Za višedimenzionalnu kulturu

Piše: Hana Sirovica

Pojam nezavisne kulture najčešće povezujemo s onim oblicima kulturnog djelovanja koje se odvija izvan institucija, stasajući u okviru trećeg ili civilnog sektora. Iako je izvaninstitucionalnost važna karakteristika nezavisne kulture, njezin odnos prema institucijama čini izuzetno važan segment zalaganja njezinih aktera, a upravo je formiranje otvorenijih institucija utemeljenih na principima sudjelovanja građana i uključivanja kulturne i šire zajednice jedan od važnih smjerova organiziranja nezavisne scene na našim prostorima. Ovakvim preklapanjima institucionalnog i izvaninstitucionalnog djelovanja u kulturi, a u svjetlu nedavnih političkih zbivanja u regiji, bavila se tribina Institucionalni okviri za razvoj nezavisne kulture, održana u Ljubljani u organizaciji dviju mreža koje okupljaju udruge u kulturi – regionalne platforme Kooperativa i slovenskog Društva Asociacija. Na tribini su govorili Mirela Travar iz Operacije Grad (Zagreb), Vullnet Sanaja iz kosovskog Anibara (Peja), bivša predsjednica Asociacije Jadranka Plut i Mateja Demšič iz Odjela za kulturu Grada Ljubljane, dok je razgovor moderirao Metod Zupan s Radija Študent. Tribina je oslikala sličnosti i razlike u položaju i boljkama s kojima se susreću nezavisnokulturni akteri u svojim političkim okruženjima u regiji.

Kao država koja je neovisnost proglasila 2008., Kosovo nije imalo kulturnu legislativu ni politiku, a novostečenu samostalnost države, kao i drugdje u regiji, pratila je intenzivna privatizacija. “Organizacije nezavisne kulture ujedinile su se u zaštiti zajedničkih dobara i javnosti resursa”, objasnio je Sanaja. “Pokušavajući stvoriti mjesto za sebe, okrenule su se ponovnom prisvajanju prostora za javnost”.  Za razliku od Hrvatske gdje se borba za prostore prije svega vodila oko bivših tvornica (kao što je zagrebačko Jedinstvo) ili nekadašnje vojne infrastrukture (poput pulskog Rojca), u Kosovu su one mahom već bile privatizirane, pa su se zalaganja nezavisne scene fokusirala na prostore javnih kina kojima je prijetila prodaja. 

Festivali, prvenstveno oni filmski poput Anibara i Dokufesta, svoje su aktivnosti organizirali na privremenim lokacijama, realizirajući kulturne programe kao “poligone ponovnog prisvajanja prostora za javnost”, kazao je Sanaja. Važan primjer takvog prisvajanja predstavlja borba za bivše gradsko kino u Prizrenu, čija je prodaja nakon zalaganja kulturne zajednice ujedinjene u Inicijativu za zaštitu kina Lumbardhi uspješno zaustavljena, a prostorom od 2014. godine upravlja Zaklada koju čine akteri nezavisne kulture. Nakon prizrenskog, upitnom se pokazala i sudbina kina Jusuf Gërvalla, jedinog takvog prostora u gradu Peji, no organizacije nezavisne kulture još su jednom uspješno zaustavile privatizacijski proces, a zgradom danas upravlja Anibar i ona do daljnjega ostaje namijenjena kulturnim sadržajima za javnost. 

Kroz sustavno zalaganje za to da infrastruktura pod prijetnjom privatizacije ostane na raspolaganju građanima_kama s jedne strane, a s druge činjenicom da je glavni proizvođač kulturnog sadržaja u državi, nezavisna scena je na Kosovu osigurala podršku šire javnosti. Organizacije u kulturi, zaključio je Sanaja, uspješno su se etablirale kao “ozbiljni igrači” čije je djelovanje važno za zajednicu i kojima pripada mjesto za stolom u razgovoru o raspolaganju infrastrukturom i formiranju kulturnih politika. 

Ipak, da mjesto za stolom nikad nije do kraja izboreno ni sigurno, zorno pokazuje situacija u kojoj se posljednje dvije godine nalazi nezavisna kulturna scena u Sloveniji, opisana na stranicama ovog portala kao “sveobuhvatni desant na kulturu”. Podsjetimo, u Sloveniji ranjavanje kulturnog sektora, odnosno onog njegovog dijela u čijem fokusu nije očuvanje baštine ni promocija jednodimenzionalnih nacionalističkih narativa, traje od početka pandemije koji se preklopio s formiranjem još uvijek aktualne Vlade. Tamošnje se udruge u kulturi zajedno s ostatkom civilnog i medijskim sektorom suočavaju se sa žestokim i surovim nasrtajima vladajućih. Pisali smo o pokušaju evikcije Metelkove 6, zgrade u kojoj posljednja dva desetljeća djeluje niz organizacija nezavisne kulturne scene, a čija sudbina do danas ostaje krajnje neizvjesna. Destrukcija kulturne scene, kako nezavisne, tako i institucionalne, nastavila se uz poseban interes vladajućih za kadroviranje kroz seriju smjena ravnatelja_ica kulturnih institucija. Niz oštrih rezova u financiranju suvremene kulture i umjetnosti proširen je početkom ove godine ukidanjem državnog financiranja nizu relevantnih organizacija u području izvedbenih umjetnosti među kojim su Maska, Mesto žensk, Emanat, Delak, Nomad Dance Academy Slovenija i Gledališče Glej. 

Ovim primjerima, koje je nazvala tek “vrhom sante leda”, Plut je pridružila i podatak o značajno povećanom iznosu koje je Ministarstvo odlučilo izdvojiti za kulturu u ovoj godini (238 milijuna eura). Unatoč značajnom povećanju sveukupnog izdvajanja za kulturu, iznos je za kategoriju Promicanje kulturnog stvaralaštva, presudnu za financiranje udruga u kulturi smanjen je u rebalansu proračuna za 2022. godinu za gotovo polovicu – sa 6 i pol milijuna na manje od 3 i pol milijuna eura. Nasuprot nimalo suptilnoj destrukciji i rezovima usmjerenih području nezavisne kulture, vladajući su čak 14 milijuna eura izdvojili za osnivanje novog Muzeja neovisnosti Slovenije, uz potpuno isključivanje glasova struke iz procesa odvagivanja potrebe za takvom ustanovom. Ovaj Muzej je Plut izdvojila kao ilustrativni primjer manjka dijaloga s Ministarstva s vlastitim sektorom, a indikativan se čini i što se tiče vrste kulture kakvu oštre škare vladajućih žele krojiti.  

Potpuno dokidanje dijaloga kao presudan problem je istaknula i predstavnica lokalne vlasti, voditeljica ljubljanskog Odjela za kulturu Mateja Demšič, ustvrdivši kako je odlučivanje o kulturnoj politici u Sloveniji do tolike mjere centralizirano da nema dijaloga ni između državne i lokalne razine. Kao primjer je istaknula strateški osmogodišnji dokument na nacionalnoj razini koji je nedavno izradilo Ministarstvo, napisan bez uključivanja kulturne zajednice. Dokument je, njenim riječima, predmoderan – favoritizira institucije i dovodi nezavisni dio sektora u poziciju ovisnosti o njima. Raznovrsna i živa nezavisna kultura, zaključila je Demšič, “ranjena je u tolikoj mjeri da će oporavak biti dug i bolan”. Mirela Travar iz Operacije Grad zaključno je povezala slovensku situaciju s onom u kojoj su se zatekli hrvatski akteri nezavisne kulture 2016. godine, koja se također može opisati kroz prizmu izostanka svakog dijaloga. Ipak, naglasila je, u demokratskom društvu nedostatak dijaloga uopće ne bi trebao biti tema, dijalog bi trebao biti preduvjet i baza, a participacija građana u donošenju odluka cilj kojemu se stremi. Nepostojanje takve baze u kulturi ukazuje na ozbiljnu ugrozu demokratskih principa u čitavom društvu, ustvrdila je.