Ništa o nama bez nas slogan je pod kojim se 3. veljače u zagrebačkome Muzeju suvremene umjetnosti održao simpozij u sklopu projekta BEAM UP (Blind Engagement in Accessible Museum Projects) / PRISTUP. Projekt djeluje od 2020. godine na području Hrvatske, Irske i Italije te u svakoj od navedenih država uključuje suradnju kustosa, osoba oštećena vida i stručnjaka na području oštećenja vida u prilagodbi muzejske izložbe. Posebno mi je drago što sam, kao slijepa osoba, jedna od članova radne skupine. Cilj simpozija bio je predstavljanje dosadašnjeg rada, približavanje izazova s kojima su se pojedine radne skupine susretale i otkrivanje načina njihova rješavanja te otvaranje rasprave o novim mogućnostima.
Francesco Cusati iz Fondacije Instituta za slijepe u Milanu, koji je sudjelovao u edukaciji partnera u postupanju s osobama oštećena vida, i Giulia Grassini, voditeljica projekata Atlante Servizi Culturali čiji je jedan od rezultata i BEAM UP, predstavili su izazove s kojima su se suočili pri postavljanju izložbe Alberta Burrija La luce del nero u slikarevu rodnom gradu, popraćene stručnim vodstvima slijepih osoba. Izložba je prilagođena posjetiteljima oštećena vida, a poteškoće su bile vezane uz izradu pojedinih replika zbog autorskih prava. Dobra je vijest što je izložba imala trinaest tisuća posjetitelja, a ona ne tako dobra da je od toga samo 81 posjetitelj pripadao skupini kojoj su izlošci prilagođeni. Ta se činjenica može objasniti izoliranošću muzeja u Città di Castellu, kao i slabom zainteresiranošću ljudi, pa tako i slijepih, za umjetnost, pogotovo onu apstraktnu.
Renata Filčić, kustosica u Muzeju suvremene umjetnosti, nadovezala se na postavljene probleme pitajući se u kolikoj je mjeri uopće moguće slijepima prilagoditi klasičnu sliku, poput ulja na platnu, i zaključila kako je upravo zbog toga važno učiti o svijetu slijepih od njih samih. Istaknula je kako vjerna replika nije uvijek najbolji način prilagodbe jer slika velikog formata može zbuniti prste koji pokušavaju uočiti sve važne elemente dvodimenzionalne plohe, slijepima mnogo apstraktnije od tijela u prostoru.
Voditeljica javnih programa iz galerije Glucksman Orla Dalby također je izložila probleme nastale oko autorskih prava kod prilagodbe izložbe Fashion Show, zbog kojih uopće nisu mogli izrađivati replike. Tako su predstavili samo teksturu izloženih odjevnih predmeta, lijepeći raznovrsne tkanine od kojih su originalni izlošci načinjeni na plohu, ali prikaz je cjelovite odjeće izostao. To je, po mome mišljenju, bolje od percepcije isključivo vizualnim putem, ali ne može potpuno dočarati bit same izložbe, pogotovo stoga što odjeća pripada konkretnim i lako prepoznatljivim predmetima. Osim toga, vrlo je pohvalno što su uključili audiodeskripciju i aplikaciju NaviLens koja omogućuje čitanje natpisa bez fokusiranja koda, koji je slijepima teško prepoznatljiv jer nemaju predodžbu gdje se točno nalazi.
Prije moderirane diskusije i posjeta izložbenog ciklusa Zbirka kao glagol koju su hrvatski domaćini pripremili, a koja je od 15. prosinca 2022. dostupna i u sklopu programa BEAM UP projekta MSU na dodir, Tanja Parlov, profesorica likovne kulture i likovna pedagoginja iz Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek održala je predavanje o načinu na koji osobe oštećena vida doživljavaju likovnost. Slijepi i slabovidni percipiraju likovna djela jednako kao i sve ostalo iz svoje okoline, stoga je, primjerice, nemoguće od potpuno slijepe osobe očekivati da na taktilnim slikama prepoznaje perspektivu i za nju vizualno apstraktne pojave kao što su oblaci. No zato će one elemente koji nisu figurativni, uz odgovarajuću taktilnu prilagodbu, doživjeti jednako kao i videće osobe jer za apstraktnu umjetnost nije potrebno vizualno iskustvo. Vizualni doživljaj tek je jedan od slojeva spoznaje likovnog djela, stoga se ne smije zaboraviti na različite teksture, materijale, oblike i kompozicije koji su također važni elementi djela i čije su replike pogodne za taktilno otkrivanje.
Posjetitelji simpozija na kraju su imali priliku obići prilagođeni postav ciklusa izložbi Zbirka kao glagol i uvjeriti se u učinkovitost rada članova projektnoga tima. Osim replika, izložba je popraćena audiodeskripcijom te legendama na brajici i uvećanom tisku, dok su oko samog Muzeja postavljene trake vodilje koje slijepima olakšavaju pronalazak smjera kretanja, a mogu poslužiti i kao poticaj za posjet izložbi.
Ovaj simpozij nije prvo javno predstavljanje rezultata projektnih aktivnosti, već se nastavlja na tri održana foruma za stručne djelatnike tijekom kojih su se zainteresirani na primjerima prilagođenih izložbi Retrospektiva – jedna od mogućih 100 i Zbirka kao glagol mogli uvjeriti o provođenju ideja u djelo.
Posebno bih se vratila na naslov simpozija Ništa o nama bez nas, jer bih ga postavila kao nužan uvjet svakome zainteresiranom za izradu bilo kakvih prilagodbi određenoj društvenoj skupini, u ovom slučaju populaciji osoba oštećena vida. U radnoj skupini za prilagodbu sudjelujem kao slijepa osoba te me raduje što mogu doprinijeti ostvarivanju svoje želje da muzejski sadržaji, kao i oni izvanmuzejski, postanu što pristupačniji svima koje zanimaju. Također, više sam se puta susrela sa sadržajima koji su bili prilagođeni osobama s određenim invaliditetom, ali bez prvotnog savjetovanja sa samim predstavnicima budućih korisnika. Kao što ja ne mogu ni zamisliti s kojim se sve poteškoćama svakodnevno susreću osobe oštećena sluha, tako i oni čiji je vid netaknut u procesu prilagodbe mogu vrlo lako pozornost posvetiti detaljima koji će korisnicima biti nevažni, a pritom možda zanemariti nešto što je recipijentima izuzetno bitno.
Zato smatram da je članstvo naše radne skupine kvalitetno strukturirano jer uključuje sva područja ključna za sam projekt: kustose muzeja kao stručne tumače i poznavatelje materijala koji je potrebno prilagoditi, nekoliko osoba s različitim stupnjem oštećenja vida te edukacijske rehabilitatore koji sve to mogu promotriti sa stručne strane. Ponosna sam na kvalitetnu suradnju koju ostvarujemo i nadam se da će se ovakvi projekti provoditi u što većem broju institucija. Mi, koji smo se u radnu skupinu uključili sa slabim znanjem o likovnosti, uz jasna tumačenja naših kustosica naučili smo mnogo toga o suvremenoj umjetnosti, zbog konceptualnosti i multimedijalnosti vrlo zahvalnoj za prilagodbu slijepima i slabovidnima, a jednako tako mislim da smo s naše strane otvorili neke nove poglede na djela kojima smo se bavili.
Za kraj, pozivam sve zainteresirane da posjete izložbu Zbirka kao glagol koja je otvorena u sklopu programa MSU na dodir i uvjere se u različite perceptivne mogućnosti koje likovna umjetnost pruža, a možda dožive i stručno vodstvo slijepih i slabovidnih članova naše radne skupine.
Objavljeno