Blic Grounded je naziv ljubljanskog festivala elektroničke glazbe, kritičkog razmišljanja i aktivizma koji povezuje naizgled nespojivo – teorijske rasprave, društveni aktivizam i progresivnu elektroničku klupsku kulturu. Prvo izdanje festivala održano je 2015. godine, a nakon nekoliko početnih zimskih edicija, Grounded se usidrio u drugu polovicu kolovoza koji osvježava zanimljivim koktelom diskurzivnog programa posvećenog aktualnim društvenim pitanjima i koncerata post-klupske, eksperimentalne elektronske glazbe.
Ovogodišnji, osmi po redu festival odvija se od 22. do 24. kolovoza s centralnom temom rasizma – točnije antipalestinskog rasizma i dekolonijalnog otpora – koja je aktualna koliko je i razgovor o njoj neophodan. O dilemama koje ova tema otvara i tome kako im Grounded pristupa razgovaramo s pravnicom, aktivisticom i docenticom na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani, dr. Barbarom Rajgelj. Ona je uz glazbene producentice i DJ-ice Ninu Hudej i Ninu Kodrič te novinarku Moniku Weiss jedna od osnivačica ovog festivala koji, u skladu sa svojim imenom, počiva na čvrstim temeljima kritičkog mišljenja, aktivizma i alternativne kulture.
Za početak, možeš li našim čitateljicama i čitateljima približiti kako je nastao Grounded? Koja je poveznica između aktualnih društvenih pitanja i elektronske glazbe?
Grounded je nastao kao kulminacija djelovanja kluba Pritličje, iza njih stoji ista ekipa. Pritličje ove godine slavi deset godina, 2014. smo otvorili kafić i tokom godine počeli organizirati događaje s naglaskom na društveno relevantne teme, a s druge smo strane promovirali vrlo prisutnu scenu elektronske glazbe. Već 2015. smo prvi put organizirali manji festival kao poveznicu tih dviju stvari. Relativno je zahtjevno pitanje u kojim točkama se one susreću. Bit tog povezivanja je da se dijelovi međusobno osnažuju u cilju većeg dosega. Temeljni cilj spajanja diskurzivnog i glazbenog programa je aktivirati i mobilizirati mlade ljude za društvena pitanja, za što je potrebna podrška nečeg što je njima bliže, npr. glazbe. Uspjeh dosta ovisi o tome. Ukoliko je tema apstraktna i udaljena, povezanost je manja. Ovogodišnja tema – rasizam, mladima je vrlo bliska, prisutna je u pop kulturi, na društvenim mrežama, u njihovim svakodnevnim raspravama; s obzirom na fokus na antipalestinskom rasizmu, postoji još veći interes za događaje i zato ove godine očekujemo snažniju aktivaciju mladih. Slično je i s glazbenicama i glazbenicima koji imaju stajališta o temi i spremni su ih izreći na glas, tako da se i to isprepliće. U večernjem programu pokušavamo prilagoditi i elektronski dio kako bi otvarao pitanja i ostavio prostor za razmjene stajališta, druženja i održavanja kontakata, da ne bude samo jednokratan događaj već neko ispreplitanje i međusobno povezivanje.
Festival ste 2015. godine otvorili temom Autonomija migracija, nakon koje su slijedile Intima u vrijeme umjetne inteligencije i Automatizacija i vlast, a potom Istina, Država, Odgovornost i Mir. Sudeći po ovim temama, Grounded je vrlo aktualan festival. Što čini okosnicu ovogodišnjeg programa, koje su najvažnije točke i govornici?
Festival se od početaka opredijelio obrađivati i isticati teme s područja tehnologije i društva, odnosno utjecaja tehnologije na društvo. Tako smo 2018. razgovarali o temi intime i umjetne inteligencije, a 2019. o automatizaciji i vlasti, što znači da smo prilično rano obrađivali te teme. Zatim je u Sloveniji 2020. došlo do promjene vlasti i u trenutku kad se vlasti domogne netko tko ne poštuje osnovne demokratske principe i ljudska prava, poput slobode izražavanja, prava na prosvjed, slobode medija, teško se baviti specifičnim tehnološkim pitanjima. Zbog toga smo se vratili osnovnim temama poput države i istine. Pod prethodnom, krajnje desnom vladom Janeza Janše istina je bila napadnuta, kako kroz plasiranje lažnih informacija na društvenim mrežama, politički orkestriranim kampanjama klevetanja političkih protivnika, posebice aktivista, tako i kroz pokušaje pokoravanja neovisnog javnog radija i televizije. Ne mogu reći da su teme svake godine potpuno nove, ali razlikuju se pristupi sličnim društvenim pitanjima. Rat smo adresirali već prošle godine i to kroz prizmu mira. Ove godine opet adresiramo rat, ali to činimo preko rasizma. To znači da ne možemo izbjeći ono što nas najviše boli ili iritira.
I u tom smislu se festival također razlikuje od drugih, produkcijski uvjeti ga čine neovisnim od kapitala i od svake vlasti, što mu omogućava da adresira ono što je za nas najbolnije u društvu. Moram priznati, koliko god imam veliku distancu od svake slovenske vlasti, tako i od aktualne, ne postoji mnogo zemalja u Europi u kojima bi se relativno slobodno moglo govoriti o toj temi. Barem tako izgleda, vidjet ćemo što će se dogoditi na samom festivalu. Unatoč svemu, izgleda da živimo u relativno slobodnoj zemlji koju smo u proteklih 30 godina uspjeli koliko toliko osloboditi da ne postane vlasništvo lokalnih političara i kolonija globalnih moćnika. S druge strane, sloboda nosi veliko opterećenje, pogotovo s tematikom koja je ove godine u fokusu. Vrlo je teško doći do financija, tako da veliki dio festivala financiramo iz vlastitih sredstava. Popis onih koji vam pružaju podršku je na kraju više-manje prazan, osim nekolicine nevladinih organizacija.
Jedna dilema se pojavila još dok smo oblikovali temu i koncept ovogodišnjeg festivala – a ove smo godine zbog zahtjevnosti imali i urednički odbor – a odnosila se na to je li potrebno na predavanjima ugostiti obje upletene strane, tj. jednog Židova i jednog Palestinca. Onda smo shvatili da o tome razmišljamo samo iz straha i odlučili da antipalestinski rasizam treba adresirati glasovima onih koji zapravo žive taj rasizam i njegove su žrtve. Zadovoljna sam što na festival dolaze govornici ili teoretičari svih nazora ili uvjerenja, ali prvenstveno je to festival na kojem glas dajemo žrtvama. Tako je bilo i prošle godine. Raduje me što će sudjelovati i ljudi iz Palestine, mada su tamo okolnosti jako neizvjesne i ukoliko ne bude moguće da nam se pridruže uživo, a računamo na to da hoće, uključiti će se u program online. Gostovat će i dvojica aktivista iz Berlina i govoriti o rasizmu u Njemačkoj, koji se lomi između antisemitizma i islamofobije. Razgovarat ćemo i o umjetnoj inteligenciji koja se zloupotrebljava za ubijanje. Ugostit ćemo i zanimljivo predavanje istraživača vrlo važnog britanskog instituta Forensic Architecture, koji pokušava rekonstruirati povijesno važne događaje putem novih tehnologija, fotografija, audio analize, 3D modeliranja, videa, i tako dalje. To je vrlo važan način suprotstavljanja lažnim informacijama i ratnoj i vojnoj propagandi. Razvili su vjerodostojnu metodologiju koja se već pokazala korisnom u razotkrivanju istine, kako u slučaju kontroverznih pogubljenja pojedinaca, tako i napada pojedinih zemalja, primjerice genocida njemačke države u Namibiji ili izraelske u Gazi. Razgovarat ćemo i o pink washingu, što nije samo izraelski problem, imamo ga i kod nas. Primjećujem tu pojavu među slovenskim autorima koji imaju najviše prostora u slovenskim medijima, da pitanje prava LGBT osoba zloupotrebljavaju protiv svega što nije europsko, a kada pogledamo prošle stavove tih osoba, one nikada nisu bile na prvoj liniji borbe za LGBT prava, naprotiv, to su homofobi i transofobi čije je izjave povijest zaboravila. Sada su prava LGBT osoba alat kojim nas, koji smo bili u prvim redovima nastojanjana za emancipaciju, uvjeravaju da je njihov rasizam opravdan.
Uz javni program, razgovore i predavanja, moram istaknuti da ove godine organiziramo i interni sastanak propalestinskih pokreta iz svih republika bivše Jugoslavije plus Albanije, što je vrlo zahtjevan organizacijski zadatak. To je rezultat dobrog prošlogodišnjeg iskustva kada smo ugostili mirovne aktiviste iz Jugoslavije. No, taj dio aktivizma je vrlo važan kako bismo podržali i one koji su već godinama aktivni na tom polju. Mi smo zapravo ti koji omogućavamo i držimo mikrofon, nismo tu da bismo govorili, već kako bismo omogućili drugima da govore. Također financijski podupiremo samoorganizirani skup studentskih kolektiva iz regije, koji će djelomično voditi strateške sastanke u svom autonomnom prostoru Plac. Svi oni na neki način rade slične stvari, ali su na našu inicijativu odlučili da se sastanu u Ljubljani, budući da im pokrivamo putne troškove što je za njih već veliko olakšanje.
Na razgovorima, predavanjima, okruglim stolovima i tribinama ovogodišnjeg izdanja festivala susretat će se teoretičari_ke rasizma te osobe s iskustvom njegovih posljedica. Aktivisti_ce i umjetnici_e promišljat će o budućnosti koja će biti jednaka i slobodna za sve. Što svatko od nas može učiniti ili što možemo učiniti kao zajednica i zašto je vrlo važno i dalje razgovarati o rasizmu?
Ako počnem od kraja, zato što je jasno da rasizam nije nestao, čak ni sad u Europi. Rasizam je u porastu posvuda, i u Sloveniji, iako nije tako eksplicitan. Rasizam obično shvaćamo samo kao nadmoć bijelaca nad tamnoputima, no, Slovenija kao država je osnovana na rasizmu prema izbrisanima. Jednako tužno, velik dio izraelskog stanovništva podržava napade na palestinsko stanovništvo u Gazi, dok smo u Sloveniji relativno nedavno imali konsenzus da ljudima iz bivše zajedničke države treba oduzeti stalni boravak i s tim u vezi ljudska prava isključivo na temelju njihove nacionalnosti. Na referendumu o jednom od zakona koji je bio prvi korak u reguliranju njihova statusa, za zakon i za ljudska prava izbrisanih glasalo je 1,2 posto birača s pravom glasa, 98,8 posto bilo je protiv ili na referendumu nije sudjelovalo. Na rasizam treba upozoravati, jer ima vrlo ozbiljne posljedice, kako na individualnoj, tako i na kolektivnoj razini. Na njega treba upozoravati i zato što nikada nije nestao; došao je sa zapada odakle nikad nije otišao, ali se udomaćio i kod nas. U ovom kontekstu smatram izuzetno važnim i mislioca Aiméa Césairea, koji kaže da smo u Europi bili iznenađeni tijekom Drugog svjetskog rata zbog holokausta, ne samo zbog onoga što se dogodilo, jer se to već mnogo puta ranije događalo, nego gdje i kome se dogodilo. Dakle, tada se to po prvi put desilo u Europi i Europljanima. Ukratko, rasizam je nešto što je stalno prisutno i djeluje na destruktivan način, kako na individualnoj, tako i na kolektivnoj razini.
Što svatko od nas može učiniti? Jedna od mojih individualnih gesti je i ta da sam na želju palestinskog aktivista i kulturnog radnika dogovorila da ostane tri mjeseca u Sloveniji. Velike institucije, uključujući i Sveučilišta, trenutno ne znaju što bi sa sredstvima, nakon pandemije COVID-19 je u opticaju puno novca ali nije namijenjen ljudima, nego tome da se u prosincu pitamo kako kupiti računala i na što još taj novac potrošiti, kupiti ono što već ionako imamo. Dakle, kada sam počela tražiti stipendiju za palestinskog kolegu i zatražila podršku, rekla sam ljudima, možemo organizirati tisuću okruglih stolova, ali nismo napravili ništa ako nismo sposobni pomoći jednoj osobi, odnosno omogućiti nekome da dođe ovdje na tri mjeseca, jer ono što nam on može ispričati, njegovo iskustvo, daleko je dragocjenije od bilo čega što mi možemo reći o tome. To su te geste, recimo, ugostiti nekoga tri mjeseca i biti svjestan da se ta osoba može slomiti, da se moraš osobno i emocionalno angažirati, čega kod nas zapravo ima vrlo malo. Postoje zajednice koje brinu o konkretnim ljudima, koje su spremne investirati sebe, svoje vrijeme, pogodnost, emocije u to da pojedinci lakše prežive. Ali sloj koji ima najviše pristupa medijima, koji ima najviše pristupa financijskim resursima, najviše slobodnog vremena i smještajnih kapaciteta zapravo je liberalno distanciran i problemima drugih se bavi na apstraktnom nivou, na konkretnom nivou se isključivo bavi samim sobom.
U svjetlu genocida koji Izrael provodi nad Palestinkama i Palestincima koji je od listopada 2023. eskalirao do katastrofalnih razmjera, novi val studentskih okupacija Sveučilišta i fakulteta proširio se diljem svijeta. Jeste li na neki način pokušali adresirati te inicijative? Kako ti vidiš studentske okupacije za slobodnu Palestinu? Jesu li mladi avangarda?
Mladi na Groundedu imaju javnu tribinu, ali i interne susrete s propalestinskim inicijativama, tako da ih pokušavamo povezati. Što se tiče studentskih okupacija, smatram ih jednim od rijetkih poteza koji su stvarno intervenirali u fizički prostor i ustaljeni red. Kad pogledam Sveučilište, tamo se čak ni teme istraživanja nisu promijenile, kamoli promjena djelovanja ili metodologije rada. Teme na Sveučilišta stižu uvijek s odgodom, a ne kao reakcija na aktualne događaje. Trenutna interesna tema na društvenom području je istraživanje civilnog društva. Civilno društvo je u istočnoeuropskim državama već dugo bitan dio demokratskog društva, ali Europa i oni koji kreiraju natječaje tek su sada shvatili da je civilno društvo važan element obrane od iliberalnih tendencija, orbanizacije, putinizacije, vučićizacije njihovih država. I dok dio civilnog društva, koji je neophodan za kontrolu vlasti, živi od zraka, sveučilišta istražuju koliko hranjivih tvari ima u tom zraku. Čini mi se da je to sudbina irelevantnosti Sveučilišta, jer je proces proizvodnje ovisan o financijskim sredstvima i Sveučilište nije spremno ništa promijeniti u smislu aktualizacije svog rada, čak i prezire aktualno djelovanje jer smatra da je za objektivnost rezultata potrebna distanca, tj. ignorancija vremena u kojem živimo. Naravno i na sveučilištima ima pojedinaca koji preuzimaju na sebe teret odgovornosti za aktualna zbivanja, ali to je više pitanje individualne hrabrosti nego sustavne orijentacije.
A jesu li studenti avangarda, definitivno su unutar Sveučilišta oni jedina progresivna kolektivna sila. Oni su sigurno avangarda u usporedbi sa Sveučilištem kao takvim, ali jesu li u odnosu na cijelu društvenu strukturu i druge koji stvaraju zajednički prostor avangarda, teško je reći. Pravo pitanje je, jesu li dovoljno avangardni? Unutar Sveučilišta si vrlo brzo avangarda, dovoljno je samo se ujutro probuditi i evo avangarde. (smijeh)
Voljela bih se dotaknuti i glazbenog dijela festivalskog programa. Talijanski Rolling Stone je Grounded uvrstio među 15 najboljih ljetnih glazbenih festivala, uz velikane kao što su Glastonbury, Lollapalooza, Sziget i FlowFestival. U časopisu su istaknuli jedinstven izbor glazbenika na ljubljanskom festivalu te su opis festivala saželi kao “budućnost klupske glazbe”. Kako pristupate ovom segmentu festivala i što publika može očekivati?
Slovenija ima vrlo etatiziran kulturni prostor, koji je u velikoj mjeri ovisan o javnim ustanovama. Javne ustanove su poput tankera koji ruši sve pred sobom, plovidba njime je sigurna za one koji su na njemu, ali s druge strane potpuno je nefleksibilan i svaka promjena kursa traje godinama. U tom je smislu plovidba malim festivalom usamljena i ponekad riskantna, ali s druge strane vrlo slobodna i autentična. Ne treba mu financijski plan, ne treba mu godišnji program, ne treba mu suglasnost nadzornog odbora, on trči za onim u što vjeruje. A Grounded slijedi ono u što vjeruje i u diskurzivnom i u glazbenom programu. Na glazbenom planu, ono što Nina i Nina rade je zapravo zaista izuzetno.
Upravo ova ocjena Rolling Stonea je najpreciznija – nećete znati tko su izvođači na line-upu, ali bit će izvrsno. Čak i vaša mama ima više pratitelja na Instagramu od njih, jer oni nisu ovdje zato što su pozicionirani na mapi “za kupiti”, već su ovdje zato što ih je netko sa svojim širokim poznavanjem i predanosti dubokom kopanju pronašao i doveo ovdje prije nego što ih je netko drugi uspio “kupiti”.
Ovo je dio vrlo zahtjevnog produkcijskog procesa i vrlo je teško raditi s privatnim inicijativama u etatiziranom društvu. No, to je jedini način na koji naša ekipa zna raditi, i mislim da je to jedini način na koji se ovakve teme mogu obrađivati. Ipak, to nije dugoročno održivo. Kad bismo prijavili Grounded za europske fondove kod kategorije održivost projekta, naš bi odgovor bio: radimo iz osobne predanosti i to ćemo radit dok budemo mogli. Nula bodova.
Kada su neonacisti prije 15 godina napali Cafe Open, naš prvi LGBT bar, bakljama i kamenjem, otac mi je rekao: nitko nema pet života da bi mogao četiri potrošiti na druge, ali s druge strane, i ovaj jedan, koji imaš, ne možeš protratiti samo na sebe.
To djeluje kao prikladna završna misao za kraj razgovora. Želiš li uz to još nešto dodati?
Željela bih da progresivne snage na Balkanu prepoznaju da je naše zajedničko povijesno iskustvo nešto iz čega i Europa i svijet mogu učiti. Da o suživotu u različitosti, traženju kompromisa, uspostavljanju i očuvanju mira, protivljenju militarizaciji te ljudskom dostojanstvu i jednakosti imamo više za reći zapadnom svijetu nego on nama.
ObjavljenoObjavljeno
