Blic Filmsko pripovijedanje postavlja zrcalo koje odražava složenost našeg svijeta, a određene priče nadilaze prirodu fikcijskog kako bi se pozabavile gorućim problemima koji odjekuju daleko izvan filmskih okvira. U neumoljivoj potrazi za profitom, korporacije i njima slični subjekti često se nađu upleteni u mrežu odluka koje ne samo da oblikuju gospodarstva, već i duboko utječu na naš planet. Film Zlo ne postoji redatelja Ryusuke Hamaguchija, prikazan na Human Rights Film Festivalu, na vidjelo iznosi parazitski odnos korporativnih nastojanja prema krhkim ekosustavima koje mi ljudi nazivamo domom.
Zlo ne postoji je film o odnosu čovjeka i prirode, ruralnih i urbanih prostora te sukobima koji nastaju kada se jedni pokušavaju nametnuti drugima. Film govori o čovjeku po imenu Takumi, majstoru za sve, kako sam sebe naziva, koji živi sa svojom kćeri Hanom u malom selu Harasawa, nekoliko sati udaljenom od Tokija. U dugim kadrovima gledamo kako cijepa drva, skuplja vodu iz potoka i vozi svoju kćer iz škole. Jednog dana, njemu i drugim članovima zajednice predstavljen je plan o novom mjestu za glamping koji bi se trebao izgraditi na tom području. Zajednica ima problema s planom koji, između ostalog, uključuje dodavanje septičke jame koja ne bi zadovoljila kapacitet lokacije i zapravo šalje otpad u izvor vode o kojoj zajednica ovisi.
Film je nastao u suradnji s Eiko Ishibashi, skladateljicom prethodnog, višestruko nagrađivanog Hamaguchijevog filma Drive My Car. Redatelj nas ovoga puta smješta u prirodu s prvim, polaganim niskim kadrom gdje gledamo siluete grana drveća ocrtanih preko plavog neba. Prvi čin filma prikazuje likove koji se bave prirodom i mirno žive u njoj, posebno Hana koja se čini kao da ima mističnu vezu sa šumom, pa tako u jednom prizoru dugo promatra obitelj jelena. Hamaguchi koristi prirodu kao alat za povezivanje gledatelja s likovima preko kojih razumijemo važnost prirode bez upotrebe ikakvog dijaloga. Ishibashijine meditativne i emocionalne melodije prisutne su u velikom dijelu prizora pripremajući gledatelja na ono što može očekivati. Kroz glazbu dobivamo osjećaj prirode, gotovo se čini kao da je glazba zvuk samog drveća i šume.
Ono o čemu film govori naizgled može zvučati jednostavno – frustrirajuća nehumanost korporativne pohlepe. Tvrtka koja gradi mjesto za glamping zapravo je agencija za talente koja nema nikakvo iskustvo u graditeljstvu što kod pobuđuje osjećaj apsurda i podsmijeh. Jasno je da na različite načine žele uštedjeti novac, a moguće posljedica toga su nepovratno oštećenje grada i u konačnosti, raseljavanje stanovništva koje tamo živi. Zahtjevi zabrinute zajednice nailaze na robotske odgovore: “Hvala vam na vašoj brizi, prenijet ćemo je nadležnima.” Dok se stav agencije uvijek vrti oko budžeta i profita, za lokalce je jedino bitno poštivanje prirode i zajednice. Dvoje likova koji predstavljaju tvrtku pred lokalnim stanovništvom čak nemaju ni glasa u konačnim odlukama, oni su samo posrednici. Mogli bismo pomisliti da su i oni žrtve korporativne pohlepe, kao i ljudi u gradu. To je još izraženije kada su i njihovi prigovori ignorirani od strane novca gladnih, glavnih rukovoditelja i pogotovo kada se međusobno slažu oko te (ne)moralnosti. Oni samo izvršavaju naloge svojih šefova.
Zrcaljenje priče ovog filma u stvarnom svijetu ne trebamo tražiti u dalekom Japanu, pa čak ni izvan granica naše države. Problemi koje susrećemo, posebno u turizmu, nastaju kada se zbog puke zarade uzima od prirode koliko god se želi. Priroda, iako moćna i povremeno neoprostiva, ne može se označiti kao inherentno zla. Slučajevi u kojima nam nanosi štetu prije svega su jasan podsjetnik da naši postupci, često nemarni i iskorištavajući, izazivaju te reakcije, naglašavajući imperativ odgovornog upravljanja i skladnog suživota s prirodnim svijetom. Zlo ne postoji je kompleksna priča o cijeni nepoštivanja prirode. Ne znamo kako će izgledati budućnost, posebno kada se radi o ljudskom ometanju, dominaciji i zanemarivanju okoliša, pa upravo iz tog na kraju filma ostaje dojam dvosmislenosti obojane strahom i nelagodom.
Tekst je nastao u sklopu edukacije i mentoriranja mladih kritičara koje u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
Objavljeno
