Kritika Značaj socijalno angažiranog filma jest u tome da pred gledatelja donosi one društvene problematike koje se u javnoj sferi ostavljaju po strani. Političarima su nepoćudne i nepopularne, dok je medijski diskurs o njima učestalo predmet manipulacija političkih i drugih elita. Otvoreno lijevi, angažiran u svojoj prirodi i političan prema onome što smjera, ovaj filmski žanr teži ispraviti društvene, ili barem osvijestiti svakodnevne nepravde u ljudskim životima. Kvalitetan socijalno angažirani film ne utapa se u patetici, već navodi gledatelja da prepozna stvarne uzroke sustavne eksploatacije i isključenosti, i ono najvažnije, u njemu budi želju za promjenom društvene situacije na bolje.
Na 21. Human Rights Film Festivalu u dva je termina (6. i 8. prosinca 2023.) u kinu Kinoteka prikazan recentni, te prema najavi posljednji film velikana britanskog socijalnog realizma – Kena Loacha. Dok se Ja, Daniel Blake (2016.) bavio nezaposlenim pojedincem zarobljenim u bespućima britanskog birokratskog sustava, a Oprostite, mimoišli smo se (2019.) bračnim parom primoranim na prekarni rad, Stari hrast (2023.) u fokus stavlja odnos stanovnika nekadašnjeg rudarskog sela sjeveroistoka Engleske i sirijskih imigranata. Ogorčeni pripadnici radničke klase i migranti izbjegli iz svojih domova naizgled stoje na oprečnim stranama, no Loach ovim ostvarenjem navodi na preispitivanje tog kompleksnog i sveprisutnog društveno-kulturološkog procjepa. Gledatelju se nameću pitanja – koliko su zaista različite sudbine suvremenih radnika s dna društvene ljestvice i one muslimanskih izbjeglica? Može li se postići (potpuna) multikulturalna integracija u okvirima pojedinog društva, u ovom slučaju britanskog?
U film smo uvedeni nizom crno-bijelih fotografija razjarenih lokalaca i uplašenih lica sirijskih izbjeglica. Autobus kojim dolaze biva metom gnjeva i uzvika okupljenih promatrača. Fotografije se pretaču u pokretnu filmsku sliku u boji, dok se povici, pogrde i bjesomučno lupanje po karoseriji i prozorima autobusa nastavljaju. Stavovi lokalnog stanovništva isprva se čuju u offu, a potom isti negodujući komentari prate kadrove namrštenih muškaraca i žena koji stoje na ulici. Ksenofobija i rasizam su eksplicitni, te eskaliraju kada jedan od huligana razbije objektiv fotoaparata mladoj Sirijki Yari.
Središnje mjesto radnje je pub Stari hrast, čije poslovanje živim održava skupina starijih muškaraca koja ondje ispija pintu za pintom piva. Vlasnik puba TJ Ballantyne, od nepristranog promatrača, koji se ne želi zamjeriti niti jednoj strani, ubrzo postaje Yarin prijatelj, a potom i glavni akter društvene integracije sirijskih izbjeglica. TJ Yari pokazuje fotografije iz rudarske povijesti Okruga Durham, izvješene na zidovima stražnje prostorije puba, u koju ksenofobnim mušterijama više ne dopušta pristup. Yara promatrajući fotografije štrajka iz 1984. saznaje o povijesti zajednice, te uskoro samoinicijativno započinje fotografirati lokalne stanovnike – kao što je to činila za života u izbjegličkom kampu. Kroz kontakt sa stanovnicima i volonterima ona dolazi na ideju o zajedničkom kuhanju za siromašne građane i Sirijce u lokalnom pubu. Premda se TJ isprva protivi toj zamisli, tragična smrt njegova psa Marre donosi narativni obrat u filmu.
Razgovor za kuhinjskim stolom između TJ-a i Yare, snimljen izbliza, intiman je čin povjeravanja dvoje prijatelja, kojim se razotkriva njegovo psihološko stanje. Snimljeni detalj stola prikazuje ogrlicu s imenom Marra. TJ-ev glas u off-u prati montažni postupak vraćanja u prošlost kojim se prikazuju kadrovi morskih valova i morske obale na kojoj je TJ namjeravao odustati od života. Pas koji iz daljine dotrči do njega predstavlja mu znak da to ne učini. Uvjerljivo prikazane oscilacije u emocijama i ponašanju glavnog lika, nakon što mu Yara i njezina majka za utjehu donose večeru, gledatelja navode na snažno empatiziranje s njegovom humanošću.
Oni koji jedu zajedno ostaju zajedno – ideja o zajedničkoj kuhinji za lokalne stanovnike koji si obroke ne mogu priuštiti i sirijske izbjeglice, kako bi se između njih razvilo zajedništvo donosi privremenu harmoniju među sve uključene. Memorija kuhanja obroka za vrijeme štrajka nakon zatvaranja rudnika, transponirana je i realizirana u sadašnjosti, među Engleze koji spajaju kraj s krajem te njihove sugrađane, politički i društveno izolirane Sirijce. Loachev film obiluje socijalno osviještenim porukama koje izdižu snagu radničke solidarnosti i zajedništva, poput one da katedrala ne pripada crkvi nego radnicima koji su je sagradili. Katedrala u Durhamu mjesto je na kojem se svake godine, druge subote u srpnju blagoslivljaju rudarski barjaci prije odlaska na godišnje slavlje – Veliko sastajanje rudara.
Jedna od tvrdnji koju TJ izravno predbaci svojem kolegi Charlieju – kako je njihovo selo odavno propalo jer su se rudnici zatvorili mnogo prije nego su došle izbjeglice i kako nema povratka na neku staru, bolju prošlost – u filmu je parabolom prikazana već na početku. Natpis The Old Oak i slovo k koje ispada s njega i koje TJ pokuša popraviti štapom, usprkos pokušajima ne da se namjestiti. U prenesenom značenju – društvena situacija nije ok, “stvari” nisu ok i ne mogu se “poravnati” samo zato što određena skupina ljudi želi da one budu dovedene u liniju.
Stari hrast ne završava tipično Loachevski, već odašilje društveno ohrabrujuću poruku. Nakon slavlja povodom Yarine izložbe fotografija, kvar na instalacijama i ogorčenost glavnog lika – koji tvrdi da nema ničeg goreg od mržnje, laži, korupcije te izdaje (prijatelja) – ne vode k životnoj tragediji. Premda jest scenaristički nedovoljno uvjerljiva (scenarij Paula Lavertyja), pretposljednja dionica filma, u kojoj gotovo cjelokupna zajednica donosi cvijeće i izražava sućut obitelji mlade Sirijke, prikazuje nadu i vjeru u ljude u teškim životnim trenutcima. Sama završnica filma ponovno kreće od detalja prema cjelini, od pojedinaca ka društvu. Od rudarskog stijega i njegove ikonografije – naslikanog hrasta i riječi snaga, solidarnost i otpor ispisanih na engleskom, kao i na arapskom jeziku. Izmjenjuju se polutotali Engleza i Sirijaca u dugačkoj povorci, i bliži planovi TJ Ballantynea, Yare te Sirijaca kako nose stijeg, a sama filmska slika postaje crno-bijela. Ken Loach je posredstvom filma, kao što to u filmu čini Yara putem fotografije, odlučio gledateljima ponuditi nešto nade i snage. Prikazana povorka nameće se kao slika u kojoj je ostvarena privremena utopistička društveno-kulturna kohezija. Uzme li se u obzir kako je redatelj svoja prethodna dva filma završio neminovnim ishodima za protagoniste Daniela Blakea i Rickyja Turnera, u Starom hrastu, za TJ-a i Yaru neminovan je otpor “onima gore”, a s njime i tiha, ali ustrajna borba.
Tekst je nastao u sklopu edukacije i mentoriranja mladih kritičara koje u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
Objavljeno
