Između preživljavanja i dugoročnog razvoja

Jačanje i uspostava stabilnog financijskog okvira za poticanje kulturne suradnje i razmjene ključan je aspekt osnaživanja nezavisne kulture u regiji.

koop_skupstina_skopje_630 Foto: Platforma Kooperativa / Facebook

Piše: Lujo Parežanin

U birokratiziranom sustavu projektnog preživljavanja civilnog društva postoji nekolicina sveprisutnih označitelja koji tvore njegovu asocijativnu jezgru. Jedan od njih je nesumnjivo umrežavanje kao proces povezivanja nezavisnokulturnih aktera, najčešće vođen programskim i/ili zagovaračkim interesima ili naprosto potrebom za infrastrukturom za cirkulaciju znanja i ljudi. U postjugoslavenskom kontekstu, umrežavanje organizacija se također vodi potrebom za jačanjem narušenih kulturnih odnosa među državama u regiji, odnosno ponovnim uspostavljanjem dijeljenog kulturnog prostora te nadilaženjem nacionalnih i regionalnih asimetrija kada je riječ o njihovom (financijskom) položaju. U kontekstu pak podfinanciranog projektnog tržišta i neoliberalne demontaže javnih servisa, ti pozitivni procesi imaju i svoje naličje, koje je moguće sagledati u kontekstu promjene strukture kulturne proizvodnje u odnosu na razdoblje socijalizma. Teoretičarka kulture i proučavateljica kulturnih politika Lidija Krienzer Radojević tako napominje kako “treba reći da networking nije solidarnost, jednako kao što ni kooperacije nisu solidarni modeli produkcije. Radi se o dva vrlo problematična oblika suradnje, posebno u kulturi, koji promoviraju svojevrsno osnaživanje kulturnog sektora, iako ni jedan od njih ne proizvodi odnose solidarnosti, niti se na njima temelji”. Radojević ističe kako su networking i cooperation “ključne riječi svih natječaja za dobivanje financijskih sredstava na razini Europske unije. No, evaluacijske studije tih programa, kao i znanstvene analize, pokazuju da oba oblika organizacije imaju samo formalni učinak. Naime, povezivanje je za kulturne organizacije prije svega taktika preživljavanja, i primjenjuje se samo kao forma sprovođenja vlastitih ciljeva, dok bi uvođenje odnosa solidarnosti među različitim kulturnim organizacijama utjecalo i na stvaranje sadržaja, a u bitnome promijenilo i način produkcije svih uključenih.”

Formalizirano i kroz specijalizirane programe potpora, umrežavanje u tom smislu dijeli sudbinu onih popratnih procesa poput razvoja publike, koji u rezovima poharanom kulturnom polju dijelom postaju supstitutima za razvoj temeljne kulturne i umjetničke proizvodnje. U takvom su se kontekstu prisiljene pozicionirati sve inicijative za lokalnim i regionalnim umrežavanjem u kulturi, koje pokušavaju održati ravnotežu između potrebe za pukim preživljavanjem i dugoročnog razvoja kulturne proizvodnje i infrastrukture, između promjenjivih i lokalno često slijepih političkih interesa financijera i stvarnih potreba lokalnih organizacija i zajednica, osobito onih marginaliziranih.

Za razvoj infrastrukture za (nezavisno)kulturnu suradnju u regiji posebno je važna mreža Kooperativa, koju je 2012. godine osnovala 21 organizacija iz jugoslavenske regije, kako bi se formalizirao postojeći okvir i potreba za suradnjom među regionalnim nezavisnokulturnim akterima. Kako je pojasnila aktualna voditeljica Kooperativinog zagrebačkog ureda Tihana Pupovac, za razumijevanje historijata Kooperative treba početi od raspada Jugoslavije. Usprkos društvenom slomu i lomu odnosa među državama, ističe, nezavisne kulturne scene su nastavile potiho surađivati kroz antiratne kampanje, a potom i zajedničke produkcije, programske suradnje i druge oblike razmjene, čuvajući kontinuitet rada i solidarnih praksi koji je ratna katastrofa prijetila prekinuti. Sredinom nultih, u jeku relativne društvene liberalizacije, Savez udruga Klubtura je, kao mlada nacionalna mreža nezavisnokulturnih organizacija u Hrvatskoj, pokrenuo projekt koji je preteča Kooperative. Kao osnovno pitanje u tom trenu se nametnulo kako stvoriti mehanizam za održivu suradnju, budući da je količina programskog sadržaja počela bujati, dok je financijska podrška institucija u potpunosti izostajala.

Klubturin se projekt, pojašnjava Pupovac, počeo razvijati u smjeru usustavljivanja i formiranja vaninstitucionalnog okvira za participativnu distribuciju sredstava unutar scene, pa je 2012., sedam godina nakon njegovog pokretanja, registrirana Kooperativa. Kako napominje, nije slučajno da je mreža registrirana u Hrvatskoj, budući da je u tom trenu riječ o jedinoj državi u regiji u kojoj postoji stabilan financijski okvir unutar kojeg je takvo što bilo moguće napraviti. S jedne strane, radilo se o podršci (također nedavno osnovane) Zaklade Kultura nova u okviru Programskog područja 5, odnosno regionalne suradnje, a s druge strane je ubrzo i Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva progurala sličnu programsku liniju, koja je međutim zbog političkih razloga ubrzo ugašena. Tijekom 2016. i 2017., Kooperativa je zahvaljujući takvoj NZzRCD-ovoj podršci pokrenula pilot-projekt programske razmjene i suradnje kroz participativnu raspodjelu sredstava, modeliran prema Klubturi. U tom je ciklusu, kako navodi Pupovac, podržano 17 projekata, no izvorno trogodišnji program je morao biti prekinut u prvoj godini provedbe nakon što je tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović ukinuo kompletnu programsku liniju potpora.

Pupovac potonje ističe kao dobar primjer prepreka koje prijete uspostavi institucionaliziranog mehanizma financiranja regionalne suradnje. Kako napominje, pokretanje i dugoročna održivost mehanizma nalik na Višegradski ili Nordijski fond u našem kontekstu ovisi o dijeljenoj geopolitičkoj svijesti o potrebi za uvažavanjem perifernog položaja i kulturnim povezivanjem zemalja u regiji. Osim kontinuirane prevlasti nacionalističke politike, u tom smislu problem predstavlja i današnja podijeljenost jugoslavenskih zemalja članstvom u Europskoj uniji te prateće asimetrije koje proizlaze iz te činjenice. Primjerice, kako ističe Pupovac, u zemljama izvan EU uočljiv je razmjerni izostanak infrastrukture koju pružaju različiti europski fondovi. No važno je imati na umu, napominje, da se i u Hrvatskoj i Sloveniji sve snažnije odvija prekarizacija rada u kulturi, koja utječe i na kapacitete za dobivanje europskih potpora. S druge strane, organizacijama iz država u pretpristupnim pregovorima dostupnija su sredstva privatnih donatora i fondacija, koja međutim također ovise o promjenama političke situacije i fokusa. Pupovac u tom smislu napominje da je nužno uvjeriti Europsku komisiju i institucije Unije da nastave ulagati u civilni sektor zapadnog Balkana, uzevši u obzir trenutnu pauziranost procesa širenja EU. To ulaganje međutim mora voditi računa o tome da asimetrije između članica i ne-članica ne vode u kolonizatorske odnose, u kojima veliki europski igrači iskorištavaju resurse lokalnih zajednica, te da mora ponajprije služiti razvoju lokalne infrastrukture, a ne njezinoj jednokratnoj eksploataciji.

No kao osnovu za razvoj suradnje Pupovac ponajprije vidi planirano pokretanje regionalnog hibridnog fonda, u financiranju kojeg bi, osim javnih institucija, participirali i privatni akteri. Ističe kako takav mehanizam mora polaziti od kriterija i potreba nezavisnog sektora te napominje kako su u tijeku bilateralni razgovori s ministarstvima u regiji, proizišli iz desetogodišnjeg napora da se sve ključne aktere dovede za isti stol. Pritom najvažnijim elementom Pupovac smatra definiranje uloge koju će nezavisnokulturna scena imati u strukturi takvog fonda, ponajprije u pogledu uključenosti u procese donošenja odluka o raspodjeli sredstava. S dozom optimizma navodi kako smatra da zagovarački proces koji Kooperativa vodi u tom smjeru rezultira prvim iskoracima, osobito s promjenama vlasti na lokalnoj razini, na kojoj najavljuje mogućnost pojačane suradnje u čitavoj regiji. Kao ključan pak iskorak s Kooperativine strane, koji bi ublažio spomenute asimetrije unutar jugoslavenske regije, Pupovac najavljuje skorašnje pokretanje ureda mreže u Skoplju, koji će omogućiti efikasniju suradnju s velikim dijelom njezinog članstva, ali i kvalitetnije zagovaračko djelovanje te raširenije prikupljanje sredstava.

Perspektivu nezavisnokulturnih aktera iz zemalja jugoslavenske regije izvan Unije predstavili su Vullnet Sanaja iz Anibara (Peć) i Tijana Ana Spasovska iz Asocijacije Jadro (Skoplje). Sanaja je pojasnio kako je kultura u periodu poslijeratne tranzicije u Kosovu dugo vremena provela na začelju liste prioriteta, budući da su sve investicije usmjeravane u velike infrastrukturne projekte. Ono što jest postojalo od javnog financiranja kulture bilo je pretežito usmjereno u institucije, dok je ona izvaninstitucionalna vrlo slabo podržana, bez sredstava koja osiguravaju makar minimalnu strukturnu potporu. Tek je zadnjih nekoliko godina, uslijed angažmana različitih inicijativa i pokreta, došlo do osvještavanja važnosti tema poput javnog prostora, zajedničkih dobara ili civilnog društva u široj javnosti, a time i među političarima. Kosovska vlada, smatra Sanaja, počela je odgovarati na kompleksnost kulturne scene i zasluge nezavisnog sektora koji, napominje, čitavo vrijeme ima funkciju nositelja kulturne proizvodnje i međunarodne kulturne razmjene. Taj odgovor ponajprije je moguće zamijetiti u izradi novog zakona o kulturi, ali i u promjenama u javnom financiranju, koje se nešto povećalo i usmjerilo na programe, umjesto na projekte.

Što se suradnje i umrežavanja na nezavisnoj kulturnoj sceni, Sanaja ističe da oni postoje na lokalnoj razini, ponajprije kroz RrOK-ove (Rrjeti i Organizatave të Kulturës – Mreže udruga u kulturi) u Mitrovici, Peću i Prizrenu. Na nacionalnoj razini, prije dvije godine, nekolicina kosovskih organizacija započela je neformalni proces udruživanja i suradnje, koji se trenutno formalizira kroz službenu registraciju mreže. U tom, ali i u širem smislu osnaživanja kosovske nezavisne kulture, Sanaja posebno apostrofira vrijednost povezivanja s organizacijama iz regije, koje donosi razmjenu znanja, modela, ljudi i programa te pomaže izgradnji lokalnih mreža. Sanaja ističe kako je, zbog otežane komunikacije i političke situacije između zemalja u regiji, dugo vremena osjećao da mu je Frankfurt bio bliži i dostupniji nego, primjerice, Sarajevo. Međutim, smatra kako djelovanje kroz mrežu poput Kooperative omogućuje da prirodna srodnost među ovdašnjim kulturnim scenama bude iskorištena i praktično produbljena. Uspostava regionalnog fonda za umrežavanje i suradnju, ističe, doprinijelo bi normalizaciji regije kao povezanog kulturnog prostora, što smatra neophodnim.

Da borba s državnim institucijama za elementarnim uvažavanjem nezavisne kulture predstavlja dijeljeno iskustvo svih scena u regiji potvrdila je i Tijana Ana Spasovska. Kako pojašnjava, period nakon dugogodišnje vladavine Nikole Gruevskog obilježen je također stanovitom tranzicijom, u kojoj se kultura nalazi u vrlo nezavidnom položaju – nakon umjerenog (i vrlo brzo ugaslog) optimizma pod Robertom Alagjozovskim, ministri_ce kulture se mijenjaju iz godine u godinu, a na čelo sektora dolaze ljudi koji ga ne razumiju niti imaju ikakve direktne veze s njime, zbog čega je teško uspostaviti kontinuiran dijalog i partnerstvo s resornim ministarstvom.

Ministri kulture, ističe Spasovska, pokazali su se uglavnom neresponzivnima i nezainteresiranima kada je riječ o potrebama nezavisne kulturne scene. Kao politička tema, nezavisna kultura praktički ne postoji u makedonskom javnom prostoru, dok je u okviru financiranja zgurana u kontradiktorno programsko područje pod nazivom Kulturne industrije i interdisciplinarni projekti. Kako napominje Spasovska, jedan od ciljeva tamošnje nezavisne scene je izdvajanje zasebnog programskog područja za nezavisnu kulturu, budući da trenutna konstelacija budi opravdanu bojazan da će primat u javnom financiranju sve više preuzimati kulturne i kreativne industrije.

Kao asocijacija nezavisnokulturnih aktera u Sjevernoj Makedoniji, smatra Spasovska, Jadro aktivno surađuje sa svojim članicama u zagovaračkim procesima, oko kojih postoji snažna svijest o potrebi za angažmanom i zajedničkim djelovanjem. Kao i u Kosovu i drugdje, nezavisna scena po Spasovskoj je nositeljica kulturne proizvodnje u državi, ali i međunarodne cirkulacije kulturnih proizvoda, radnica i radnika. Međunarodno umrežavanje, osobito ono sa zemljama bivše Jugoslavije, ključno je u tom pogledu zbog razmjene iskustava, programa, znanja i zagovaračkih taktika. Na tom tragu iznimno važnim smatra planirano otvaranje Kooperativinog ureda u Skoplju, za koje navodi da će približiti mrežu članstvu na jugu i učiniti je responzivnijom, financijski fleksibilnijom i dugoročno stabilnijom.

 

Ovaj tekst nastao je u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB.  Za sadržaj ovog teksta odgovaraju isključivo autori i partneri na projektu te on ni na koji način ne odražava mišljenje Europske unije. Projekt je sufinanciran sredstvima Europske unije, program Kreativna Europa (2014. – 2020.), u sklopu otvorenog poziva usmjerenog na jačanje kulturne suradnje i konkurentnosti kulturnih i kreativnih industrija na Zapadnom Balkanu.

Project Regional Action Lab – independent culture as engine of mutual support and exchange in times of crisis (Reg Lab) is supported by the Balkan Trust for Democracy, a project of the German Marshall Fund of the United States and the USAID.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano