Tema Kako ocijeniti zadnjih petnaest godina rada zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti u novoj zgradi? Ovaj muzej kao javna institucija, među ostalim, ima zadatak aktivno pratiti nova umjetnička kretanja te čuvati i izlagati umjetnička djela uglavnom nastala nakon 1950. godine. Koliko se MSU odmaknuo od tipične ideje muzeja kao primarno elitističke bijele kocke, koja predstavlja publici umjetnost izvađenu iz originalnog konteksta? I koji se problemi vežu uz njegovu transformaciju u pristupačnu i uključivu instituciju koja sve više daje prioritet suradnji sa zajednicom? Imajući na umu ta pitanja, obratili smo se stručnjacima različitih profila koji su se osvrnuli na samu poziciju zgrade Muzeja, kvalitetu programa, vezu s međunarodnom scenom te na odnos prema umjetnicama i zaposlenicama, neposrednoj zajednici i različitim publikama.
MSU je u novu zgradu posebno namijenjenu za tu svrhu, nakon dugo iščekivanja, uselio 2009. godine. Veličina reklamnih panoa na Aveniji Većeslava Holjevca, velika udaljenost između zgrada i drugih sadržaja ukazuju na to da je okolni prostor više oblikovan po mjeri automobila nego pješaka. S obzirom na to da je Muzej smješten na križanju između dvije avenije – koje imaju tri ili više automobilskih traka za svaki smjer – senzibilnija urbanistička i prometna rješenja učinila bi boravak u njegovoj okolici ugodnijim. Za ostvarivanje bolje socijalizacije i privlačenje posjetitelja na tom prostoru važna je i kvalitetna arhitektura i umjetnička djela koja je okružuju.
“Meni se čini da Muzej ima više ulogu bunkera na tom uglu, nego prostora koji te pozove i uvuče da u njemu boraviš. Jednim dijelom je za to zaslužna arhitektura koja priječi slobodni prilaz zgradi sa svih strana, a jednim dijelom autoritet Muzeja koji još nije pronašao ravnotežu u svojoj ulozi između popularnog i profesionalnog okupljališta. Mislim da se MSU do danas još nije snašao u svojoj dimenziji”, mišljenje je Janke Vukmir, predsjednice Instituta za suvremenu umjetnost.
“Nova zgrada Muzeja bila je ostvarenje snova brojnih kulturnih radnika. Ubrzo smo iskusili disfunkcionalnost zgrade, njezinu ekonomsku i ekološku neodrživost, podcrtanu – dokazano svjedočanstvima posjetitelja – pogrešnim odabirom lokacije. Parafrazirajući Žižeka, pokazalo se da ostvareni snovi uistinu nalikuju noćnoj mori. Dodajem da planirani cluster kulturnih institucija oko MSU-a poput Murtićeve zaklade, operne i kazališne scene, nikada nije realiziran”, ističe kustosica MSU-a Leila Topić. Sličnu je izjavu o “bandićevskoj eroziji inicijalne urbanističke ideje s nizom novih, manjih muzeja ili galerija” dao u intervjuu za Novosti 2018. i Želimir Koščević, kustos koji je radio u Muzeju do 2005. godine.
“Danas je ta zgrada opkoljena jednoličnom, bezidejnom stambeno-poslovnom arhitekturom, sa stanarima koji uglavnom pišu peticije zbog buke koju proizvode muzejski uređaji za održavanje klime. Umjetnički radovi na ulaznom platou, fasadi i krovu su izvan funkcije, kao i medijska fasada i tobogan Carstena Höllera“, nastavlja Topić.
Silva Kalčić, docentica na Filozofskom fakultetu u Splitu, također se osvrnula na činjenicu da nijedan primjer umjetnosti u javnom prostoru Muzeja ne radi, uključujući medijsku zapadnu fasadu i cvjetnu instalaciju Darka Fritza 302_MOVED_TEMPORARILY iz vremena kada je MSU još bio u gradnji.
“Muzej nije postao javni prostor. Na južnom parteru zabranjeno je skejtbordanje, o čemu je pisao Tomislav Pletenac u knjizi Kako Zagreb izranja iz sna: Stvaranje postsocijalističkog grada, za razliku od MACBA-e Barcelona, na primjer. Zgrada je također zatrpana previše bliskom i sve gušćom gradnjom stambenih zgrada. Dizajneri Bruketa i Žinić su 2009. na naslovnici časopisa Zarez usporedili volumen i arhitekturu MSU-a i Avenue Malla, a Koščević je predložio da se te dvije zgrade povežu zračnim mostom. Tako važna i velika institucionalna zgrada treba biti akcentuirana u prostoru, ‘optočena’ prazninom, kao HNK ili Umjetnički paviljon. To su predviđali urbanistički planovi iz 19. stoljeća, kada urbanizam kao takav nastaje, a koji je i službeno u međuvremenu ‘nestao’. Ali to je sad već nova bolna tema”, zaključuje Kalčić.
Ako ostavimo po strani urbanističke uvjete u kojima se Muzej našao, za pojedine umjetnike i umjetnice MSU je itekako važna poluga za daljnji uspjeh. Njihova afirmacija je jedan od značajnijih uspjeha Muzeja. Upravo je to slučaj s umjetnicom Andrejom Kulunčić: “U MSU-u izlažem od samog početka mog djelovanja i nekoliko važnih izložbi koje su mi se otvorile na međunarodnom planu išle su posredstvom izlaganja radova u MSU-u, gdje su ih strani kustosi i kustosice prvi put mogli vidjeti. Možda je u tom kontekstu najznačajniji bio posjet kustosa Documente 11 Okwuija Enwezora izložbi Ispričati priču 2001. godine u MSU-u. Izlagala sam svoj tada recentni projekt Zatvorena zbilja – embrio i kustosice izložbe su me potakle da navedem u postavu i informacije o novom projektu Distributivna pravda, koji sam tada razvijala sa suradnicima. Enwezor je naš novi rad pozvao na Documentu 11 u Kassel 2002. godine, nakon čega je uslijedio značajan broj međunarodnih poziva za Distributivnu pravdu.”
“Osim u samom Muzeju, tijekom vremena surađivala sam s više kustosa i kustosica iz Muzeja na raznim tematskim izložbama. Mislim da je bila presudna njihova otvorenost i rad s nama koji smo se tek pojavili na sceni. Ako se vratimo u vrijeme s kraja 90-ih, možemo bolje razumjeti da nije bilo lako postati vidljiv na međunarodnoj sceni bez podrške, pogotovo s društveno angažiranim radovima. Sada se možda čini da ovu vrstu projekata radi puno umjetnika i umjetnica, da ih kustosice, kustosi i publika dobro prihvaćaju, da je za društveno angažiranu umjetnost izgrađeno stabilno mjesto unutar suvremenoumjetničke produkcije, međutim, prije 30 godina nije bilo tako”, kaže umjetnica.
“Muzej ne čini arhitektura, već program, odnosno ideje, a od toga kustosi, na čelu s direktoricom, bježe kao vrag od tamjana“, izjavio je Želimir Koščević za Novosti u već spomenutom intervjuu. Za ovaj je tekst dodao da je ipak došlo do promjena kada je vodstvo Muzeja 2022. preuzela Zdenka Badovinac. Naglasio je da Muzeju još uvijek nedostaje “jasno i hrabro koncipiran višegodišnji, najmanje trogodišnji program”, iako priznaje da to poprilično ovisi o političkim odlukama, financiranju i administraciji Grada i Ministarstva kulture.
Na program Muzeja osvrnula se i Silva Kalčić: “MSU sada uspješno historizira domaću retro ili neoavangardu, što mu je zadatak – treba se podsjetiti na propuštenu priliku da MSU, a ne njemački ZKM Karlsruhe međunarodno promovira Nove tendencije – i pritom djeluje muzeološki, a ne aktivistički. No rekla bih da zadnjih godina nema grešaka, odnosno loših izložbi u programu, a i bolje su opremljene popratnim tekstovima, signature su potpune i lektorirane, video radovi i gramofon na ulazu u stalni postav uglavnom rade. Muzej ima i odličnu restauratorsku službu, koja sada restaurira i novomedijsku umjetnost s njezinih početaka, Bonačića i Novaka. Jedino još cijeli fundus Muzeja nije dostupan istraživačima, na primjer, rani video radovi. Propušta se, rekla bih, prilika da Muzej oblikuje umjetnost sadašnjosti i budućnosti, okrenutošću ka, neupitno potrebnoj i svakako zakašnjeloj, historizaciji nove avangarde.”
Dodaje da je “Muzej znatno poboljšan sa Zdenkom Badovinac koja je kao ravnateljica uvela koncept gradnje stalnog postava na način ‘Mi gradimo muzej, muzej gradi nas’ i sa sveprisutnim logotipom Igora Grubića, koji nas na to podsjeća, a kojim autor oponaša subverzivne grafiterske strategije. Muzejski postav funkcionira kao hipertekst – ima više istodobnih programa”.
“Stalni postav, zahvaljujući kojem je dio radova iz fundusa konstantno dostupan, izuzetno je značajan za edukaciju, za senzibilizaciju publike za suvremenu umjetnost, za strane posjetitelje i posjetiteljice. Privremeni postavi suvremene produkcije u prostornom i logističkom obimu koji nova zgrada omogućava bitni su za razvoj scene, pogotovo sada kada su, nažalost, mnoge važne institucije s izložbenim prostorima zatvorene zbog posljedica potresa”, smatra Andreja Kulunčić.
Kalčić je, pak, komentirala napore Muzeja za otvaranje prema različitim marginalnim skupinama, posebno proširenje postava MSU na dodir: “MSU ima taktilne makete izdvojenih radova kako bi ih mogle percipirati slijepe i slabovidne osobe, kao i temeljne tekstove u izložbenom prostoru ispisane brajicom, što nije uobičajena muzeološka praksa. Na to mi je skrenuo pažnju Jesús Pedro Lorente, koji je tim detaljem oduševljen, a specijalistički se bavi muzejima moderne i suvremene umjetnosti, komunikacijskim dimenzijama izložbenih postava i edukacijskim sadržajima muzeja.”
“Ipak, Muzej kao atraktor lokalne i šire zajednice, marker grada i turističko odredište u turistificiranom Zagrebu, nije uspio. Mislim da je to povezano s cjelokupnim sustavom, uključujući medijsko praćenje i obrazovni kurikulum”, zaključuje Kalčić.
U ostvarivanju programa kustosi MSU-a se susreću s brojnim administrativnim i financijskim poteškoćama. Kao veći izazovi Muzeja pokazali su se njegovo medijsko praćenje, financiranje programa i hladnog pogona te odabir i profesionalni razvoj kvalitetnih muzejskih stručnjaka. Pri tome MSU nije izuzetak, jer su slični problemi prisutni i u drugim zagrebačkim muzejima.
“Osim već poslovične financijske i stručne potkapacitiranosti, susrećem se s nedovoljnim naglašavanjem važnosti razvoja ljudskih potencijala, što rezultira deprofesionalizacijom, nepodnošljivo bujajućom art administracijom i nedostatkom međugeneracijskog transfera znanja. Također, očito je i zanemarivanje institucionalne memorije. Primjerice, mrežne stranice MSU-a ‘pamte’ događanja samo unazad pet godina, a arhiva MSU-a nije digitalno dostupna. Kriza institucionalne participacije, a ovdje govorim i o temama koje muzeji ne problematiziraju, dovela je do nezainteresiranosti publike koja radije odabire zabavne sadržaje nego angažirane, a što pak rezultira promjenom ukusa i vrijednosti. To je fenomen za koji MSU, sudeći po kontinuiranom padu posjetitelja, nema spremnu dugoročnu strategiju i pripadajuću razvojnu politiku”, objašnjava Leila Topić.
“Nova zgrada Muzeja tražila je i značajnu promjenu programske i upravljačke paradigme. Na tome se, nažalost, nije dovoljno radilo pa se dogodilo da su prve godine rada u novoj zgradi bile zapravo doba prilagodbe na nove uvjete koji su doista bili izvanserijski za lokalne prilike. U praksi je to značilo da je realiziran veliki broj samostalnih izložbi, otvoren stalni postav, pokrenut kazališni i filmski program, ali uglavnom bez jasne ideje kako i što se komunicira s javnošću. Rekli bismo da se radilo ‘na mišiće’, i to, naravno, nije bilo moguće kontinuirano održati. Gradska scena vizualnih umjetnosti trenutačno je unaprijeđena, Muzej je dobio uglavnom dobre kritike, pogotovo na međunarodnoj sceni, pa se Grad Zagreb mogao time okoristiti u vlastitoj promociji, ali nije”, komentira pak Tihomir Milovac, nedavno umirovljeni dugogodišnji kustos Muzeja i aktualni vijećnik Gradske skupštine iz redova Zagreb je naš!.
O problemima financiranja kaže: “Useljenjem u novu zgradu otvorilo se niz pitanja koja su trebala biti prije riješena. Prvenstveno je to podbačaj u financiranju održavanja objekta, režijskih troškova i opreme, te financiranju velikih izložbenih projekata. Otežavajuća okolnost bila je upravo 2009. godina i službeni početak globalne i lokalne gospodarske krize pa su od tada sredstva Grada Zagreba, a i države, bila u stalnom opadanju sve do ove 2024. godine, kada je Grad Zagreb konačno stabilizirao financiranje javnih potreba u kulturi i višegodišnje umanjenje sredstava zaustavio, duplirao ih u proračunu, a zapravo vratio na relativno solidno stanje iz 2009. godine, s tendencijom rasta. Na sve navedeno vezala se i upravljačka politika Muzeja, poticana iz Gradske uprave, da ustanova sama mora osigurati trećinu sredstava za programe. To je u praksi značilo prostituiranje prostora za razne neprimjerene komercijalne događaje, zbog čega je ugled institucije opadao i kod publike i kod kulturnih radnika i umjetnika. Navest ću samo jedan primjer, a bilo ih je na desetine: i kolektiv se javno pobunio protiv izlaganja trofeja Svjetskog prvenstva u nogometu.”
Kao negativnu praksu koju je provodila bivša Gradska uprava Milovac ističe i “neprincipijelno inzistiranje na višekratnom reizboru iste ravnateljice pa i u okolnostima kada je i javnosti bilo jasno da skandali time potaknuti štete ugledu Muzeja. Poništavani su natječaji i mijenjana su upravna vijeća kako bi ravnateljica Muzeja dobila novi mandat. Za protuuslugu su bila otvorena vrata za udomljavanje kadrova po volji Gradske uprave”.
Nezavisna kustosica Ivana Bago 2013. je godine pisala da “MSU ne uspijeva do kraja iskoristiti potencijal trenutka novoprobuđenoga globalnog interesa za ‘umjetnosti Istočne Europe'” te je naglasila nedostatak velikih retrospektivnih izložbi umjetnika poput Sanje Iveković ili Mladena Stilinovića u lokalnim muzejima. Nedavno je upravo Ivana Bago kurirala segment retrospektivne izložbe posvećene Sanji Iveković pod nazivom Točke susreta: Dokumenti u nastajanju, 1968.-1982. u MSU-u. Takve pojave sugeriraju da je promjenom vodstva ipak došlo do većeg otvaranja Muzeja prema sličnim umjetnicima i nezavisnim praksama, iako se kod pojedinih kustosa radi o kontinuiranoj praksi.
Milovac je mišljenja da je “o većoj otvorenosti Muzeja u protekle dvije godine teško govoriti kao o značajnom pomaku premda se osjeća prekid procesa ‘odumiranja’, koji je zapravo tekao proteklih desetak godina. Također, novom vodstvu Muzeja treba pripisati povećanje suradnje s nezavisnim kustosima, međutim takve suradnje bilo je od otvorenja nove zgrade gotovo cijelo vrijeme. No, ako sagledamo tko i koliko je s nezavisne scene sudjelovao u muzejskim programima, tada se zapravo moramo baviti partikularnim kustoskim, a zapravo nevidljivim politikama suradnje s izvaninstitucionalnom scenom. Nekoliko kustosica, a i ja osobno, intenzivnije smo surađivali s nezavisnom scenom kustosa i kustoskih kolektiva, no to nije bilo toliko vidljivo jer se službena politika Muzeja nije u tome željela prepoznati, a gradska i državna financiranja javnih potreba u kulturi također nisu bila sklona takvim oblicima suradnji koje objedinjavaju ljudski i financijski potencijal.”
Vezano uz muzejske suradnje Vukmir planiranje stavlja na prvo mjesto: “Za Muzej je očekivano da bude generator suradnji na području u kojem djeluje. Pri tome stručna i ideološka opredjeljenja zaposlenika ne bi smjela imati ulogu, a svaka promjena bi morala biti rezultat planiranja i ciljeva koje Muzej želi ostvariti te načina koje bira da sam sudjeluje u kulturnom životu grada i šire. Mislim da MSU očekuje strašno puno posla da stvari postavi na bolje mjesto.”
Projekt Muzeja Točka sastajanja i program Prijatelji MSU-a direktno uključuju zainteresiranu zajednicu u kreiranje muzejskog programa. Tako su, primjerice, 2022. godine pojedinci iz lokalne zajednice sudjelovali u određivanju kriterija i izboru rada Promatrač Marine Brletić i Srđana Laterze koji je kasnije postavljen na plato MSU-a. Takvom se demokratičnom idealu djelovanja Muzej snažnije okrenuo za vrijeme ravnateljice Zdenke Badovinac, koji, osim što obogaćuje Muzej novim saznanjima, otvara i pitanje potencijalne suprotstavljenosti između zahtjeva za otvaranjem i stručnosti te ideološke pozicije kustosa i vodstva.
“Kustosi Nove muzeologije, čija je prominentna predstavnica Zdenka Badovinac i mreža muzeja L’Internationale u koju je, zahvaljujući njoj, odnedavno uključen i MSU, muzeje smatraju društvenim institucijama s političkim programima zbog inherentnih zajedničkih predrasuda i asimetričnih odnosa moći te zagovaraju snažnu integraciju muzeja s multikulturalnim, odnosno zakinutim društvenim skupinama s dekolonizacijom kao ključnom riječi. Tako Nova muzeologija predlaže dijeljenje profesionalnog autoriteta sa zajednicama koje nisu nužno muzeološki stručne pa vidim potencijalne neuralgične točke takvih pristupa upravo oko dijeljenja kustoskog autoriteta u sukreacijama izložbi te interpretacijskim prijeporima oko stvaranja novih značenja koje generiraju muzejski predmeti”, tvrdi Leila Topić.
Ostaje nam vidjeti koliko će s novom ravnateljicom Vesnom Meštrić Muzej nastaviti težiti demokratičnom idealu. Svakako je poželjno da MSU nastavi razvijati demokratske kanale za uključivanje različitih zajednica u kreiranje programa, budući da time osigurava dotok informacija koje bi inače bile previđene. Međutim, takva demokratičnost ne bi trebala poništavati vrijednosti struke, već obogaćivati muzejske aktivnosti čuvanja, izlaganja i proučavanja suvremene baštine, praćenja novih umjetničkih pojava kao i višestruke podrške umjetnicama i umjetnicima.
“Dvije su strane ove medalje. S jedne strane, muzeji se mijenjaju, i to se vidi u proteklih dva desetljeća i na globalnoj razini. Otvaraju se čak i oni koji su kao tvrđave čuvali vlastiti integritet nedozvoljavajući da se politike muzeja stvaraju izvan muzeja. Kustosi MSU-a bili su i jesu svjesni toga da se s otvorenošću, ali ne i populizmima, stječe podrška u javnosti pa se i u programskom dijelu sve više otvara prostor za profesionalnu suradnju i sudjelovanje izvaninstitucionalnih programa. Sve, naravno, ovisi i o politici financiranja javnih potreba koja dolazi iz Grada Zagreba kao osnivača Muzeja, koji takvu suradnju mogu i trebaju podržati. S druge strane, ideološka neslaganja o tome što je čiji posao i do kuda utjecaj seže, bit će prisutna sve dok se ne stabilizira financijski okvir u kojem svi, ali doista svi sudionici u procesima kulturnog stvaralaštva ne budu ravnopravno financirani”, rezimira Tihomir Milovac.
“MSU je važna institucija i na svima je nama da radimo na maksimalnom korištenju resursa i mogućnosti koje nam može pružiti. Možda je u svemu tome važno da budemo velikodušni jedni prema drugima. Zajedno možda imamo snagu da ne skliznemo s međunarodne scene, da pomognemo mlađim kolegama i kolegicama u njihovoj vidljivosti i da kroz zajedničke suradnje, u kojima nam institucije mogu biti od velike pomoći, ojačamo scenu produkcijski, profesionalno i međunarodno, pri čemu se ne referiram samo na Zapad”, zaključuje Andreja Kulunčić.
ObjavljenoObjavljeno
