Tema Diplomski projekt they/perform now studenta 2. godine diplomskog studija produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti Marka Čavlovića, održan je 3., 5. i 6. travnja u zgradi Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, u Galeriji ULUPUH i na Sceni F22. U tri dana mogli smo pogledati pet performansa u izvedbi Angele Stipić, dua Sofíje Ambicíje i Potpune Prisutnosti, Hane Medvešek, Lucije Bogunović i Mine Ugrin.
Nakon pet godina studija dramaturgije, usudila bih se reći kako je performans najmanje zastupljena umjetnička forma u odnosu na druge koje se podučavaju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Možda zato što se podrijetlo performansa uglavnom veže uz likovnu umjetnost, a možda zato što u datim studijskim programima nema predviđenog (ili poželjnog) prostora za otklon od tradicionalnih formi. Postoje kolegiji na kojima se uči o povijesti i formalnim obilježjima performansa, ali nema prostora za izvedbeno istraživanje te forme. Zbog toga je projekt they/perform now važan.
Već RoseLee Goldberg koja se smatra autoricom prve povijesti performansa1 u predgovoru iz 1978., 1987. i 2000. godine navodi kako performans po svojoj prirodi onemogućuje precizniju ili točniju definiciju od toga da je živa umjetnost koju izvode umjetnici zato što se umjetnici performansa za prikupljanje umjetničkog materijala služe svim disciplinama i medijima, a u performansima ih koriste na različite načine zbog čega svaki umjetnik izvodi svoju definiciju u tijeku i načinom izvedbe.
Projekt je otvoren predavanjem Suzane Marjanić pod nazivom Povijest i/ili kronotop hrvatskoga performansa od Travelera do danas, a nastavljen je uz predstavljanje projekta i panel s izvođačicama i izvođačima na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Isti dan izveden je i prvi u nizu performansa, performans Angele Stipić u Galeriji ULUPUH.
Uz zvuk rada perilice rublja, Stipić progovara o radu na performansu, pitanjima koja si je postavljala, produkcijskim ograničenjima i idejama koje nije realizirala. Na užetu za vješanje rublja vješa papire s natpisima: domovina, dom, obitelj, ljubav i presliku diplome o završenom preddiplomskom studiju glume te uz domaću glazbu na perilici rublja jede večeru koja ju podsjeća na dom. Glavno obilježje njezinog performansa svakako je autoreferencijalnost, a posebno zanimljivim postaje dijalog koji svjesno ili nesvjesno uspostavlja između pozicije glumice i izvođačice, odnosno borba koju vodi pokušavajući ne glumiti samu sebe ili nekog drugog.
U petak navečer na Sceni F22 duo Sofía Ambicía i Potpuna Prisutnost iza kojeg stoje student preddiplomskog studija montaže Jurica Nikolić i student preddiplomskog studija suvremenog plesa Mateo Babić, izveli su One Flash, prvi drag show izveden u prostorima Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Iako se drag show po formalnim obilježjima razlikuje od performansa, izvođači prema kraju izvedbe teže njegovoj dekonstrukciji. Sofía Ambicía i Potpuna Prisutnost uspostavljaju kritički odnos prema samom dragu i instituciji u kojoj se prvi put izvodi, iste godine kada je održan i prvi QueerADU, a Akademija dramske umjetnosti još je uvijek u središtu #metoo skandala.
U subotu smo imali priliku na Sceni F22 pogledati posljednja tri performansa, 1.25 kg Hane Medvešek, Korak, soba, riječ: ali zato je pričala dok spava Lucije Bogunović i Kuhinjski element Mine Ugrin.
U performansu 1.25 kg Hana Medvešek postavlja pitanje može li dizanje utega biti performans. Za vrijeme trajanja performansa, govori o sebi, o tome kako se počela baviti dizanjem utega, o vlastitim promišljanjima o umjetnosti i o tome kako nije htjela biti umjetnica, ali želi biti ono što umjetnice jesu – “stvarateljica”. Iako je tekst koji izgovara unaprijed logički strukturiran, to koje će utege uspjeti dići ostaje prepušteno slučaju, a kombinacija između snage koju izvodi dizanjem utega, ranjivosti koju izvodi progovaranjem o intimnim dilemama i prepuštenost slučaju čini sam performans iznimno dojmljivim.
Korak, soba, riječ: ali zato je pričala dok spava u izvedbi Lucije Bogunović, studentice Akademije likovnih umjetnosti, posvećen je stanovima u kojima je živjela za vrijeme studija u Zagrebu. Na podu su trakama različitih boja naznačeni tlocrti svih šest stanova, odnosno njezinih soba u tim stanovima. Prolazeći naznačenim tlocrtom, Bogunović nas uvodi u svaku pojedinu sobu, a pozicionirajući se na određeno mjesto unutar tlocrta naznačuje gdje se koji predmet nalazio. Kroz stanove nas provodi u slijedu koji nije kronološki te nam daje uvid u fragmente sjećanja na život proveden u tim stanovima.
Studentica preddiplomskog studija suvremenog plesa, Mina Ugrin, izvedbu Kuhinjski element izvodi uz scenografiju koja označuje prostor kuhinje. Njezin kostim upućuje na podvojeni ženski identitet – kućanica ili seksi poslovna žena. Na jednoj nozi nosi papuču, na drugoj štiklu, a preko pregače nosi crni sako. Plesna izvedba biva prekinuta pušenjem cigarete, listanjem časopisa, odlaskom na wc i pjevanjem. Za razliku od ostalih izvedbi, Ugrin nam se ni u kojem trenutku izravno ne obraća kao Mina. Zbog toga, ali i realistične scenografije i kostima, izvedba ostavlja dojam nečega između slice of life slike i plesne (ili kazališne) predstave.
Pišući ovaj tekst, nakratko sam se vratila literaturi koju sam iščitavala za vrijeme studija pokušavajući i sama shvatiti što je zapravo performans. Ne ulazeći u to koji performans je prema tim nekim obilježjima manje ili više performans, vraćam se na to da su projekti poput ovog iznimno važni, pogotovo u akademskom kontekstu. Važni su zato što omogućuju prostor za propitivanje svega što učimo o performansu i istraživanje granica formi od kojih s vremena na vrijeme treba napraviti otklon kako bi se umjetnost i promišljanje o umjetnosti pomaknulo s mrtve točke. To je u konačnici i bio najveći doprinos umjetnosti performansa.
- RoseLee Goldberg, Performans od futurizma do danas, Zagreb: Test! i URK, 2004., str. 7 ↩︎
Objavljeno
