Kritika Lucija Ana Ilijić mlada je montažerka u nastajanju. U Zagrebu je završila preddiplomski studij francuskog i engleskog jezika, no paralelno je kroz razna iskustva razvila ljubav prema filmu. Polaznica je brojnih filmskih radionica, većinom u organizaciji Kinokluba Zagreb, te je završila Restartovu Školu dokumentarnog filma. Autorica je nekolicine filmova od kojih je festivalski najuspješniji uradak bila intimna ispovijest Mjesto za bijeg. Trenutno studira montažu na ZeLIG-u, školi dokumentarnog filma u Bolzanu u Italiji, gdje smo ju virtualnim putem uhvatili u fazi razvijanja svog umjetničkog izražaja.
KP: Kako si ušla u svijet filma? Što te navelo u tom smjeru s obzirom da si primarno studirala strane jezike?
Za vrijeme studija sam sve češće odlazila na filmske festivale i na redovne programe u kino Europu, a zatim i u kino Tuškanac gdje sam upoznala zanimljive ljude. Osim toga dvije godine volontiranja na ZagrebDoxu bile su mi svojevrstan prvi korak u svijet dokumentarnog filma, jako mi se svidjelo ono što je bilo na platnu i ono što se događalo iza njega u samoj organizaciji festivala, kao i ljudi s kojima sam radila. Vođena nekim osjećajem da bih se u budućnosti i sama mogla zamisliti dijelom tog svijeta, sve sam više maštala o ideji da se uskoro i ja počnem baviti filmom.
KP: I onda je sve krenulo s filmskom radionicom…
Tada se zapravo više stvari nanizalo, počela sam raditi u kinu Tuškanac, upisala sam početnu radionicu Kinokluba Zagreb gdje smo grupno radili na kratkom filmu, a onda sam na ljeto upala na radionicu eksperimentalnog filma na festivalu Sedam dana stvaranja u Pazinu gdje sam realizirala svoj prvi kratki filmić Pomalo. Tamo sam prvi put čula za Restartovu Školu dokumentarnog filma koju sam upisala na jesen jer sam bila na apsolventskoj godini. Tada sam imala i ideje da upišem neki smjer na Akademiji dramske umjetnosti, ali htjela sam i ići van studirati. Poklopilo se da nam je Nebojša Slijepčević, jedan od Restartovih mentora, poslao obavijest da talijanski ZeLIG upisuje novu generaciju studenata, a budući da oni imaju upise tek svake tri godine, odlučila sam pokušati i na kraju sam upala. Iz ove perspektive sve mi izgleda jako jednostavno, kao da su se stvari samo nadovezivale jedna na drugu, ali tada je sve bilo jako hektično i neizvjesno. Ponekad mi nedostaje taj period jer je bio dosta plodonosan.
KP: Kako se Restartova Škola dokumentarnog filma uklopila u tvoj život? Kako te kreativno potaknula i u konačnici te navela da se odlučiš filmom baviti profesionalno?
Mislim da sam imala sreće jer smo nas desetero iz te osme generacije Škole bili začuđujuće kompatibilni. Svi smo pomalo različiti, ali smo se super nadopunjavali i brzo se vidjelo da ćemo biti jako dobra grupa, što su i sami mentori stalno ponavljali. Lakše je kad si okružen ljudima sličnih interesa, a svi imaju neki vlastiti, drugačiji pristup filmskom jeziku tako da sam od njih mogla dobiti uvid u svoje ideje iz različitih perspektiva, a tu su i mentori odigrali bitnu ulogu. Ta grupa ljudi bila je plodno tlo za diskusije i dosta smo se međusobno bodrili, a kada si okružen ljudima koji imaju odlične ideje, to te tjera da više daješ, da se više angažiraš, da si puno kritičniji i da više promišljaš, na čemu sam im jako zahvalna.
KP: Možeš li nam reći nešto o svom filmu Mjesto za bijeg koji je bio prikazan na nekoliko festivala? Film je vrlo intiman, zahtijeva otvaranje i suočavanje prvenstveno sa sobom i nekim privatnim problemima. Kako si odlučila podijeliti svoju intimu i toliko se izložiti?
Ideja za film se razvila na jednom terminu Restartove škole, kad smo trebali prezentirati ideju za vježbu. Htjela sam raditi nešto o klizanju, tj. o iskustvu klizačice u sportu koji je i dalje primarno muški. Imala sam i namjeru razraditi temu drugačijeg tijela jer, recimo, zbog klizanja imaš jače noge, i na taj način obraditi neke vlastite strahove i komplekse. No kroz razgovor s kolegama i s producenticom Vanjom Jambrović došli smo do daleko osobnijih tema i problema. Naime, moj otac je dugi niz godina bio vrlo aktivan na mojem sportskom putu, recimo da si je sam dodijelio ulogu mog trenera iako za to nije imao nikakve kvalifikacije osim promatranja treninga i natjecanja iz gledališta.
Na kraju se taj termin pretvorio u neku vrstu psihoterapije gdje su ostali slušali, a ja sam pokušavala doći do riječi između grcanja i naleta suza. Zaključili su da trebam o tome napraviti film ako sam se spremna uhvatiti u koštac s tom količinom osobnih događaja. Taj prvi instinkt mi je bio jako važan jer sam osjetila da želim progovoriti o tim mučnim i bolnim emocijama koje su se dugo nakupljale u meni. Tijekom procesa razvijanja ideje i rada na filmu, velika potpora mi je bio mentor Igor Bezinović koji me vodio kroz sve tehničke aspekte i tjerao da nalazim rješenja kako da od svih tih emocija napravim zaokruženu i smislenu cjelinu. Jedan od ključnih trenutaka dogodio se kad sam krenula pregledavati arhivske materijale na hard disku koji mi je otac posudio. Bilo je jako zahtjevno s psihičke strane proći cijeli taj proces, ali mi je to bila dodatna motivacija da dokažem sebi da to mogu i da se suočim sa strahovima.
Kroz proces rada na filmu postala sam puno svjesnija stvari koje dotad nisam vidjela. Provela sam sate i sate pregledavajući materijale i stvarajući drukčiju sliku o sebi jer sagledavaš sve kroz prizmu svježih i zrelijih očiju s određenim vremenskim odmakom. Tu se dogodio čudan trenutak kad se odvojiš od osobe koja je na ekranu i vidiš je kao nekog lika, kao junakinju priče, i želiš joj pomoći da se uspije izboriti s time što prolazi. Mentori su me upozorili da će mi biti teško i da moram biti spremna na razne reakcije, ali meni je bilo bitno da ispričam tu priču i da je izbacim iz sebe jer je do tog trenutka bila duboko u meni zapetljana u čvor koji me uvijek stezao. Jednom kad je film bio završen, kao da se i čvor otpetljao i prestao biti toliki dio mene pa sam mu prestala pridavati veliku važnost.
KP: Je li ti tijekom rada na filmu više bilo stalo do toga da učiniš to zbog sebe i riješiš se tog tereta ili si razmišljala i kako pomoći drugima i doprijeti do njih?
Prvi impuls je svakako bila potreba da riješim svoj unutarnji konflikt, no uskoro sam postala svjesna da svaki film zapravo vodi dijalog s publikom i da svaki gledatelj dolazi s nekim svojim emocijama i iskustvom. Bilo mi je važno da to ne bude samo individualna priča nego da je pokušam ispričati na način da se i drugi mogu s njom poistovjetiti, neovisno o odnosu ili kontekstu. Film govori o nemogućnosti poštivanja tuđih granica, o manipulativnosti i propustu starije, odgovornije osobe da ti pruži dovoljnu slobodu za vlastitu odluku, o nedostatku zdrave atmosfere i sigurnosti potrebne za komunikaciju osjećaja. Kada sam prestala klizati, ishrvala sam se iz zatvorenog kruga tog stalnog pokušaja da usrećim nekog drugog tako da je uspjeh bio napokon reći dosta.
KP: Kako je na tebe utjecao taj film po pitanju oblikovanja i pronalaženja vlastitog umjetničkog izričaja? Jesi li ga pronašla?
Radom na tom filmu definitivno sam se uvjerila da me zanimaju obiteljske teme, traume, pitanja identiteta, ženski pogled i položaj žena u društvu, posebice na teritoriju Balkana koji je pun takvih neispričanih priča. No mislim da ipak još nisam pronašla neki svoj umjetnički izražaj. Ovo je samo bila uvertira u jednu od mogućih opcija. U tom filmu sam se primarno bavila montažom arhivskog materijala i to mi je bio vjetar u leđa u svijet montaže. To je ono što mi je zasad primarno zanimljivo, no postoje ideje koje bih voljela realizirati kao autorica.
KP: Sada si na drugoj godini studija u Italiji i odabrala si smjer montaže. Što te privuklo tom načinu bavljenja filmom?
ZeLIG je škola koja je primarno orijentirana na dokumentarni film. To me privuklo budući da je dokumentarni film svojevrsna reprezentacija realnog svijeta, iako bi se dalo raspravljati i o tome jer čim upališ kameru biraš što ćeš prikazati, a što nećeš. Montaža dokumentarnog filma je jako uzbudljiva jer u njoj zapravo film nastaje, dobiva svoj oblik, svoj tijek i pretvara se u zaokruženu priču. Kao montažer si na kraju tog procesa nastanka filma, izravno utječeš na emociju koju želiš i možeš prenijeti, zapravo si neka vrsta mađioničara koji upravlja i donekle manipulira publikom. Cijelo vrijeme razmišljaš o tome kako će publika gledati taj materijal i trudiš se promatrati ga svježim očima što zna biti vrlo zahtjevno. Meni je to nekako čarobno i jako privlačno jer si donekle u sjeni, a imaš vrlo bitnu ulogu. Dok radiš na filmu, razvijaš senzibilitet prema materijalu, uzimaš u obzir puno elemenata prilikom izgradnje priče, prepoznaješ potencijal scena, povezuješ ih, a ujedno komuniciraš s redateljem i slušaš njegove ili njene savjete, razmišljanja, probleme, dileme i onda zajedno nastojite pronaći rješenja. Zapravo igraš ulogu redateljevog ogledala jer se često može dogoditi da se on/a zaplete u svoju ideju i vidi samo jedan smjer, a onda ti možeš biti ta osoba koja će pokazati da postoje neke druge opcije. Super mi je ta podudarnost između jezika i montaže jer si kao prevoditelj isto sekundarna osoba i možeš dati novo ozračje knjizi koju prevodiš ili je možeš potpuno uništiti. U svijetu filma ima ta uzrečica da dobar montažer može spasiti loš materijal, ali loš montažer isto tako može uništiti odličan materijal.
KP: I za kraj – planovi, budući projekti, želje?
Trenutno dovršavam videospot za pjesmu Čipovi gore benda Bor i tu ću se po prvi put okušati u tehnici stop-motion animacije iz rezanog kolaža. Polaznica sam Restartovog programa Laboratorij u sklopu kojeg imam priliku napraviti kratak dokumentarni film. Imam još svakakve ideje i želje. U svakom slučaju želim nakon završenog studija nastaviti napredovati u profesionalnom svijetu i razvijati neki vlastiti autorski pristup, a kakav će on biti, veselim se vidjeti.
ObjavljenoObjavljeno
