Tema U nedjelju, 11. svibnja građani Slovenije izašli su na referendum. Učinilo je to njih gotovo 440 tisuća, odnosno 26 posto od milijun i 690 tisuća građana koji imaju biračko pravo. Građani su s “da” ili “ne” trebali odgovoriti na pitanje slažu li se s time da se uvede zakon o dodatku na mirovinu za izniman doprinos u području umjetnosti, koji je izglasan 30. siječnja 2025. godine. Premoćnom većinom od gotovo 93 posto primjena ovog zakona je zaustavljena, što je izazvalo oduševljenje u redovima Slovenske demokratske stranke (SDS) Janeza Janše, stranke koja je pokrenula referendum. Dok su u Hrvatskoj od njezine neovisnosti održana tek tri referenduma, Slovence se pita mnogo češće, ponajprije zato što je za održavanje referenduma potrebno sakupiti tek 40 tisuća potpisa.
Inicijativa za donošenje novog zakona potekla iz Ministarstva kulture na čelu s ministricom iz kvote Levice Aste Vrečko. Manje-više tehnička preinaka zakona trebala je osigurati standardizaciju kriterija dodjele dodataka na mirovinu zaslužnim umjetnicima, što zakon iz 1974. godine nije predvidio. Dosad je kriterij za dodjelu dodataka ovisio o osobnim ili društvenima vezama umjetnika i onih koji o tome odlučuju, a budućnosti je to trebalo ovisiti o ostvarenim priznanjima.
Janšina je stranka u kampanju protiv ovog zakona krenula još u veljači. U javni prostor plasirali su tezu da će on omogućiti pogodovanje umjetnicima bliskim koaliciji Gibanje Svoboda-Socialni demokrati-Levica, koja je, predvođena premijerom Robertom Golobom, na vlasti od 2022. godine. Teza je popraćena jumbo-plakatima koji prikazuju međunarodno prepoznatu umjetnicu Maju Smrekar kako doji psa u performansu Ecce Canis iz 2013. godine. U njemu je Smrekar propitivala odnos između ljudi i životinja kroz biopolitičku perspektivu, a ovaj kontekst je u kampanji potpuno izostavljen.
Umjetnica je, dakle, izložena linču čak 12 godina nakon što je njezin performans prvotno izveden, što je učinjeno u cilju diskreditiranja vladajuće koalicije uoči parlamentarnih izbora predviđenih za 2026. godinu. Plakatima su također prekršena autorska prava fotografa Manuela Vasona, što je rezultiralo tužbama umjetnice i Levice protiv SDS-a.
Ne bismo li razjasnili što se zapravo dogodilo, obratili smo se dvjema slovenskim radnicama u kulturi – voditeljici organizacije civilnog društva Društvo Asociacija Poloni Torkar i književnici Anji Zag Golob. Budući da se Torkar bavi kulturnim politikama, razgovor s njom fokusirali smo na taj aspekt, dok smo Zag Golob zamolili da slučaj komentira iz perspektive umjetnice.
Torkar je objasnila da su po starom zakonu zaslužni umjetnici mogli steći posebne mirovine, a po novom, koji je predložila vlada, bi to bili dodaci mirovinama. Do prijedloga novog zakona došlo je jer stari nije imao jasnih kriterija po kojima se dodjeljuju posebne mirovine.
“U tom je smislu novi zakon bio sasvim tehničko rješenje. No budući da ga je vlada predložila u drugoj polovini svog mandata, i s obzirom na to da je do parlamentarnih izbora ostala još samo godina dana, opozicija je iskoristila situaciju i politizirala jedno sasvim tehničko pitanje. Stav opozicije bio je da će vlada dodijeliti velike, povlaštene mirovine eliti i pojedincima iz umjetničke sfere. Kako velik broj umirovljenika u Sloveniji živi s niskim mirovinama, ta je podvala djelovala. Aktualna vlast nije uspjela obrazložiti ljudima da će po novom zakonu, koji uvodi jasne kriterije – nagrade koje trebaju primiti umjetnici kako bi ostvarili pravo na ovaj dodatak – dodatke primiti čak i manje ljudi i da to neće više biti političko nego sasvim tehničko pitanje”, objašnjava Torkar.
Ističe da je Društvo Asociacija odlučilo aktivno sudjelovati u kampanji jer smatraju da velik broj umirovljenika, među njima i umjetnici, živi u teškim uvjetima. “Smatrali smo da netko mora govoriti o pitanju socijalnih prava prekarnih radnika i umirovljenika iz sfere umjetnosti i kulture. Naglasili smo i svoju zadršku prema mirovinskoj reformi koju vlada predložila te je potom ušla u parlamentarnu proceduru. Po našem mišljenju, novi zakon, koji je srušen na referendumu bio bi pozitivna promjena u kontekstu depolitizacije dodjela ovih dodatka, ali istovremeno smatramo da će za puno umjetnika koji žive i rade u prekarnim uvjetima ovi dodaci ostati nedostupni”, nastavila je Torkar.
Zakon se, kao što smo istaknuli, nije mijenjao od 1974. godine. Torkar smo pitali zašto je Janšinoj stranci bilo toliko stalo da sve ostane isto: “Što se tiče umjetnika i kulturnjaka, zakon se zaista nije mijenjao od 1974. godine. Po ovom zakonu posebne je mirovine mogla dodijeliti svaka vlast na prijedlog ministara kulture. To se i događalo do 2009. godine kada je Revizijski sud dao ocjenu da zakon nije transparentan te da ne osigurava uvjete za jednako postupanje prema osobama koje se nalaze u istoj situaciji. Dodjele mirovina su se od 2009. godine smanjile i neki su umjetnici pravdu za ovu mirovinu tražili na sudu. Nijednoj vlasti dosad nije bilo stalo do promjene zakona jer je po starom zakonu dodjela bila sasvim političko pitanje. Ironija je, da se u momentu kad se uvelo tehničko rješenje s transparentnim kriterijima to pitanje opet politiziralo.”
Zag Golob smo pak pitali kako se osjećala kada je shvatila da je novi zakon odbačen na referendumu: “Bila sam na predstavi i u pauzi sam pogledala stranicu Državne izborne komisije na mobitelu. U tom sam momentu do bola razumjela što je dobri stari Kurt Schwitters mislio kada je rekao da koincidencije ne postoje – naime, predstava koju sam gledala zove se U agoniji.” Pitali smo je i kako komentira to da Janša i njegova stranka određenu umjetnost vide kao “degeneriranu”, odnosno na način na koji su je tridesetih godina gledali nacisti.
“Janez Janša o umjetnosti nema pojma, a i ne zanima ga, jer je njemu i njegovoj stranci umjetnost bila i jest samo oružje, samo jedna od stvari na putu ka vlasti, i kao takva apsolutno nebitna. Ta Blut-und-boden retorika itekako je opasna, otrovna i krajnje suluda, ali to njima nije ni bitno – bitna je jedino vlast. Na mjestu umjetnosti moglo bi biti i nešto drugo – cilj je dočepati se vlasti i na tom putu ništa nije sveto. U početku slovenske državnosti književnost je desnici još predstavljala nešto vrijedno, no to se u međuvremenu sasvim razrijedilo. Stoga su uzeli jedan rubni prijedlog popravka zakona, koji je Ministarstvo kulture moralo napraviti jer ga ka tome uputio i Revizijski sud. Od njega su napravili prvorazrednu populističku Kulturkampf predstavu za svoje biračko tijelo i time započeli svoju predizbornu kampanju, a troškove referenduma snosi, naravno, državni proračun.
U tome im je dosta pomogla i vladajuća koalicija, koja je pozivala građane da bojkotiraju referendum, što se, naravno, pokazalo kao pucanj u vlastito koljeno. To baš i nije način da se pobijedi, pogotovo kad se zalažeš za demokraciju. Koalicija je zbunila vlastito biračko tijelo, a ništa nije postigla, pa je desnica mogla mogla lakše doći do pobjede”, nastavila je Zag Golob.
Književnicu smo također pitali što misli koliko smo kao civilizacija daleko od historijskog fašizma: “Mislim da smo tamo. Kad se sustav obrazovanja raspada pred našim očima, kad ljudi imaju državu a nemaju pojma o aktivnom građanstvu, umjetnost im se čini daleka i nerazumljiva, nešto što ih se ne tiče. Populizam, pogotovo desni populizam, tu može procvjetati punom snagom. I već to radi. Kad Kinezi (apokrifno, op. a) neprijateljima žele da žive u ‘zanimljivim vremenima’, eto, to je ono na što misle – naše vrijeme”, zaključila je Zag Golob.
Konačno, Torkar se osvrnula na političke posljedice koje bi rezultat referenduma mogao imati za Golobovu vladu. “Koliko će uspješno proveden referendum utjecati na ostatak mandata koalicije je teško procijeniti. Prijedlog ovakvog zakona u zadnjoj etapi mandata bio je amaterski potez za koji će aktualna vlast sigurno platiti cijenu. Koja je to točno cijena pokazat će nadolazeći parlamentarni izbori.”
Ovaj napad na umjetnike i kulturu zdesna dio je šireg obrasca kojem smo nedavno imali prilike svjedočiti i u Hrvatskoj. U jeku predizborne kampanje pod povećalom su se našli samostalni umjetnici, a pritisci na javno financiranje kulture gotovo su neprestani. Obrazac naprosto pokazuje da su naši političari u toku s globalnim trendovima – suvremena umjetnost tek je prva od žrtava u neumornom maršu desnice od Argentine do Hrvatske.
ObjavljenoObjavljeno
