Tema Krajem travnja 2023. u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu otvorena je Mala zbirka glasova Božene Končić Badurine kao prva od tri najavljene izložbe u sklopu serije Okidači. Te izložbe predstavljaju još jedan segment ciklusa Zbirka kao glagol u sklopu novog koncepta koji je alternativa stalnom postavu.
Načini koncipiranja stalnog postava mogu nam puno reći o tome kako muzej vidi svoju ulogu u društvu, ostvaruje li se kao mjesto kontemplacije i reagira li na potrebe sadašnjeg trenutka. Ovaj tekst će se baviti tim pitanjima uspoređujući novi i prošli stalni postav MSU-a u Zagrebu, počevši od kratkog pregleda razvoja postava od Zbirki u pokretu koji je zatvoren za publiku prije četiri godine do nedavno predstavljenog novog ciklusa, posebno se zadržavajući na prvoj izložbi serije Okidači.
Mijena kao konstanta
Već je stariji postav Zbirke u pokretu odustao od kronološkog povezivanja radova ili grupiranja prema stilskim karakteristikama i predstavio ih tematski oslanjajući se na ideje koje ih povezuju. Prihvaćen od strane Hrvatskog muzejskog vijeća još 2007. godine, rađen je prema konceptu Nade Beroš i Tihomira Milovca i 2009. implementiran u novoj zgradi Muzeja. Na temelju poopćenih principa nastalo je pet cjelina u kojima su se miješala različita umjetnička djela i pokreti. Cjelina Umjetnost o umjetnosti bila je orijentirana na formalizam u umjetnosti i radove u kojima je umjetnost usmjerena sama na sebe, Umjetnost kao život uključivala je umjetnost koja izlazi na ulice i prelazi u širu društvenu sferu, Projekt i sudbina je obuhvaćala programske smjernice umjetničkih pokreta, Riječi i slike zahvaćale su prikaze različitih razvoja konceptualne umjetnosti, dok je Velika enigma svijeta predstavljala individualne umjetničke izričaje i sisteme.
Unutar tih cjelina pojavljivale su se i manje grupacije nazivane prema imenima radova koje su kustosi smatrali ključnim za objašnjenje određenih umjetničkih pojava i namjera umjetnika. Na takav se način nastojala umanjiti povijesno-umjetnička interpretacija uz zadržavanje doze kritičnosti samim izborom djela. Rezultat je bila ublažena kustoska perspektiva uslojena gledištima predstavljenih umjetnika koja je dopuštala veću raznolikost značenja pojedinih umjetničkih djela. S tim je bio povezan i element konstantnog pokreta jer su zbirke bile zamišljene tako da se unutar određenih cjelina neprekidno događaju izmjene, za razliku od tradicionalnijeg nepomičnog i fiksiranog stalnog postava.
Reinterpretacije zbirki
Nakon višegodišnje praznine, nova se alternativa stalnom postavu pojavila izložbom Tužne pjesme rata u travnju 2022. godine, koja je označila početak ciklusa Zbirka kao glagol. Muzej je novom koncepcijom nastavio naglašavati ideju promjene kao temelja izgradnje muzejskog postava. To je u slučaju prošle koncepcije značilo kontinuiranu izmjenu radova u pojedinim cjelinama, a u novoj izlaganje postava u konstelacijama (pojam preuzet od Waltera Benjamina i Theodora W. Adorna) u kojima naglasak nije na predstavljenim objektima nego na vezama između njih ili idejama koje drugačija organizacija radova može proizvesti.
Prva izložba nastala je prilično naglo, kao odgovor na trenutnu krizu: rusku invaziju na Ukrajinu u veljači 2022. Takva je reakcija muzeja i nošenje s krizom putem istraživanja muzejskog fundusa nešto što nije bilo prisutno u ranijem konceptu. Trenutačna situacija stavljena je u kontekst povijesnih iskustava rata i društvenih konflikata, umjetničkih prikaza ratnih užasa, kao i prošlih kulturnih dodira s Ukrajinom. Ovakva aktivna uloga muzeja i njegovih zbirki omogućuje gledatelju bolje razumijevanje onoga što se događa postavljanjem trenutnih događanja u povijesni kontekst. Prema Claire Bishop jedini način na koji se može izbjeći prezentizam koji ne uzima u obzir ništa osim sadašnjeg trenutka je to da ne gubimo iz vida prošlost. Reinterpretacije radova ne samo da omogućuju otvaranje zbirke prema osobama kojima inače nije dostupna, nego takva nova čitanja daju svježi pogled na prošlost koji pak povratno daje širinu i kontekst potreban za promišljanje suvremenih kriza.
Upravo je takvu reinterpretaciju umjetničkog opusa Ksenije Kantoci napravila Božena Končić Badurina izložbom Mala zbirka glasova. Pristupila je tome kroz antropomorfizaciju pomalo zaboravljenih skulptura, tražeći od posjetitelja da se užive u perspektivu neživih umjetničkih djela. Na temelju istraživanja često oskudnih arhivskih materijala, Končić Badurina kreirala je razgovor između izabranih skulptura. Posjetitelji tako, obilazeći kipove na postamentima, imaju prilike čuti zaposlenike muzeja kako svojim glasom utjelovljuju perspektivu svakog pojedinog izloška. Možemo čuti kako skulpture osjećaju kiparičine prste koje ih oblikuju, život u tavanskom atelijeru, u kakvim uvjetima obitavaju u depoima (na idealnoj temperaturi i optimalnoj vlazi), kako šute i gotovo nikad ne izlaze, kako su fotografirane, kako promišljaju o svojoj prirodi (nisu za trgove, više su za kuću), kako izražavaju namjeru izaći na svježi zrak. Zaposlenici muzeja doslovno im daju glas; odnos muzeja prema kipovima određuje i odnos kipova prema publici. Njihov glas je posredovan kroz institucionalne prakse koje ga omogućuju.
Za razliku od dijela novomaterijalističkih i post-humanističkih pristupa koji postavljaju nežive i ne-ljudske objekte kao aktante koje grade društvenu mrežu i često kao cilj imaju ekološka promišljanja svijeta-koji-nije-samo-ljudski, Končić Badurina svojim radom nastoji transformirati i obogatiti razumijevanje subjektivnosti kroz njezin odnos s pojavama i stvarima koji je okružuju. Izložba tako iz perspektive ne-ljudskih objekata ukazuje na nedokučivost prošlosti u nedostatku dostatnih izvora i poziciju žene u društvu koju se ne pita za mišljenje.
Postoji začudna paralela između kiparskog izričaja Kantoci i njezinog položaja kao žene u umjetničkom svijetu. Njezina se djela često opisuju kao izdržljive forme “na granici između figuracije i apstrakcije”, same pasivne, ali okružene aktivnim silama koje ih oblikuju (oduzimaju im udove, uši, oči). Mogu se interpretirati kao arhetipska, ali i kao individualno osakaćena. S jedne strane su mala i intimna, s druge stalna i neuništiva. Na tom je tragu i promišljanje Končić Badurine o zatvorenim i nijemim skulpturama koje su “za kuću” i “rijetko izlaze”. Namjera Končić Badurine nije toliko izjednačavanje ljudske i ne-ljudske perspektive koliko osvještavanje pozicije subjekta, u ovom slučaju žene, imaginarnim proširenjem percepcije i stvaranjem kompleksnije vizije o tome kako je to bilo biti umjetnica u 20. stoljeću.
Protiv neutralnog muzeja
U istom je mjesecu otvorena treća izložba ciklusa Zbirka kao glagol pod nazivom Budućnosti, velikim dijelom posvećena pokretu Nove tendencije koji se zalagao za sintezu tehnologije, umjetnosti i znanosti, te demokratizaciju umjetnosti upotrebom industrijske proizvodnje. Ostatak čine suvremeniji radovi od kojih su neki vidljivo ekološke tematike poput Seta za preživljavanje u Antropocenu Maje Smrekar. U tekstu izložbe modernističke vizije rasta i napretka suprotstavljene su suvremenim ekološkim idejama o odrastu. Iako uspoređivanje takvih pogleda na budućnost potencijalno aktivira publiku i potiče je na razmišljanje, spominjanje isključivo ideje odrasta kao “uvjeta da uopće imamo bilo kakvu budućnost” zaobilazi ekonomske i ostale kritike pokreta, kao i širinu mogućih alternativnih rješenja.
Kroz drugu izložbu ciklusa, Drugarstvo, MSU kao javna institucija ističe vrijednosti kojima teži, te odustaje od postizanja neutralnosti. Sam naslov izložbe Drugarstvo na prvo mjesto stavlja kolektivno djelovanje i brigu za druge, ali u isto vrijeme aludira i na jugoslavensku prošlost, odnosno osvještava gubitak nekadašnjih ideala socijalizma poput drugarstva i solidarnosti. Čitanje zbirki iz ove perspektive pomalo je nostalgično, bez obzira što su uz (uglavnom regionalne i lokalne) umjetničke grupe iz druge polovice 20. stoljeća, predstavljene i nedavne umjetničke kolaboracije. Zdenka Badovinac, ravnateljica muzeja, zagovara situirano kuriranje koje u središte postavlja lokalni kontekst, a bazira se na teoretskim postavkama Donne Haraway o situiranom znanju. Preuzimajući feminističku teoriju stajališta, postav se tako ne libi zauzeti pristranu poziciju koja nastoji emancipirati glasove (marginaliziranih) umjetnica, ali i samog muzeja u globalnom kontekstu. To je u skladu s mišljenima muzejskih stručnjakinja poput Laure Raicovich koja smatra da neutralnost muzeja onemogućuje kritiku trenutnog društvenog stanja. Etiketa ideološkog lijepi se isključivo na društveno marginalizirani stav, bez obzira što se i iza “neutralnog” obično skriva ideologija statusa quo.
Polemičnost prošlih Zbirki u pokretu sastojala se od pitanja kako danas valorizirati i interpretirati povijesne pokrete i umjetnička djela, izrađujući cjeline na temelju ideja koje uzimaju u obzir povijesne tematike predstavljenih radova. Grupiranjem cjelina nastojalo se izbjeći povijesno-umjetnički žargon i pokušalo osigurati nepristranost gledanja s većim naglaskom na pluralizmu umjesto zauzimanja pozicije. Novi koncept je evoluirao polazeći od tekućih kriza, te je, koristeći se pritom povijesnim znanjem sadržanim u muzejskom fundusu, omogućio potencijalno stvaranje novih informiranih narativa. Kritičnost Zbirke kao glagol tako nastaje identifikacijom trenutnih problema, što samo po sebi čini korak naprijed u promišljanju društvene uloge muzeja.
ObjavljenoObjavljeno
