Piše: Ivan Tomašić
Jean Francois Lyotard u kultnoj knjizi Šta je postmoderna. Postmoderna protumačena deci kaže otprilike sljedeće: u vrijeme procvata građanskog društva saloni i akademije su forsirali realizam u umjetnosti. Radi se o kodovima koje čitatelji lako dešifriraju, referenti su stabilni i naoko nema mjesta nesporazumu. Čitatelj je siguran, ugodno ušuškan u svijest o identitetu i prihvaćanju, koju mu mimetički predstavljaju umjetnički izmišljeni svjetovi. Lyotard tumačeći Waltera Benjamina tvrdi da su fotografija i film nastavili ono što su započeli slikarstvo i roman (pogotovo realistični), jer nema tog romana koji bi takozvanu realnost preslikao bolje od filmske kamere. (Koja, naravno, stilizira, ne preslikava vjerno, deformira, itd., ali filmske pripovjedne tehnike nisu tema ovog teksta.) Svijest je očuvana od sumnje, nema mjesta panici.
Bujanjem kapitalizma dolazi do stanovitog obrata: kapitalizam sam po sebi, ima ogromnu sposobnost derealizacije uobičajenih predmeta, objašnjava Lyotard, tako da ono što bi inače bilo “realistično” može realnost prizvati samo u obliku nostalgije ili ruganja. Kad je mimetičko, dakle, postalo izlišno, na scenu je skočilo eklektično. U navedenom djelu on veli: “Eklekticizam je nulta tačka opšte savremene kulture: sluša se reggae, gledaju se westerni, u podne se jede McDonald, a uvečer domaća kuhinja, pariški mirisi nose se u Tokyju, u Hong Kongu se nosi retro. Lako je naći publiku za eklektička dela. Umetnik, galerista, kritičar i publika zajedno uživaju u čistoj proizvoljnosti.” To jest, u realizmu koji proizvodi moć proizvoljnosti, odnosno diktat novca.
Što se, međutim, događa s umjetnošću ako se prebaci u radikalno drugačije uvjete proizvodnje? Što ako su proizvodnja, distribucija i konzumiranje umjetnosti – besplatni?
Oneobičavanje internetskog iskustva
net.art je relativno mlad fenomen, a sam je termin skovan devedesetih kako bi se označio skup umjetničkih praksi po internetu, s internetom i na internetu. Umjetnici, dakle, internet koriste kao medij, sadržaj, distribucijsku platformu: ukratko, svi proizvodni elementi su online, svima dostupni i, naravno, džaba. Kao najvažniji predstavnici i začetnici žanra (uvjetno rečeno) obično se navode Alexei Shulgin, kolektiv Jodi.org te Vuk Ćosić, koji je prije mjesec dana u zagrebačkoj mami održao predavanje pod naslovom Kolaps konteksta 2.0. On je net.art vrlo zgodno označio kao “oneobičavanje internet iskustva”, prikladno iskoristivši termin koji je u teoriju književnosti uveo Viktor Šklovski (остраннение). Raznim se pripovjednim tehnikama uobičajeni jezik očuđuje, čini neobičnim, kako bi se percepcija otežala, a književni tekst potvrdio svoju literarnost u odnosu na ne-književnost. Ako je u književnosti ponekad teško odrediti radi li se o literarnom tekstu ili ne (pa tako često govorimo o graničnim žanrovima, poput biografije), s internetom je još teže. Pitanja na koje valja odgovoriti su kakav je net.art u odnosu na ostatak interneta, i zašto je tome tako? Preformulirano, zašto je net.art umjetnost, a ne obično glupiranje na internetu?
Prisvajanje internetskog prostora
Prije svega moramo imati na umu da je internet, osim što bi bio klasični medij ili umjetničko polje, prije svega prostor. U net.artu se, prema tome, radi o praksi prisvajanja tog prostora za umjetničke (i ne samo te) svrhe. Važno je napomenuti kako se na internetu, zbog same prirode medija, pri proizvodnji umjetničkog djela uvijek i nužno radi s hrpom već kodiranih fenomena, bilo da su oni online, ili su dio (pop)kulture uopće). Tako su u net.artu uobičajeni manevri asemblaž, hipertekstualizacija, nesekvencionalno pisanje (npr. grananje, skakanje s linka na drugi, beskonačno otvaranje novih stranica, vrtnja u krug; npr. ovo), kao i za čitatelja konfuzna igra paratekstom (“if you say: this is an artwork, you’ve blown your cover immediately”; npr.)
Svaka umjetnost ovisi o mogućnostima i granicama medija/â kojim/a se izražava. Što se net.arta tiče, to je uočljivo pogotovo u ranim radovima iz druge polovice devedesetih, što je net prakse okrenulo konceptu na diskurzivnoj razini, te auto i općerefencijalnosti na razini sadržaja. Poznat je primjer “serije radova” Vuka Ćosića pod imenom ascii history of moving images, u kojem se filmske scene kanonskih i žanrovskih filmova (npr. Deep Throat) prikazuju ASCII kodovima. Navedimo još i Super Mario Clouds autora Coryja Arcangela: parodijsku, zabavnu, opuštajuću i od smisla cijepljenu intervenciju u poznatu igricu Super Mario. Može se reći, s obzirom da se uvijek radi o nečem već kodiranom, da djela po samom nastanku ulaze u fazu postprodukcije.
Citatnost i očite, snažno stilizirano i naprasno selektirane scene, ukazuju na svijest umjetnika o širem društvenom kontekstu. No doseg net.arta je puno veći od pukog preuzimanja postojećih fenomena konvencionalnih kulturnih kodova: njegova je singularnost da se njima poigrava u novom mediju i da ih mijenja, da njima manipulira i izvrće ih, ironizira, komentira ili se izravno, angažmanom, uplete u svijet koji nije tako virtualan kao njegov. Kako kaže Dragan Čalović u tekstu Umjetnost u cyber okruženju, radi se o “reinterpretaciji modela percepcije i razumijevanja online komunikacije”, navodeći land-art kao “fizičkiji” (svakako opipljiviji) ekvivalent, strukturno jednaku transformaciju proizvoda kulture/prirode u umjetničko djelo.
Online subverzija vantržišnog
Čalović citira talijanskog kritičara Bonita Oliva: “Priroda postaje novi prostor koji se zauzima ili u kome se eksperimentira, ali bez narušavanja ili rezova, tj. bez želje da se alternativno upotrijebi.” Taj je proces transformacije “prirodnog okruženja” prebačen iz doslovnog u online izdanje, gdje se resursi za rad nabavljaju još lakše, a o skladištenju i distribuciji da i ne govorimo. Dakle, da se vratimo na pitanje s početka teksta – koje su implikacije činjenica da su umjetnička djela net.arta besplatna i svima dostupna?
Objekti net.art umjetnosti su ponovljivi bez degradacije i potpuno slobodni za prijenos i kao takva net.art postaje, barem u teoriji, izazov mainstream umjetničkom tržištu. Neki teoretičari (npr. Nicholas Bourriaud) tvrde da je takva umjetnost, koja zahtjeva društvenu interakciju, proizašla iz pukih društvenih činjenica kao što su podjela rada i trka za profitom. Novi načini rada, koje je u opticaj uveo net.art, proizvode nove subjekte: ljudi trebaju jedni druge da bi proizveli vrijednost, ali ne trebaju više kapital i njegove organizacijske sposobnosti. U tim je redefiniranim zajednicama, kako tvrdi Julian Stallabrass u radu The Aesthetic of net.art, sadržan potencijal “za neku vrst spontanog i elementarnog komunizma.”, barem u teoriji, naravno.
Budući da za rad koristi sve moguće online alate, osim unutarnje subverzije potkopavanja tržišnih odnosa net.art lako zahvaća u takozvanu realnost, nerijetko aktivno birajući stranu i izravni angažman. Najpoznatiji je primjer The Zapatistas Tactical FloodNet kolektiva Electronic Distturbance Theater, zamišljen kao svojevrsni virtualni sit-in, po prvi put globalno izveden 10. travnja 1998. u znak solidarnosti s pokretom El levantamiento armado del Ejército Zapatista de Liberación Nacional (EZLN), koji se u Meksiku opirao predsjedniku Zedillu. U akciji su klikovima pretrpane stranice Pentagona, američke vlade, spomenutog predsjednika i još nekih. No, ako je u devedesetima to i imalo smisla i učinka, kakva je situacija danas?
Post festum: što s net.artom?
Vuk Ćosić u jednom intervjuu kaže: “net.art pomalo liči na Istočnu Europu. Bilo je puno očekivanja od kojih su se neka ispunila, ali načelno smo prestali biti užasno atraktivni i strašni negdje oko dotcom booma.” Iako i dalje ima snažnih radova u polju, kao primjerice Delivery for Mr. Assange, legitimno je pitati se o realnim dosezima net.art angažmana u dobu u kojem se revolucije brzopotezno dogovaraju na društvenim mrežama, a na terenu bivaju ugušene još brže. Isto tako valja proučiti i status autora na internetu, kolektivna autorstva, konstrukcije tipova čitatelja te, konačno, pitanje institucionalizacije net.arta. U svakom slučaju, na kritičarima i znanstvenicima je da net.art prepoznaju kao specifičan i važan fenomen, opišu ga i dekonstruiraju, a hoće li ga povijest pamtiti po njegovom obolu ljevici ili iskoraku u mediju, to ćemo tek vidjeti. Ja bih se osobno kladio na ovo drugo.
Objavljeno