Žilnik: radnik i umjetnik

Piše: Iva Badanjak

Nakon projekcije četiriju filmova: Crni film (1971), Nezaposleni ljudi (1968), Inventur (1975) i Tvrđava Evropa (2000), polupuna dvorana slušala je jednosatni razgovor o životu i karijeri priznatog dokumentarista Želimira Žilnika. Boris Buden je na samom početku postavio problem koji je vodio njihov razgovor: kako historijski, ideološki i kulturno povezati jugoslavenske gastarbajtere sa činjenicom novih migracija? Razgovor, koji je bio svojevrsni zaključak seminara the gastarbajters, ticao se ponajviše Žilnikove filmske karijere. 

Na početku Žilnik daje do znanja da postoji iluzija o manjoj zastupljenosti filmova danas negoli je to bilo prije 50 godina. Tada je za izradu jednog dugometražnog filma bilo potrebno potrošiti oko 20 km trake, dok je danas, uz digitalnu proizvodnju, tehnički jednostavnije proizvesti filmsko djelo. Kino je tada bilo glavni prozor u svijet. Donosilo je vijesti, a prvenstvo je imao filmski žurnal koji je u 10 minuta prikazivao aktualnosti iz svijeta i imao tržišni efekt. Danas se ne ide toliko često u kino, ali filmovi su itekako gledani na Youtubeu, tabletima, kompjuterima i mobitelima. Pokretne slike imaju veću prisutnost u životima i domovima ljudi negoli je to bilo u prošlosti upravo radi te neograničenosti gledanja na jednom mjestu.

Buden naziva Žilnika “filmskim radnikom”, slobodnim umjetnikom, a odbija ga zvati redateljem. Postavlja pitanje kontinuiteta statusa prekarijata kojeg Žilnik ima od samih početaka karijere. Kao odgovor, Žilnik navodi prednost siromašne zemlje: u Jugoslaviji nije bilo velikih poreza i bilo je moguće živjeti kao slobodni umjetnik. Naglašava i da ga u stvaranju svakog novog filma vode dvije želje – komercijalni uspjeh i želja za učenjem nečega novog, novih činjenica i upoznavanja novih ljudi. Tako daje primjer Crnog filma za kojeg mu kasnije govore da njime pokušava biti novi Che Guevara. On u njemu izbjegava poetski dokumentarizam i bavi se tenzijama o kojima se u Jugoslaviji nije govorilo (na primjer, da se djecu u školama uči da su Nijemci neprijatelji). Na kraju zaključuje da svaki film ima samo četiri teme kojima se u suštini bavi: ljubav, nesreća, sreća i smrt. Time postavlja pitanje: što film može? Jer ako se bavi samo tim temama, onda on nije niti provokativan niti ugrožava politički sistem u želji za stvaranjem novog poretka.

Žilnik je bio raspoložen za razgovor i publika je dobro reagirala na njegove izjave, kao da su na razgovoru nakon prikazanih filmova ostali samo oni koje uistinu zanima što Žilnik ima za reći. Boris Buden vodio je razgovor kratkim pitanjima, dajući sugovorniku vremena za odgovor, ali i ne libeći se ponavljati pitanja kad ne bi dobio traženi odgovor. Tako dva puta navodi da je Žilnik politički i ekonomski migrant i gastarbajter u Njemačkoj, gdje je bio proglašen politički nepodobnim. Žilnik govori da je izbačen iz Njemačke jer ih je “vukao za nos” i da je sve to bila, po njemu, samo administrativna stvar. U Munchenu su ga uhitili zbog provokativnih teza, a film o javnim pogubljenjima u kojima prikazuje promjenu forme javnih pogubljenja, nikad nije prikazan već je cenzuriran “dragovoljnom samokontrolom”.

Žilnik smatra da dokumentarni filmovi najbolje prikazuju društvo i svijet, a kao uzora koji je na njega utjecao navodi Fredericka Wisemana. Ovdje daje naputak ambicioznim filmašima koji misle da će im ideja za novi film doći iz “vedra neba”, da nije sve tako idilično. Za napraviti dobar film treba poznavati povijest filma, redatelje koji su napravili inovacije… jednostavno pronaći osobu koja im odgovara po ukusu i temperamentu jer je svaki film pod utjecajem nekog drugog filma. Žilnik navodi da je posebno obraćao pažnju na to kako Wiseman intervenira u svojim filmovima jer kamera osim što intervenira u prostor, ona ima i moć nad snimanim. Zato misli da filmska ekipa treba biti maksimalno povučena kako bi  ljudima koje snima bilo ugodno. Ovdje daje primjer novinarskog izvještavanja u kojem je potrebno biti što agresivniji u dobivanju informacija, dok je na filmu ekipa gotovo pa neprimjetna dajući time ljudima više slobode i hrabrosti da kažu što više.

Za kraj, kaže kako je on jedan od manjih dokumentarista iz 1960-ih i 1970-ih godina, ali razlog zašto je toliko hvaljen i prisutan je taj što su drugi ili potisnuti ili već umrli. Zato je ovo bila jedinstvena prilika poslušati što ima za reći ovaj redatelj s dugogodišnjom karijerom, pogledati neki od njegovih filmova koji se bave aktualnim temama, promatrati način na koji on intervenira u prostor i možda dobiti ideju za vlastiti film.