Tema Tekst je nastao u sklopu stipendijskog programa projekta Come Together, a izvorno je objavljen na portalu Eurozine.
U središtu Bukurešta gori požar. Dvanaest hektara drveća i vegetacije nestaje, prijeti im brisanje s karte grada. se događa u parku Alexandru Ioan Cuza, poznatom pod lokalnim imenom IOR, zelenoj površini s pedesetogodišnjom poviješću. To je jedino mjesto u Bukureštu koje neprekidno gori – bez obzira na godišnje doba.
Oko transformacije parka formirala su se dva suprotstavljena tabora. Dok se predstavnici civilnog društva bore za to da bude priznat kao javni prostor, gradske vlasti i institucije, zajedno s građevinskim investitorima, očito imaju drukčije planove. Nedostatak službene odgovornosti i sustavnog provođenja zakona potpiruju zabrinutost lokalnog stanovništva. Iza kulisa svakodnevnog života grada – iza njegovih ulica, kuća, drveća i prometa – odvija se razbuktali sukob na mnogim razinama: između građana i vlasnika zemljišta, zakupaca i države.
Ova krizna situacija u parku otkriva složenu priču u kojoj se isprepliću nerazriješene traume iz nedavne komunističke povijesti (povezane sa sukobima oko vlasničkih prava), korupcija u javnim institucijama, neregulirani urbani razvoj i loše provedene politike zaštite okoliša. Posljedice ilegalne deforestacije u ovom prirodnom okruženju upućuju na često zanemarenu, ali ključnu temu: važnost zelenih urbanih prostora.
Tragovima vlasništva
Propadanje parka IOR kao javnog dobra započelo je mnogo prije nego su se pojavili požari. Od pada komunizma 1989. godine, Istočna Europa se suočava s pitanjima vezanim za politiku sjećanja. Pojavila su se pitanja kako se novija povijest bilježi i komunicira s javnošću – što se govori, a što prešućuje. Zemlje regije usvojile su različite metode za rješavanje ovog pitanja, uključujući financijske i simbolične reparacije za pojedince koji su progonjeni zbog svojih političkih stavova, sudsku rehabilitaciju političkih zatvorenika, ponovno pisanje povijesnih knjiga i redizajniranje muzeja.
Važan aspekt demokratizacije bio je povrat imovine koja je nacionalizirana tijekom komunističkog razdoblja. Šira javnost, osobito oni koji su bili izravno pogođeni, doživljavala je taj proces kao svojevrsnu ispriku i preuzimanje odgovornosti u njihovo ime. Rumunjski je parlament 2001. donio Zakon 10, kojim se regulira pravni status nekretnina koje su prešle u javno vlastništvo između 6. ožujka 1945. i 22. prosinca 1989. godine. Iako je tim zakonom otvorena mogućnost povrata imovine u Bukureštu, način na koji je taj proces proveden i danas opterećuje rumunjsko društvo, kao i sudbinu samog grada.
Dio parka IOR koji je često u plamenu povezan je s ovim okolnostima. Povijest parka smještenog u četvrti Titan, u 3. okrugu, u samom srcu glavnog grada, otkriva da je početkom 20. stoljeća to zemljište bilo dio velikog imanja u vlasništvu bugarskog zemljoposjednika I.B. Grueffa, koji ga je kupio na dražbi 1903. godine. U to je vrijeme Grueff bio vlasnik gotovo cijelog današnjeg naselja Titan i većeg dijela okruga. Političke promjene u Rumunjskoj preokrenule su sudbinu tog imanja: proces nacionalizacije doveo je 1945. do toga da velik dio Grueffove imovine prelazi pod kontrolu države.
Četvrt Titan bila je jedno od najvećih radničkih naselja u Bukureštu. Tijekom 1960-ih, arhitekti inspirirani Le Corbusierovim idejama razvili su prostorne urbanističke planove koji su uključivali i veliki park zamišljen kao mjesto povezivanja ljudi. Park je dovršen 1970. godine i nazvan IOR, prema kratici obližnje tvornice Întreprinderea Optică Română (Rumunjsko optičko poduzeće). Tvornica, koja je proizvodila široku paletu optičkih proizvoda kao što su naočale, kamere i teleskopi – bila je simbol lokalne industrijske snage. Nakon pada komunizma, ime parka je promijenjeno u Alexandru Ioan Cuza, ali ga ljudi i dalje od milja zovu IOR.
Devedesetih godina prošlog stoljeća cijeli je park u urbanističkoj dokumentaciji još uvijek bio naveden kao javna površina. No, 2005. godine, Grueffov nećak – njegov zakonski nasljednik – ustupio je dio parka i njegova sporna vlasnička prava Mariji Cocoru, ženi u osamdesetim godinama čije je pravo na zemlju i dalje nejasno. k – njegov zakonski nasljednik – prepustio je dio zemljišta unutar parka, zajedno s osporavanim vlasničkim pravima, Mariji Cocoru, starijoj ženi u osamdesetima, čije pravo na tu zemlju i dalje ostaje nejasno.
U tom trenutku, Gradska uprava Bukurešta izvršila je restituciju dijela zemljišta parka IOR u korist Cocoru, temeljem Zakona 10/2001, čime se pravni status zemljišta promijenio iz javnog u privatno vlasništvo. Ime Marije Cocoru pojavljuje se ne samo kao vlasnice tog osporavanog dijela parka, već i kao vlasnice nekoliko drugih zelenih površina u Bukureštu, uključujući park Constantin Brâncuși, nazvan po poznatom rumunjskom kiparu. Park Brâncuși je već oko pet godina zapušten, izvan funkcije i – prepušten zaboravu.
Planiranje kao korupcijska kategorija
Dan Trifu, voditelj Zaklade EcoCivica i stručnjak za zakonodavstvo o zelenim površinama i urbanističko planiranj, prati povijest rumunjske privatizacije urbanih zelenih površina do 2000. “Kada je izrađivan Generalni urbanistički plan Bukurešta (PUG), mnoge zelene površine i parkovi u dokumentu su označeni kao građevinska zemljišta, što znači da su tamo dopušteni potencijalni građevinski projekti, iako su ta područja trebala biti kategorizirana pod uobičajenim kodom koji se koristi za zelene površine ili parkove. Dvanaest hektara parka IOR u dokumentu je biolo označeno šifrom CB3 koja dopušta lokalnim vlastima da razviju građevinske projekte poput administrativnih, kulturnih i društvenih ustanova na tom području”, kaže Trifu.
Zaklada EcoCivica podnijela je desetke tužbi, uglavnom zbog zelenih površina u gradu koje su bile predmet povrata imovine, baveći se onim što Trifu opisuje kao “nekretninsku mafiju koja je preuzela dijelove grada”. Ukazuje na vezu između investitora i političara koji imaju zajedničke interese za nekretnine i profit koji će donijeti. U nekim slučajevima investitori su sami bili članovi političkih stranaka ili su izravno s njima surađivali. Dijelovi zemljišta gotovo svih bukureštanskih parkova u PUG-u su registrirani pod šiframa koje omogućuju izgradnju. Zelene površine između stambenih blokova i trgova već su izgrađene.
Parkovi su ili nestali pod pritiskom građevinskih interesa ili su prepušteni propadanju. Prema navodima lokalnih medija, čak 609 hektara šume Băneasa – najveće zelene površine unutar administrativnog područja Bukurešta – vraćeno je u privatno vlasništvo, a uz gradnju u šumi povezana su imena političara i poduzetnika. Cjelovitost tog šumskog prostora sve je više ugrožena širenjem stambenih naselja, ilegalnom sječom, krivolovom i fragmentacijom.
Ova situacija odražava širi obrazac lošeg upravljanja društvenim sustavom nakon komunizma, gdje privatni interesi često prevladavaju nad javnim interesima i kvalitetom života. Prema istraživačkom portalu RiseProject, siva zona spornih vlasničkih prava donosi profite usporedive s crnim tržištem droga. Fenomen je u Rumunjskoj poznat kao “mafija denacionalizirane zemlje”.
U obranu javnog prostora
Prošlo je otprilike osam godina prije nego što je većina lokalnih posjetitelja parka IOR shvatila da 12 hektara prostora koji smatraju svojim više nije u javnom vlasništvu. Ljudi su i dalje dolazili jer su osjećali da to mjesto pripada njima, da je dio njihove povijesti, njihovog kolektivnog sjećanja koje se prenosi kroz generacije. Neki su tamo dijelom odrasli, neki su tu odgajali svoju djecu.
Maria, 68-godišnja žena koja živi u naselju od njegova osnutka, s nostalgijom se prisjeća posebnih trenutaka koje su ona i njezina kći provodile šetajući stazama koje su sada postale privatno vlasništvo: : “Moja je kći naučila hodati u parku. Kad je porasla, vodila sam je tamo na rolanje. Bio je pun platana i grmova ruža. Taj dio parka za mene je bio čudo. Nedostaje mi.”
Godine 2012. Vijeće gradske četvrti odlučilo je tužiti Mariju Cocoru, s ciljem da se taj dio parka vrati u javno vlasništvo. Uslijedio je desetogodišnji sudski proces, tijekom kojeg je prostor bio u pravnoj neizvjesnosti. Upravo tada javnost saznaje za stvarni status parka. Na kraju, Vijeće gradske četvrti nije uspjelo predočiti potrebne dokaze da je predmetno područje ikada službeno bilo park, primjerice da je bilo razvijeno kao rekreacijski prostor ili da je sadržavalo druge komunalne sadržaje od lokalnog interesa. Izgubili su spor u korist vlasnice pred Visokim kasacijskim sudom i pravosuđem u listopadu 2022.
Prema svjedocima suđenja, među kojima su Dan Trifu i lokalni vijećnici, na sudu nije izneseno nijedno svjedočanstvo ni dokument koji bi pokazao da je gradska uprava ikada investirala u uređenje tog dijela parka. Dan Trifu smatra da nedostatak dokaza dovodi u pitanje legitimitet suđenja.
Piknik na zgarištu
Povremeno građanske inicijative organiziraju piknike na dijelu parka koji je vraćen u privatno vlasništvo – na zemlji prekrivenoj pepelom, crnoj i spaljenoj. Ta okupljanja nisu zamišljena kao prosvjedi u klasičnom smislu, već kao simbolično ponovno povezivanje s mjestom koje bi trebalo pripadati svima. To je način da se lokalni stanovnici okupe i uključe u zajedničke aktivnosti: jedu, razgovaraju, fotografiraju – sve usred te pustoši. Piknici su oblik alternativnog otpora; aktivisti ne žele samo prihvatiti postojeće stanje zapuštenosti, već žele ponovno osmisliti i zamisliti potencijal tog prostora. Barem na nekoliko sati, vraćaju privatiziranom dijelu parka funkciju rekreacije i zajedničkog uživanja.
Povezani su s inicijativom Ovdje je bila šuma / Ovdje bi mogla biti šuma (Aici a fost o pădure / aici ar putea fi o pădure) koju su 2023. pokrenuli umjetnici, a njima su se pridružili nezadovoljni stanovnici tog područja. Počeli su organizirati redovite prosvjede u blizini parka. Zahtijevaju da se 12 hektara nezakonito privatiziranog zemljišta vrati u javno vlasništvo, tvrdeći da su vlasti “zažmirile” pred nepravdom koja se dogodila parku. Osjećaju da se potrebe lokalnog stanovništva na uzimaju u obzir pri planiranju urbanog razvoja.
Andreea David, koja organizira prosvjede, kaže da su članovi grupe s vremenom organski preuzeli svoje uloge. Neki se bave dokumentiranjem i istraživanjem zakonodavnih pitanja i arhiva vezanih uz povijest parka, drugi pišu zahtjeve i šalju predstavke javnim institucijama poput Komunalne policije i Vijeća gradske četvrti, pozivajući ih da hitno reagiraju. Grupa također izdaje online i tiskane novine Titani ne spavaju, koje dokumentiraju cijeli slučaj. Imaju i web stranicu koja djeluje kao digitalna informacijska platforma za sve koje zanima povijest parka i njegova denacionalizacija, jer smatraju da je važno pratiti sjećanje na park i bilježiti faze njegova uništenja.
Idući korak dalje, Građanska inicijativa IOR-Titan, jedna od najdugovječnijih skupina koja se zalaže za očuvanje parka, u svibnju 2024. pokrenula je tužbu protiv odluke Gradske skupštine Bukurešta o povratu dijela parka iz 2005. godine. Članovi inicijative nadaju se da bi ovaj pravni postupak mogao biti presudan za budućnost parka. Ako na sudu uspiju dokazati da je IOR nezakonito vraćen u privatno vlasništvo, Grad bi mogao ponovno preuzeti zemljište i vratiti ga u javnu upotrebu.
Temeljem iscrpnog istraživanja gradskih arhiva i katastarskih dokumenata iz 1980-ih i 1990-ih, grupa tvrdi da je cijelo područje IOR-a od samog početka bilo park, te da njegov status javne površine nikada nije službeno promijenjen sve do povrata 2005. godine, zbog čega smatraju da je izvršen nezakonito.
Kako pojašnjava Dan Trifu, dokazivanje nezakonitosti restitucije zelenih površina i parkova na sudu dugoročno je održivije rješenje od izvlaštenja jer je vrlo malo slučajeva eksproprijacije provedeno uspješno. “Većinu puta kad smo zagovarali izvlaštenje, gradske vlasti su odgovarale da za to nemaju dovoljno sredstava. Rekao sam im da ponovno pogledaju kako su donesena rješenja o povratu: imaju li ti ljudi zapravo pravo vlasništva nad tim zemljištima?”
Planirano uništavanje
Važno je napomenuti da postoji zakon koji bi, barem teoretski, trebao zaštititi zelene površine u Bukureštu. Hitna uredba 114/2007 zabranjuje promjenu namjene zelenih površina, bez obzira na to kako su one kategorizirane u urbanističkim dokumentima, bilo da su u javnom ili privatnom vlasništvu.
Ova uredba, zajedno sa Zakonom o zelenim površinama, trebala bi onemogućiti investitorima da dobiju građevinske dozvole na zelenim površinama. Ipak, u praksi se često pokazuje neučinkovitom – parkovi se i dalje sustavno uništavaju. Kada priroda stane na put profitu, investitori jednostavno brišu svaki trag da je neko zemljište ikada bilo zeleni pojas tako da ga zakon više ne može zaštititi. Sve dok na zemljištu raste drveće i bilje, ondje se ne može graditi. Požari su zato brutalna metoda ubrzavanja procesa dobivanja građevinske dozvole.
Stručnjaci, lokalno stanovništvo, aktivisti i nekolicina političara koji su javno progovorili o uništavanju IOR-a opisali su podmetanje požara kao strategiju vlasnika da očiste teren za gradnju visokih stambenih zgrada. Zbog toga je toliko hitno ukloniti sve drveće – i cijeli ekosustav na tom prostoru. Vlasnici zemljišta već su krenuli u “aktivaciju” prostora, daju ga u najam raznim interesentima, a na spaljenoj zemlji počinje nicati lunapark. Usred apokaliptičnog krajolika pojavili su se napuhanci, vrtuljci, vlakići i autići za djecu. Pojavljuju se niotkuda, bez dozvola, bez imena investitora, bez službenih najava i bez roka završetka.
Do danas je spaljeno 90 % denacionaliziranog područja parka IOR. Prizor je zastrašujuć: hrpe pocrnjelog drveća leže jedno na drugom; zemlja je toliko spaljena da na njoj više ništa ne raste. Regeneracija se čini nemogućom. Ideja je, čini se, da se na kraju građani više neće imati za što boriti i da će utihnuti. Ovu pretpostavku potvrđuje i Eugen Matei, vijećnik 3. okruga: “Oni su posjekli drveće kako bi mogli tvrditi da zapravo nema zelene površine. To je ista taktika kao s zaštićenim kućama – puste ih da propadnu do urušavanja, a onda traže dozvole za rušenje i gradnju zgrada s deset katova.“
Slično razmišlja i Ana Ciceală, predsjednica Odbora za okoliš Gradske skupštine. Ističe da je kazna za ilegalnu sječu, ako se plati u roku od dva tjedna, samo 5 do 100 leja po stablu (oko 4 eura). Ciceală je jedina političarka koja je predložila donošenje odluke kojom bi se kazna znatno povećala – na 1000 eura po stablu. No, njezin je prijedlog zapeo u Skupštini zbog niza suzdržanih i onih koji su glasali protiv. Ciceală objašnjava: “Vijećnici su rekli da ne mogu odobriti ovaj prijedlog jer Gradska skupština Bukurešta ne izdaje dozvole za sječu šuma dovoljno brzo. Njihov je argument, zapravo, da ne bi trebalo uvoditi visoke kazne – iako nezakonito dopuštaju sječu stotina stabala – zbog toga što postoji usko grlo u izdavanju dozvola.“
Budući da se dozvole često zaobilaze, ne postoje jasni podaci o tome koliko se stabala u Bukureštu siječe s opravdanim razlogom. Ne vodi se transparentna evidencija o tome koliko se stabala godišnje posiječe, na temelju kojih odluka, niti koliko ih je posađeno za obnavljanje zaliha. Posljedično, u medijima se pojavljuju brojni izvještaji o ljudima koji su uhvaćeni s motornom pilom u ruci kako sijeku stabla između stambenih blokova, u parkovima ili na zelenim igralištima – sve su to površine koje su u procesu denacionalizacije vraćene u privatno vlasništvo.
Da stvari budu još gore, na očuvanje stabala u Bukureštu utjecala je i izmjena Šumarskog zakona. Do 2020. sva su stabla bila klasificirana kao vegetacija i njima se gospodarilo prema propisima o šumarstvu. Čupanje, sječa ili oštećivanje stabala na bilo koji drugi način smatralo se šumarskim prekršajem i protiv počinitelja se mogao pokrenuti kazneni postupak. Danas to više nije slučaj.
Osim toga, na lokalnoj razini ne postoji funkcionalni registar zelenih površina. Takva bi evidencija omogućila javan i digitalno dostupan uvid u sve javne zelene površine u Bukureštu. Iako je registar izrađen 2013. godine na zahtjev Europske unije, s ciljem utvrđivanja i praćenja ukupnog indeksa zelenih površina po stanovniku, on nikada nije ažuriran, što onemogućuje stvarnu procjenu stanja javnih zelenih površina u gradu. Osim toga, registar nikada nije službeno usvojen od strane Gradske skupštine, pa samim time nema nikakvu pravnu snagu.
Sukob oko zaštite
Od 17. siječnja 2022., kada je zabilježen prvi požar u parku IOR, reakcija nadležnih institucija bila je nedosljedna. Zapovjednik lokalne policije do danas nije dao nijednu javnu izjavu o situaciji, unatoč višestrukim pozivima aktivista da se očituje.
Aktivist i stanovnik četvrti Titan Beniamin Gheorghiță objašnjava koliko je mukotrpan proces angažiranja vlasti oko zaštite prostora. Bilo je potrebno mnogo uvjeravanja prije nego što su u denacionaliziranom dijelu parka postavljene nadzorne kamere – od kojih trenutno radi samo 3 od ukupno 12.
Prema odgovoru koji je Gheorghiță zatražio od Regionalne uprave za izvanredne situacije (ISU Bukurešt-Ilfov), između 17. siječnja 2022. i 26. kolovoza 2024. u tom je dijelu parka zabilježeno 28 požara. Ipak, mogućnost da isto mjesto toliko puta izgori isključivo zbog nemara vrlo je mala. Za preostalih osam slučajeva nije objavljeno tko ih je izazvao ni zašto. Neki od mještana, uključujući Benjamina, redovito dolaze na sastanke vijeća na kojima iznose svoja pitanja i zabrinutosti vezane uz slučaj, no unatoč tome nema daljnjih konkretnih koraka ni reakcije institucija.
U srpnju 2024., tijekom šetnje parkom, Gheorghiță je zatekao dvojicu mladića sa sjekirama u rukama kako udaraju podnožje nekoliko velikih platana, najvjerojatnije s namjerom da ih oslabe kako bi brže pale. Sve se to događalo pred očima policije. Kada je Gheorghiță intervenirao, privlačeći njihovu pozornost, dobio je prijetnju smrću od stanara koji se pojavio na mjestu događaja i oslovio ga imenom, iako se nikada prije nisu sreli. Zbog tog incidenta počeo je strahovati za vlastiti život; sada ima video kameru u autu, na ulazu u stambenu zgradu u kojoj živi i nosi kameru sa sobom kako bi zabilježio svaki mogući napad.
Požari se nastavljaju unatoč prosvjedima i prijavama. Nakon dvije godine prijavljivanja incidenata, do sada je samo jedna osoba privedena. Mjesec dana nakon njezinauhićenja u kolovozu 2024. godine, 9. rujna izbio je još jedan veliki požar, dok je osumnjičeni muškarac još uvijek bio u istražnom zatvoru, što je kod lokalnog stanovništva pobudilo sumnje da u podmetanje požara nije umiješana samo jedna osoba.
Bio je to jedan od najsnažnijih požara do tada, u kojem su uništena dva hektara raslinja. Dim je bio toliko gust da je sezao do ulaza u podzemnu željeznicu u blizini parka, koju svakodnevno koriste tisuće ljudi. Stanovnici tog dijela grada osjećaju se terorizirano. Osim zagađenja, nelagode i štetnog utjecaja dima na zdravlje, strahuju da bi sljedeći požar mogao uzrokovati ljudske žrtve.
Zdravlje i blagostanje
Prema izjavi za medije koju je prošlog ljeta dao gradonačelnik Bukurešta Nicușor Dan, grad je od 1990. godine izgubio 1600 hektara zelenih površina. Oko 300 hektara vraćeno je u privatno vlasništvo. Vrtovi, obale jezera, dvorišta i trgovi, dijelovi parkova i urbane šume pretvoreni su u stambene zgrade, parkirališta, trgovine i trgovačke centre. Preostalim zelenim površinama prijeti nestanak jer ih postojeći zakoni ne štite dovoljno.
Na lokalnoj razini, Grad Bukurešt nema konkretnu politiku ni zakonodavni okvir koji bi obuhvatio pitanja biološke raznolikosti, upravljanja zaštićenim prirodnim područjima i očuvanja prirodnih staništa, flore i faune.
Više institucija i organizacija civilnog društva pozvalo je na hitnu izradu Registra zelenih površina. Nacionalna inspekcija za zaštitu okoliša čak je 2021. kaznila Gradsku upravu Bukurešta s više od 20.000 eura, no unatoč tome, takav javni alat za evidenciju i upravljanje podacima o urbanim zelenim površinama još uvijek ne postoji.
Ekološke politike EU-a stavljaju sve snažnije ističu važnost vraćanja prirode u gradove, kroz stvaranje bioraznolike i dostupne zelene infrastrukture. Strategija EU-a za bioraznolikost do 2030., primjerice, naglašava potrebu izrade planova ozelenjavanja u većim gradovima i općinama, potičući lokalne dionike u svakoj zemlji članici da u urbanističko planiranje uvode rješenja temeljena na prirodi, s ciljem postizanja otpornosti na klimatske promjene. Klimatske promjene, loše isplanirana urbanizacija i degradacija okoliša učinili su mnoge gradove ranjivima na katastrofe, a ovakve bi politike mogle biti ključne za život u urbanim područjima.
Prema izvješću o stanju okoliša u Bukureštu za 2022., grad ima manje od 10 četvornih metara zelene površine po stanovniku. To znači da je količina kisika u gradu podržana s manje od jednog stabla po osobi, čime se Bukurešt svrstava među europske gradove s najmanje urbanih zelenih površina. Podaci o ukupnoj površini zelene infrastrukture u Bukureštu variraju, no prema studiji Europske agencije za okoliš (EEA) iz 2018., gradske zelene površine pokrivale su oko 26 % urbanog područja, što je znatno manje od prosječnih 42 % u 38 zemalja članica EEA.
U Rumunjskoj je visoka razina onečišćenja zraka povezana s rastućim brojem bolesti, poput respiratornih infekcija, srčanih udara i moždanih udara. Prema studiji Europske komisije iz 2021., onečišćenje zraka doprinijelo je približno 7 % svih smrtnih slučajeva (preko 17 000 umrlih) u Rumunjskoj, što je iznad od europskog prosjeka od oko 4 %.
Slučaj uništavanja stabala i urbane prirode u Bukureštu, koji svoju najagresivniju manifestaciju nalazi upravo u parku IOR, pokazuje kako ekološki i urbanistički problemi ne postoje u vakuumu. Oni su izravni odraz načina na koji korupcija utječe na ljudske živote i nagriza odnos između ljudi i prostora u kojem žive.
Bez plana upravljanja, investitori nekontrolirano grade, pridonoseći smanjenju urbane bioraznolikosti. Trenutna situacija jasno pokazuje hitnu potrebu za jasnom regulacijom i zaštitom prirodne baštine Bukurešta. Ujedno razotkriva nedostatke zakonodavnog okvira, nisku razinu ekološke svijesti u javnim institucijama i dominantan interes za brzom i kratkoročnom zaradom, na štetu građana i održivosti grada – posebno u vremenu klimatskih promjena koje traži otpornost.
Ono što se događa u IOR-u mogla bi biti priča bez kraja koja će se iznova i iznova ponavljati na drugim mjestima, ako se ne promijene temeljni obrasci birokratskog nemara i pohlepe za profitom. Unatoč slabim izgledima, ljudi se i dalje bore da prostor vrate u javnu domenu. Njihova nada ostaje.
Prijevod: Marina Kelava, Voxeurop
ObjavljenoObjavljeno
