasno i nasilno razbili jedan klima uređaj (napominjemo, bio je neispravan) i simbolično ga uništili. Aktivisti su bili obučeni u poslovna odijela te su na sebi imali natpise koji su objašnjavali da predstavljaju vlade, banke i fosilnu industriju, a u pozadini smo razvukli transparent na kojem je pisalo ‘Što biste vi učinili da vam uništavaju klimu?’. Reakcije građana okupljenih oko performansa većinom su bile pozitivne i shvatili su našu poruku, no medijska pozornost je bila mala.”
Jedna od uspješnijih akcija XR-a, održana 2020. godine, također je upozoravala na klimatsku krizu, ali je sadržavala političku potku koja se pokazala medijski atraktivnom. “Uz stazu od umjetnog snijega koji se donedavno proizvodio na Cmroku ispisali smo poruku ‘Umjetni snijeg = klimatska kriza’. Ta je akcija medijski bila vrlo dobro popraćena, velikim dijelom zbog nepopularnosti rasipanja bivšeg gradonačelnika Bandića energijom i vodom za proizvodnju snijega na visokim temperaturama kakve se sada mogu očekivati zimi u Zagrebu.” Performativne akcije izvodili su i za za vrijeme predsjedanja Hrvatske Vijećem EU-a, a organizirali su i simbolične blokade Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja te tvrtke Plinacro, koje smatraju odgovornima za negativne utjecaje na klimu. “Prilikom potonje dvije akcije dvoje je naših aktivista privedeno, no ni te akcije nisu imale značajnijeg odjeka”, navode.
“To je još jedan dokaz da su nužne disruptivnije, šokantne i ‘radikalnije’ akcije, ali i da mediji moraju preuzeti svoj dio odgovornosti za prenošenje poruka o hitnosti djelovanja, kada vlade ignoriraju apele znanstvenika te borbu aktivista i građana za održivu i pravednu budućnost.” Drugim riječima, i vraćajući se na početno pitanje koje postavljaju aktivistkinje pred van Goghom, koliko radikalni aktivisti trebaju biti da osvijestimo činjenicu da nam vrijeme za radikalnu promjenu neumoljivo curi? “Stvar je u tome što, jednom kad se počneš baviti klimatskim aktivizmom, učiti o klimatskim promjenama i stanju u svijetu, ništa se ne čini toliko radikalno koliko svjesno kockanje s budućnošću vlastite vrste”, zaključuju iz XR-a.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
