Diskriminacija na radnom mjestu

Pripremila: Martina Domladovac

Međunarodna organizacija rada (ILO) 2012. godine započela je projekt pod nazivom Gender Identity and Sexual Orientation: Promoting Rights, Diversity and Equality in the World of Work (Rodni identitet i seksualna orijentacija: promicanje prava, različitosti i jednakosti u svijetu rada) ili skraćeno Project PRIDE. PRIDE je prvenstveno zamišljen kao projekt kvalitativnog istraživanja koji nema namjeru ponuditi konkluzivne zaključke, nego je osnovna pretenzija projekta detektirati probleme LGBT radnika i radnica te razmotriti pravne, političke i svakodnevne prepreke i mogućnosti društvene i sindikalne inkluzije LGBT radništva u raznim državama-članicama ILO-a. Projekt je dosad obuhvatio devet država: Argentinu, Crnu Goru, Francusku, Indiju, Indoneziju, Južnoafričku Republiku, Kostariku, Mađarsku i Tajland, prenosi portal Radnička prava.

U svibnju 2016. godine Organizacija je objavila kratki izvještaj o rezultatima Projekta u kojem spominje da su mnoge zemlje u posljednjim godinama usvojile brojne zakone protiv diskriminacije LGBT osoba, ali i da čak 72 države svijeta i dalje posjeduju zakone koji kriminaliziraju homoseksualizam, usprkos tome što je Međunarodna zdravstvena organizacija (WHO) 1990. godine deklasificirala homoseksualnost kao psihički poremećaj.

Nadalje, istraživanje je pokazalo da su LGBT osobe često žrtve diskriminacije i nasilja tijekom obrazovanja, što im otežava završetak i uspjeh u obrazovnom procesu, a to posljedično ima učinke i na pronalaženje radnih mjesta. Međutim, diskriminacija i nasilje ne prestaju nakon obrazovanja, nego se nastavljaju i na radnom mjestu. Pritom ILO napominje da nerijetko razlog ili povod za diskriminaciju, maltretiranje ili nasilje prema radnicima i radnicama može biti tek percepcija o pojedinoj osobi koja se ne uklapa u okvir heteronormativnih stereotipa – ILO, primjerice, navodi percepcije o “muškobanjastim ženama” ili “feminiziranim muškarcima”.

Percepcije i stereotipi o LGBT osobama imaju i svoje nadindividualne konzekvence na tržištu rada, pa se tako govori i o svojevrsnoj “strukovnoj segregaciji”. Tako su, na primjer, gay muškarci iz Argentine napominjali da su bili poticani na rad u call-centrima i destimulirani na rad u rudarskom sektoru. Slično tome, trans-osobe iz Tajlanda su napominjale kako su zabavna industrija i uslužni sektor najinkluzivniji. Ministarstvo socijalnih odnosa u Indoneziji trans-osobama omogućuje programe naukovanja u šivanju i “tečajeve ljepote”, dok su LGBT osobe iz Indije naglasile kako je tzv. kreativni sektor – poput mode, televizijske produkcije i marketinga – najotvoreniji u toj državi. Nadalje, u izvještaju se također naglašava da mnoge LGBT osobe prije biraju prekarne ili neformalne oblike rada.

Izvještaj naposljetku navodi kako poslodavci i sindikati na nacionalnim razinama i dalje zanemaruju prava LGBT radnika. Tako se prava LGBT radnika općenito rijetko pojavljuju u kolektivnim ugovorima, a iznimku predstavljaju tek Argentina i Južnoafrička Republika. 

U Hrvatskoj se provodi sličan projekt, LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu, kojim se želi otvoriti pitanje položaja LGBTI osoba na radnom mjestu, te uloge sindikata kao tipičnih zaštitnika radnika u adresiranju njihovih problema. Projekt zajednički provode Prostor rodne i medijske kulture K-zona, Udruga Zora, Lezbijska organizacija Rijeka LORI i BRID – Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju uz suradnju Zagreb Pridea i Trans Aida.