Tema žao mi je što
ne možete da osetite
miris lipe danas
jer tamo gde ste otišli
ima samo palmi
(Vitomirka Trebovac)
Prije 11 godina doselila sam u Zagreb. Bio je srpanj ako se ne varam. Osjećala sam se usamljeno i neprestano sam strahovala da ću se izgubiti. Nakon godina hiperprodukcije tinejdžerske poezije, nisam ništa mogla pisati. Bojala sam da će me Zagreb progutati i da više neću napisati niti jednu pjesmu. Strah od gubljenja postupno je zamijenila želja da otkrivam ulice, da grad promatram proždrljivim očima dotepenke, da se začudni prizori gradske vreve lijepe o mene poput šećerne vune. Obilazeći parkove i sjedeći na njihovim klupama, osjećala sam se da bih ipak jednoga dana mogla postati dio grada. Kada sam osvojila parkove, počela sam i ponovo pisati. Od tada parkove doživljavam kao javne prostore od vitalne važnosti, intimne zaklone, mjesta predaha. Trudim se u svakom gradu pronaći zelenu oazu koja će mi pružiti novi pogled, podmazati moj spisateljski mehanizam, oazu zahvaljujući kojoj ću naprosto profunkcionirati nakon zamora i zasićenja. Kako ovo ljeto provodim u Pragu, odlučujem istražiti ovdašnje parkove.
Ljeti parkovi postaju glavni organizam grada, posebice u gradovima poput Praga gdje su zime duge. Ljudi se poput kornjačica izmigolje iz zemlje i počnu polako osvajati zelene površine tražeći mjesto za drugačiji spokoj ili za svoju veselu bučnu karavanu. Brojna istraživanja svrstavaju Prag na popis najzelenijih gradova u svijetu. Postotak urbanih zelenih površina u tom gradu iznosi čak 53%. Praški parkovi i vrtovi zaista funkcioniraju poput gradskih odmorišta. Većina turista usputno obilazi vrtove u središtu grada u predahu od obilaska glavnih znamenitosti. Nakon dugih šetnji i razgledavanja, lako se utone u pluća grada.
Na putu prema kompleksu Praškog dvorca mnogi prolaze kroz Kraljevski vrt u kojem se nalazi i palača u kojoj su nekoć živjeli predsjednici Čehoslovačke. Barokni vrt Wallenstein, sa središnjom fontanom i kiparskim uprizorenjima iz antičke mitologije, također je nezaobilazna turistička atrakcija. Za razliku od vrtova, gradski su parkovi utočišta uglavnom za domaće stanovništvo koje želi uteći pred gužvom i gungulom svakodnevice i turista. Tijekom svog boravka u Pragu odlučila sam iskusiti oboje – i turističko hodočašćenje i neopterećeno vrzmanje Pražana. Ovo su moje razglednice iz praških parkova.
Stromovka
Napuštajući ulični žamor i raskopane ulice u društvu prijatelja zalazim u zelenilo Stromovke, najveći praški park koji se prostire na naplavnom području rijeke Vltave.
Nakon konsenzusa oko mjesta, ispod visokih krošanja rasprostiremo šarene deke, iz ruksaka vadimo hranu i piće. Uskoro zrak preplavljuje miris krompiruše koja je nastala u improviziranim uvjetima, bez klasičnih kora za pitu koje se u Pragu mogu pronaći isključivo u balkanskim trgovinama koje uglavnom drže Bugari. Naše razgovore tek na trenutke prekidaju ptice kojima ispadaju grančice. I mi smo tu svili privremeno gnijezdo, slušamo Senidu, naš komad tratine polako postaje Balkan u malom.
Poslije dokoličarenja na travi polagano krećemo u obilazak jezera unutar Stromovke. Mobitelom pokušavam uhvatiti zanimljive kadrove i shvaćam da se na fotkama bez ljudi park čini kao još jedan u nizu običnih gradskih parkova. Stoga se počinjem osvrtati oko sebe – ponegdje netko čita ili leži posve odsječen od svijeta. Tu i tamo iz dubljeg hlada proviruju slavljenički rekviziti, čuju se glazba i smijeh. Spokojnu statičnost kadrova Stromovke povremeno poljulja poneki trkač ili biciklist.
Stromovka obiluje sadržajima – moguće je unajmiti gradski bicikl i obići je pedalirajući, tu su i punktovi s hranom i pićem, dijelovi parka prilagođeni za dječje aktivnosti, kao i kućica s knjigama. No ponekad je dovoljno spustiti se na splav tik uz jezero, zastati i samo osluškivati mreškanje vode koju katkad zazibaju patkice.
Otok Štvanice
“Ajme, Prag ljeti! A svi Česi na Čiovu!” piše mi prijateljica s odmora. Umjesto da hodam među suncobranima na plaži ili da se krijem ispod hlada borova, nastavljam obilaziti praške parkove. Ovoga puta idemo na vltavski otok Štvanice. Ne čekamo trajekt, pješice prelazimo bijeli most koji Pražani odmilja zovu Holka zato što spaja četvrti Holešovice i Karlin. Ljudi se i ovdje izležavaju po dekicama ili ležaljkama, osvježavaju hladnim napitcima i prepuštaju zrakama sunca. Hrabriji ulaze u Vltavu prizivajući Jadransko more.
Vltava miriše na dalmatinske lučice, mješavinu benzina i katrana, dovoljan je udah i mogu biti bliže onim Česima na Jadranu. No, umjesto da zapinjem o napuhance i ručnike, povremeno si dopustim da zapnem o češke riječi kako bih se na trenutak nekamo smjestila, pa makar u jezik. Nakon što sam umjesto “ano” automatski odgovorila s “da”, pokunjeno se vraćam hrvatskim križaljkama, omiljenoj ljetnoj razonodi. Tu su jezični izazovi sporadični i nekako si uvijek nadomak rješenja. Utješno.
Jedan dio otoka Štvanice svojom živahnošću podsjeća na Mediteran – razgaljena prijateljska okupljanja i obiteljska druženja oko roštilja uz glasan smijeh, nadvikivanje i razmjenu nježnosti. Na drugom dijelu otoka prevladava drugačija, smirenija atmosfera.
Odmičući od obale u neposrednoj blizini Holke gdje je većina privremenih otočana utaborena, nailazimo na osamljene čitatelje, šetače sa psima i odvažne kupače usidrene u svojoj šutnji. Tu se nalaze sportska igrališta, skatepark i kafić. Povremenu buku stvaraju skejteri, no uglavnom je mirno. Poslije ispijanja ledene kave i dovršavanja započetih križaljki, sa zalaskom sunca napuštamo otok.
Grebovka / Havlíčkovy sady
Usprkos kratkotrajnom pljusku toga dana, nastavljam svoje “istraživanje” praških zelenih oaza u društvu svoje hodajuće navigacije, ovaj, dečka. Iz metroa izlazimo na stanici Náměstí Míru odakle nam treba nekih petnaestak minuta do parka Grebovka. Put prema Grebovki doživljaj je sam po sebi zbog prekrasne arhitekture kojom obiluje četvrt Vinohrady – posebno se ističu secesijske građevine s obnovljenim fasadama u pastelnosladolednim bojama. Nomen est omen, ali ova četvrt danas sadrži više hipsterskih restorana i kafića nego vinograda.
Park Grebovka nastao je u drugoj polovici 19. stoljeća prema zamisli imućnog industrijalca Moritza Gröbea. Službeni naziv parka je zapravo Havlíčkovy sady (“Havlíčekovi voćnjaci”), no poznatiji je pod kolokvijalnim nazivom koji je dobio po Gröbeovom ljetnikovcu, Villi Grebovki, koja se nalazi u središtu parka. Naravno, ništa od ovoga nisam saznala iz reela na Instagramu koji me uostalom i privukao da posjetim ovaj park.
Na ulazu u park zatičemo svijetloplavi kamiončić sa sladoledom koji je naša prva postaja. Nastavljamo šetnju prostranim parkom svako malo upadajući u igru dječaka i djevojčice koji se dovikuju i trče kao da dan nema kraja. Osjećam se kao da sam u Stars Hollowu, jer se sve doima ljupko i lepršavo u mikrokozmosu Grebovke. Naposljetku ulijećemo u fotosešn mladenaca koji se namještaju uz panoramski pogled na grad. Tik uz taj dio nalazi se padina po kojoj se rasprostiru vinogradi po kojima četvrt i nosi ime. Riječ je o ostacima nekadašnjih velikih vinograda koje je dao posaditi kralj Karlo IV u 14. stoljeću.
Poslije kratkog predaha produžujemo put do nezaobilazne točke parka, teatrona izgrađenog u neorenesansnom stilu u čijem je središtu fontana. Sama zgrada teatrona sastoji se od brojnih zanimljivih kutaka i malih koridora te umjetne špilje zvane Grotta. U hladu paviljona i teatrona zatičemo čitatelje_ice i male, intimne piknike. Teatron ljeti postaje pozornica kazališne manifestacije Letní Grébovka s Divadlem.
Za razliku od prethodnih parkova, Grebovka ostavlja dojam da je poglavito za divljenje i mirnije uživanje u šetnji. Ovu istinsku oazu napuštamo ispunjeni njezinim mirom.
Letná
Društveni život Pražana koji cijene parkove noću se seli u park Riegrovy Sady ili na Letnu. Park Letná se nalazi na istoimenom brdu koje je nazvano tako jer je “okrenuto prema ljetu”, odnosno južnoj strani grada. Park na pojedinim mjestima djeluje kao klub na otvorenom – oko 22 sata u podnožju se zahuktava tulum, dok je u blizini metronoma, na čijem se mjestu nekad nalazio ogroman kip Staljina, mirnije ozračje.
Oslonjena o zidić promatram udaljena svjetla praške povijesne jezgre pijuckajući limunadu. Uskoro moju pozornost odvlači žamor i akrobatska izvedba s vatrom na pozornici festivala Letní Letná. Tek što sam počela upijati vlastitim očima vratolomnu izvedbu popraćenu gromoglasnim pljeskom koji me je i privukao tamo, ubrzo nastupa kraj, akrobati se naklonom zahvaljuju publici i iščezavaju u mrak parka. Pozornica se ubrzo uvlači u trbuh kamiona na kojem je bila postavljena. Ostajemo još neko vrijeme u polumraku dok se ljudi razilaze. Na Letnoj shvaćam da ljeto polako otkucava svoje vrijeme; u pokojoj križaljci nedostaje slovo, moja nova bilježnica potpuno je prazna, ali hvatam se za osjećaj da je u parku ipak moguće postati dio grada.
uvek je isto.
kraj leta
je najlepši
i najtužniji.
osećam
kako mi stvari
izmiču nepovratno
i postajem kraća
sa svakim kraćim danom.
Objavljeno(V. Trebovac)
Objavljeno
