Tema Produženom vikendu unatoč, grupa ljudi okupila se u parku pored nebodera na adresi Nova cesta 4 u zagrebačkoj Trešnjevci. Povod ovog okupljanja, doduše, nije tek obično susjedsko druženje za one koji utočište od prvih (pred)ljetnih temperatura nisu bili u mogućnosti pronaći izvan Zagreba. Ovo je okupljanje svrhovitije – tu smo kako bismo pružili podršku stanarkama i stanarima okolnih ulica u borbi za očuvanje posljednje zelene površine na Novoj cesti od privatizacije i izgradnje višestambene zgrade. Samu borbu pokrenula je građanska inicijativa Trešnjevka-Sjever Stop gradnji na zelenoj javnoj površini još 2023. godine, a današnje okupljanje organizirano je u sklopu istraživačkog projekta Trešnjevački imaginariji, iza kojeg stoji plesna umjetnica i pedagoginja Una Štalcar-Furač.
Kako piše na njegovoj Facebook stranici, projekt se bavi “reimaginacijom prostora i mogućnosti kvarta Trešnjevka-sjever koristeći se plesom i pokretom”, a projektne aktivnosti započele su još u jesen prošle godine. Od tada je održano nekoliko šetnji različitim kvartovskim lokacijama, kao i radionica te akcija u javnom prostoru usmjerene na prekomjernu izgradnju trešnjevačkog prostora. Ususret proljeću upriličen je simboličan pozdrav lokaciji u Trakošćanskoj ulici gdje će niknuti novi višestambeni kompleks te je održana još jedna šetnja, ovaj put s biljkama, u znak protesta protiv kroničnog nedostatka zelenih površina na Novoj cesti. Slični su ciljevi u pozadini događanja DA SAM ŠEJN, na uglu Žajine i Nove ceste, posljednje u nizu projektnih aktivnosti, koja se simbolično održava na Dan grada Zagreba, 31. svibnja.
Nalazimo se, zapravo, u najstarijem dijelu Trešnjevke, koji je izgradnja Zapadnog kolodvora u 19. stoljeću transformirala u jedno od prvih urbaniziranih područja grada južno od željezničke pruge. Prije toga, Staru Trešnjevku uglavnom su prekrivale livade, a na mjestu Nove ceste postojao je kolski put kojim su trgovci i mještani okolnih sela putovali do Ilice. Današnji ambijent tog dijela grada u mnogo čemu se razlikuje od pastoralnih slika koje priziva predindustrijski Zagreb, ponajviše zahvaljujući izgradnji koja se od druge polovice 19. stoljeća pa sve do danas nije zaustavila, a u posljednjih dvadesetak godina i akcelerirala do zabrinjavajuće mjere.
Ostaci nekada ozelenjene prošlosti Trešnjevke zaostaju tek u pokojem toponimu, poput Tratinske ulice pa i naziva samog kvarta, te u sve malobrojnijim džepovima zasad još neizgrađenih zelenih površina. Park u kojem se trenutno nalazimo jedna je takva površina, a prožima se od ugla Ulice Andrije Žaje i Nove ceste sve do velikog parkinga Doma sportova, koji trenutno zauzima građevinska mehanizacija za obnovu sportske dvorane. U ulozi voditeljice radionice Mjesto za nas, Štalcar-Furač poziva nas da se okupimo ispod stabla vrbe u neposrednoj blizini ograđene površine tik uz križanje dviju ulica.
Ne tako davno, objašnjava, na toj je površini bilo više stabala, uređena šetnica i nekoliko klupa, koje su stanovnici okolnih zgrada svakodnevno koristili. Dio nje sada je ograđen čeličnom građevinskom ogradom dok su stabla posječena, a šetnica i klupe uklonjene. Naime, prije četiri godine ta je čestica površine 490 m2, nekada sastavni dio parka u vlasništvu Grada, kroz proces denacionalizacije vraćena privatnim vlasnicima, koji su pak parcelu prodali novim vlasnicima s investitorskim ambicijama.
Kako je navedeno u peticiji koju su pokrenuli članovi inicijative Stop gradnji na zelenoj javnoj površini, ograda je podignuta isti dan kada je Grad Zagreb česticu proglasio javnim dobrom u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu Grada. Međutim, Visoki upravni sud tu je odluku ukinuo s objašnjenjem da “navedeno zemljište nije nikada imalo bilo koji element javne uporabe”.
No, stanari i članovi inicijative za zaštitu zelene površine s time se ne slažu te u peticiji izlažu nekoliko činjenica koje dokazuju višegodišnji kontinuitet korištenja površine u funkciji parka. Ističu da Google Street View karte od 2011. do 2023. godine jasno pokazuju da se radi o zelenoj javnoj površini, koja je uostalom bila i održavana prema godišnjem planu i programu javnih zelenih površina Zagrebačkog holdinga d.o.o. i Podružnice Zrinjevac. Međutim, ograda za sada i dalje stoji, a navodno je i izdavanje građevinske dozvole za novu stambenu višekatnicu već u postupku.
S tim znanjem započinjemo prvu vježbu današnje radionice – krećemo u šetnju od naše početne točke pod vrbom do suprotnog kraja ograđene površine u Žajinoj ulici i pritom, hodajući u parovima, promatramo, doživljavamo i razgovaramo o ograđenoj zelenoj površini. Neki od nas se tek upoznajemo pa si pomažemo papirićima s pripremljenim pitanjima koje je voditeljica radionice izvukla iz vučnih kolica ukrašena cvjetovima trešnje: “Dok šećeš oko ovog terena, što ti prvo zapne za oko? Koje ti slike, uspomene ili osjećaje budi ovo mjesto? Kada bi ovo mjesto sada moglo viknuti rečenicu kroz megafon, što bi reklo?”
Dio šetnje provest ću s mladom plesnom umjetnicom iz Slovenije koja trenutno boravi u Zagrebu, a koja se današnoj akciji pridružila kako bi podržala prijatelje_ice s plesne scene. Budući da ni jedna ni druga nismo stanarke ovog kvarta, zajedničku točku pronalazimo u usporedbama Trešnjevke s našim “zelenijim” domaćim terenima. No, na drugom kraju ograđene površine susrećemo pravu Trešnjevčanku, gospođu koja već dulji niz godina živi u jednoj od okolnih zgrada i žustro se zalaže za očuvanje javnih zelenih površina u kvartu. Gospođa Trešnjevčanka pridružuje se radionici te, brojčano ojačane, petominutnu šetnju završavamo na startnoj točki.
Potom, da bismo inscenirali oslobađanje zelene površine, voditeljica nas dijeli u dvije grupe od kojih jednu čine “prijatelji”, a drugu “neprijatelji”, ili drugim riječima, oni koji se bore za zaštitu parka i oni koji se tomu suprotstavljaju. Ja sam uvrštena među neprijatelje, zajedno sa Slovenkom i Trešnjevčankom, pa imamo zadatak odabrati jedan materijal od kojeg smo sačinjene i jednu fizičku ili karakternu osobinu, dok prijatelji osmišljavaju način kojim će nas nadvladati.
Nas tri stajemo u čvrstu linijsku formaciju i gospođa Trešnjevčanka glasno izgovara našu zamisao: “Ja sam neprobojni betonski zid s bodljikavom žicom!” Prijatelji na to uzvraćaju: “Mi nećemo na neprijatelja silom. Uzet ćemo ljestve i popeti se preko zida. Ako se i ozlijedimo, nećemo stati, oporavit ćemo se i nastaviti pokušavati.” Na te riječi naša se neprijateljska četa raspada, a voditeljica radionice poziva nas da se pridružimo sljedećoj vježbi.
Tijelom i licem okrećemo se prema sivoj čeličnoj građevinskoj ogradi koja opasuje zelenu površinu i najprije naglas imenujemo pojave, osobe i druge prepreke koje sprječavaju da površina ponovno zaživi kao park – ograda, zabrane, sebičnost, novci, privatni interesi… Zatim, ponovno kroz vježbu imenovanja, zamišljamo i njenu moguću svjetliju i zeleniju budućnost na što gospođa Trešnjevčanka daje trezveni prijedlog: “Klupe! Neka nam vrate klupe koje su maknuli i stabla koja su posjekli da imam gdje sjesti u hladu kada se vraćam iz špeceraja.”
Pred kraj radionice stajemo u krug i zatvorenih očiju osluškujemo prostor parka na uglu Žajine ulice i Nove ceste. Do ušiju najprije dopire brujanje motornih vozila, ali i cvrkuti raznovrsnih ptica. Čuju se nečiji koraci i tapkanje psećih šapa. Tu i tamo nekakav uzvik i ulomci razgovora u prolazu, u pozadini prigušeni zvuci tonske probe. “Puno je različitih zvukova, ali svi se nekako nadopunjuju, nije preglasno”, kaže jedna sudionica radionice. “Urbani zvuci”, zaključit će voditeljica Štalcar-Furač. Iz naše meditacije budi nas gospođa Trešnjevčanka, žaleći se na svoje sustanare: “Kako to da nisu došli, barem ljudi iz nebodera su trebali doći.”
No, dok smo mi bili zaokupljeni radionicom, iza ugla stambenog tornja okupila se veća grupa ljudi, privučena najavljenim koncertom Darka Rundeka i Ane Kovačić. Svirka s balkona na drugom katu zgrade, na čijoj je ogradi ovješen transparent s natpisom “Trešnjevka treba disati!”, upravo počinje, no prije nego što se sudionici radionice mogu prepustiti Ay carmeli na gitari i saksofonu, preostaje im još jedan zadatak.
Potrebno je oslikati kratki strip u tri scene koje prikazuju trenutno stanje zelene površine, njeno oslobađanje i viziju budućnosti parka. Koristeći ponuđene alate – markere, voštane boje, flomastere i naljepnice – dajemo si oduška na papiru većeg formata inspirirani iskustvom prethodnih radioničkih vježbi. Svoj strip oslikavam u paru sa sudionicom Emom, još jednom plesnom umjetnicom, koja dodaje naslov našem malom umjetničkom djelu: “Sretan Dan grada Zagreba 2025., suseda…”
Subotnje popodne u parku kod nebodera na Novoj cesti nakon svirke završavamo uz site specific zvučni performans s megafonima Trešnjevka pušta glas. Izvođačice Ema Kani, Mina Ugrin, Lea Filipčić i Gabrijela Kambić Kovačić s jednog prozora nebodera urbanim zvucima Stare Trešnjevke pridružuju protestne poruke prikupljene kroz umjetničko istraživanje Trešnjevački imaginariji:
“Fali zraka. Ugušit ćemo sami sebe.
Potpisujem jer tu živim. Potpisujem jer mi je stalo.
Najveći udio stambenih površina, a najmanji udio zelenila.
Želim humano stanovanje. Želim svjetlo u svom domu.
Želim sjesti na klupu i uživati u hladu.
Stop gradnji na javnoj zelenoj površini.
Vrijeme je da javni prostor ponovno postane javan.”
Objavljeno
